Lutfi Dervishi: Albanija i Kosovo ujedinit će se u Bruxellesu

Lutfi Dervishi je nezavisni novinar i medijski ekspert iz Tirane, koji iza sebe ima više od 20 godina iskustva u albanskim medijima, od tiskanih do elektronskih i socijalnih. Živi i radi u Tirani, kao politički komentator privatne TV postaje Vision Plus i urednik komentator “Tirana Timesa”. Pored toga, na Univerzitetu u Tirani studentima žurnalistike predaje istraživačko novinarstvo i drži master iz komunikologije, a radi i kao trener na Albanskom institutu za medije. Jedan je od kreatora Etičkoga kodeksa za albanske novinare, a član je i Upravnog odbora tamošnjeg Transparency Internationala.

Albanija je prošloga tjedna dobila novu vladu: mnogi strani politički analitičari polažu nadu u tim Edija Rame i s dosta optimizma govore o nekim inicijalnim potezima koje je novi premijer napravio i prije negoli je posve formirao kabinet. Jesu li u pravu?

Ne očekuju samo strani analitičari i briselski birokrati mnogo od nove vlade, tu su ponajprije albanski glasači koji su na izborima dali golemu podršku Raminoj partiji. Albanci žele promjene nabolje. Nakon osmogodišnje vladavine desničarske vlade, koja je imala slabe i nedjelotvorne institucije, promjene su naprosto nužne. Naravno, valja sačekati određeni period, od formiranja vlade prošla je tek sedmica. Osobno, očekujem da će predizborna obećanja pretrpjeti određene promjene ili prilagodbe. Bilo kako bilo, građani Albanije očekuju konkretne rezultate, posebice vezane uz unapređenje ekonomije. Drugo, čini se da nova vlada ima kvalitetniju supstancu od prethodne, ali ćemo je u tom smislu moći ocijeniti tek kada vidimo kako će se postaviti prema pitanju kontrole medija i medijskih sloboda.

Status kandidata u prosincu?

Treba li razloge za optimizam tražiti u spremnosti i realnim mogućnostima nove vlade da albansko društvo povuče naprijed ili je tek riječ o tome da je prethodna bila toliko loša da će je u tome biti teško nadmašiti?

Ono što se zasad vidi jest razlika u ponašanju – arogancija je bila jedna od osnovnih značajki prethodne vlade. No valja reći da je ipak započela i završila neke velike infrastrukturne projekte. Opće je mjesto da je Albanija uvelike zaostajala za drugim državama na Balkanu, posebice po infrastrukturi; danas se više ne može tako govoriti. S druge strane, novi premijer Edi Rama bio je više od desetljeća gradonačelnik Tirane i s te je pozicije zaslužan za mnoge pozitivne i vidljive promjene u gradu. Neosporno, on je jak lider, ali je problem s jakim liderima u tome što nisu kompatibilni s jakim institucijama – jakim liderima odgovaraju slabe institucije. Zato ponavljam, morat ćemo sačekati da vidimo što će nova vlast učiniti po pitanjima koja građane najviše zanimaju, a to su unapređenje ekonomije, rješavanje imovinskih pitanja i zapošljavanja.

Koliko nam je poznato, Albanija ima poprilično visoku stopu nezaposlenosti?

Ona, prema službenim podacima, iznosi 13,4 posto.

Kolege iz Tirane kažu da bi nova vlada najveći problem mogla imati sa svojim koalicijskim partnerom, koji je bio i u prethodnom sazivu i uz kojeg se vežu mnoge korupcijske afere. Smatraju da bi se time mogao otvoriti prostor za mnoge manipulacije i blokade jer bez partnera vlada neće moći funkcionirati?

Da stvari postavimo u kontekst: ovo je prvi put nakon devedesetih da su u vladu ušle samo dvije partije – Socijalistička partija i Socijalistički pokret za integraciju (LSI), koji je participirao u vlasti od 2009. godine. To je mala partija, sa samo četiri parlamentarna mjesta, koja je bila u poziciji da dade legitimitet tadašnjoj vladi, a članovi su joj bili poznati po korupcijskim skandalima. Sadašnja se situacija donekle razlikuje: LSI sada ima 17 zastupnika, a njihov je predsjednik na čelu parlamenta. Dakle, na djelu je koalicija lijevih partija, koje zajedno imaju drugačiju definiciju državne politike. Ne vjerujem da će to samo po sebi donijeti prosperitet cijeloj državi, ali će njihova vladavina sada biti pod višestrukim povećalom, više će očiju pažljivo promatrati što rade. U ovom je trenutku njihov politički interes da učvrste svoju poziciju – mislim da koalicija ima ambiciju potrajati najmanje desetak godina! – pa im nikakvi skandali neće ići na ruku. Borba protiv korupcije bit će u tom smislu naročito važna, čime bi se vlada morala odmah pozabaviti ako zaista ima ambiciju trajati.

Nova vlada ima jaku podršku Bruxellesa: čim je formirana, uslijedio je Ramin sastanak s Joseom Manuelom Barrosom, a zatim je objavljeno da će Albanija do kraja godine započeti službene pregovore o pristupanju EU-u. To je sada već konkretan i ozbiljan korak naprijed?

Istina, ali taj korak dolazi sa zakašnjenjem: Albanija je status kandidata trebala dobiti još 2009. jer je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisala 2006. godine. Međutim, zbog nedostatka političke stabilnosti i unutrašnjih problema bila je talac interesa politika koje su bile na vlasti nakon 2009. Nadamo se da ćemo dobiti status kandidata u prosincu ove godine, ali ako se ne naprave i drugi koraci, to neće biti mnogo više od pukoga simboličkog čina. No čak ni tada nećemo moći reći da smo dobili besplatan prolaz. To znači da će ova vlada morati pokazati odlučnost i konkretne rezultate u borbi protiv organiziranoga kriminala i korupcije, a ne samo lijepu retoriku.

Najprije ekonomija, onda pravda

Glavni kritičari vlade, među kojima je najglasniji aktualni gradonačelnik Tirane, Ediju Rami zamjeraju upravo to – da su sva njegova obećanja nerealna i neostvariva?

Da, to je retorika nove oporbe. Ali opet, prošao je samo jedan tjedan. Poanta lipanjskih izbora nije toliko u glasovanju za novu vladu koliko u glasovanju protiv stare. Građani se, po mom sudu, i nisu toliko obazirali na predizborna obećanja socijalista koliko im je bilo stalo da desničari siđu s vlasti. Drugo, ako bismo prosuđivali glavna predizborna obećanja socijalista, vidjeli bismo da se ona i nisu razlikovala od obećanja koja su davali njihovi prethodnici. SP je tijekom kampanje obećao 300.000 novih radnih mjesta, a bivša koalicija obećavala je otvaranje 250.000; u tom smislu među njima nema puno razlike. Dakako, postoje obećanja koja se u startu mogu smatrati problematičnima i praktički neostvarivima, poput potpuno besplatnog sistema zdravstvene zaštite ili pitanja naplate poreza. No predizborne su kampanje često pretjerane i nerealistične, važnije je pitanje hoće li se građani nakon prve godine nove vlade osjećati bolje, hoće li vidjeti napredak u stvarima za koje nije potreban velik novac.

Dakle umjesto optimizma radije birate oprez?

Tako je.

Iako je u ovom trenutku teško zamisliti da može biti gore, s obzirom na građansko nezadovoljstva tijekom posljednjih godina bivše vlade i antivladine proteste u Tirani koji su rezultirali i smrću četvero prosvjednika?

Slažem se, ali isto tako moram reći da su nasilni prosvjedi u Tirani zapravo bili politički inspirirani, a završili su s tragičnim posljedicama. Gledamo li samo ekonomske pokazatelje, najbolja godina za Albaniju bila je 2008. Pogledate li indeks Transparency Internationala, upravo je te godine Albanija imala najbolji rezultat. Postoji veza između toga, a to znači da se reforme isplate. Reforme koje je tadašnja vlada sprovela u jednom su se trenutku pokazale kao dobre, a objektivno su donijele više posla, više radnih mjesta, više pravde. Zato insistiram na tom redoslijedu u reformama: najprije ekonomija, a onda sigurnost i pravda. Albanija ima gotovo pedesetogodišnje iskustvo s represivnim političkim sustavom kakav se može naći još samo u državama poput Sjeverne Koreje i pitanje povjerenja u vlast glavno je pitanje za Albance. Zasad još ne možemo reći da imamo profilirane lidere s kojima bi se građani mogli identificirati, ali to je proces koji zahtijeva vremena. Osobno, više bih volio da imamo jakoga i markantnoga šefa policije nego jakog premijera, jer je ovdje takav mentalitet, ocjenjujemo napredak zemlje u skladu s napretkom jedne osobe. To je tako. Šalu na stranu: pošto je Albanija prije točno stotinu godina dobila nezavisnost, jedan poznati intelektualac napisao je desetak godina nakon toga da su samo tri osobe odlučivale o sudbini Albanije – od tada, jedan je umro, dvojica su ubijena, a ništa se nije promijenilo.

Sanjam o jedinstvu triju naroda

Kakvi su sada i kako će u budućnosti izgledati odnosi Albanije sa susjedima, ponajprije s Kosovom? Postoje politički i intelektualni krugovi koji ne odustaju od ideje tzv. Velike Albanije ili, kako je to u novije vrijeme definirao profesor Kočo Danaj, “prirodne Albanije”, koja bi u svom sastavu imala Kosovo i još neke dijelove susjednih država. Koliko su takvi glasovi utjecajni u javnom smislu, imaju li podršku među građanima? I što vi mislite o tome?

Ovih smo dana u novinama imali priču o deset tisuća mladih Albanaca koji rade na talijanskim online servisima: rade ovdje, plaćaju ih iz Italije. Pored toga, pola milijuna Albanaca radi u Italiji, a znatan broj njih u Grčkoj. Pitanje Kosova je povezano sa stvaranjem naše zemlje. U Albaniji imamo tri različite vjeroispovijesti, a u jednom smo trenutku imali i tri različita alfabeta; jedini nacionalni “lijepak” bio je jezik. Politički gledano, stav o ujedinjenju s Kosovom nikada nije bio materijaliziran ili službeno formuliran. Pored toga, imate pitanje ujedinjenja u smislu razmjene ljudi, ideja i trgovine, a osobno u tome ne vidim ništa loše. Ne vidim ništa loše u tome da me sada angažira netko iz Prištine, da se možda i preselim onamo radi posla. Ili da me netko iz Prištine plaća da odavde radim za neku kosovsku tvrtku. Prema tome, imam podjednak odnos prema radu u Italiji i radu u Albaniji ali za talijanske ili grčke tvrtke. K tome, Kosovo nije naš običan susjed, nego susjed s jakim zajedničkim interesima, s kojim dijelimo isti jezik i manje-više isti kulturološki kod, istu povijest i aspiracije. Mislim da je jačanje međusobnih veza – naročito po pitanju otvorenih granica, dijeljenja istog tržišta, razmjene ljudi i dobara – prirodan i normalan proces, ali ne mislim da bi stvaranje zajedničke države bilo rješenje, kao što ne mislim da Kosovo i Albanija sa svoje strane rade na tome. Za Albaniju ne postoji “plan B”, postoje samo Bruxelles i EU. Kada kroz narednih deset, petnaest ili dvadeset godina svi uđemo u EU, pitanja državnog ujedinjenja bit će stavljena ad acta, jer će granice same po sebi biti irelevantne. Ako se ujedinjenje između Kosova i Albanije i dogodi za jedno tridesetak godina, to sigurno neće biti u Tirani, Prištini, Tetovu ili Ulcinju, nego isključivo u Bruxellesu. To je put kojem, nadam se, teže sve zemlje iz regije. Tu postoji jedan paradoks: što brže Kosovo postane dijelom europskih integracija, to će pitanje ujedinjenja Kosova i Albanije biti manje ostvarivo. Ono o čemu ja sanjam je jedinstvo triju naroda na ovim prostorima: Grka, Albanaca i Južnih Slavena. I mislim da bi prvi korak u tome bio da pokušamo naučiti jezike kojima se služimo, kako bismo se bolje razumjeli. Bilo bi mnogo bolje da smo ovaj razgovor mogli voditi na hrvatskom, bosanskom ili albanskom nego na engleskom.

Previše informacija, premalo istine

Medijska scena u Albaniji veoma je živopisna i vibrantna, no koliko tu ima istinskoga pluralizma i medijske neovisnosti?

U Albaniji izlazi gotovo 30 dnevnih novina i 200 različitih publikacija, imamo 64 TV programa, više od 60 radiopostaja i brojne digitalne platforme, pa je pluralizam, na neki način, zajamčen. Što se tiče neovisnosti medija, to je složenije pitanje: ne može se reći ni da su mediji neovisni ni da nisu. Postoje neovisni programi, neovisni pojedinačni autori koji nastupaju s različitih pozicija, tako da će teško nešto ostati skriveno od javnosti. Televizije su dobro razvijene, za neke se može reći i da su naprednije od mnogih u regiji. No problem je, kao i svagdje, u tome što su one većinom okrenute infotainmentu. Zato je relativno malo pravog novinarstva. S pojavom socijalnih medija situacija se polako mijenja. No i to je mač s dvije oštrice: imamo previše informacija, a premalo istine. Pored sve moderne tehnologije, socijalnih mreža, pametnih telefona, internetskih portala, imamo lijene čitatelje i lijene novinare. Kao glavni problem vidim autocenzuru, kojoj su naši novinari i dalje podložni. Nadalje, a to važi za sve novinare, mora se naučiti držati zdrava distanca prema političarima. Ako su novinari prebliski s političarima, postoji mogućnost da se “zaljube” u njih. Ako su pak predaleko, onda se “mrze”. To u oba slučaja nije dobro.