Mjere stezanja

Mjere štednje (austerity measures), premda je možda bolje kazati mjere stezanja, nisu ontološka nužnost u nekoj državi i društvu, ali nisu ni koncept koji se može olako prezreti, za koji svatko može vidjeti i znati kuda on vodi. One su, prije svega, oblik klasne borbe i u njoj upotrijebljene strategije vladajućih da instaliraju ili zadrže uvjerenje u kapitalistički rast, u vremenima kada bi ono moglo, a u prosvijećenom smislu i moralo, biti ugroženo. U vremenu dominacije financijskog kapitala to se postiže uz pomoć globalnih, nacionalnih i lokalnih financijskih institucija, u njihovoj materijalnoj povezanosti s aparatima pojedinih država, kao što su riznice, centralne banke, ministarstva financija i sl.

Mjere stezanja, kao i cijela neoliberalna politika, po sebi su već odgovor na pitanje krize kapitalističkog ciklusa, ali i kapitalizma samog. Odgovor koji se, u različitim državnim aranžmanima, širom svijeta nudi još od 1970-ih. Pođemo li od, ne samo za ljevicu, klasične teorije hegemonije, one Gramscijeve – a u svom članku o tome kako se boriti protiv mjera štednje u Ujedinjenom Kraljevstvu to čine autori Richard Seymour, China Mieville, Rosie Warren i Tom Walker – znat ćemo da je u svakoj situaciji strukturne krize, više ili manje, tradicionalna vladajuća klasa u značajnoj prednosti pred svojim oponentima. I to jednostavno zato što kontrolira dominantne institucije, ima velik broj lojalnih kadrova i naprosto je ekonomski i politički snažnija. Njene interpretacije krize prevladavaju kombinacijom gole nasilne dominacije i hegemonim zavođenjem, tako da je ona u boljoj poziciji i da nameće svoja rješenja.

Mi sigurno nismo Ujedinjeno Kraljevstvo, niti su naše klase do kraja usporedive s tamošnjima, pa ipak nam ove politike stezanja dolaze – s višedecenijskim kašnjenjima u nekim segmentima, ali i (retro)avangardnim izbojima u nekim drugim – iz tog smjera. Jer ovdašnji su vladari uspjeli, kao što je općepoznato, uz pomoć ratnog “kapitalizma katastrofe” (Naomi Klein), u još donekle socijalističko okruženje instalirati načela tržišnog društva takvom olujom razvlaštenja radnika i radnica, koje je ona “Oluja” samo spektakularni dio. Pa ipak je za novi krug stezanja podčinjenih klasa i nakon masovnih katastrofa kroz koje su ljudi ovdje prošli, izgleda ostalo još mjesta.

Ove nove mjere stezanja dio su politike jedne desnice u centrima kapitalske moći, koju ona naša – a to znači sve parlamentarne stranke – nije sama izumila, ali je kao pokorna poluperiferija izvršava. “Spašavanje banaka” – a time smo se i ovdje bavili, dok se to još nije zvalo bailout – na Zapadu je iskorišteno kao razlog za transfer krivnje s financijskog sektora na “korisnike proračuna”. Odjednom su vlade, a ne recimo sprega bankara i privrede u privatnim rukama, postale glavnim uzrokom proračunskih deficita. A ovi su pak, kao glavni dio dužničke krize, proglašeni najvećim političkim problemom država. Izvjesna lukavost u ovim pomacima među frakcijama vladajućih je u tome što je razumljivo očekivano nezadovoljstvo potlačenih od strane neoliberalnih ekonomskih politika, načina vođenja privreda i financijskog sektora, preusmjereno u nezadovoljstvo vladom. Za nekoga stvarno, za druge hinjeno. Vlada je zamišljena kao Tvrdica McTvrdy iliti Baja Patak (puno govori i politika prevođenja Paje Patka), koji drži vreću s novcem kojeg nema za sve, pa nam onda valja stezati nečiji kaiš.

Ali mjere stezanja ne znače samo “rezove”, bolne ili uživajuće, kako za koga. Niti se mogu svesti na strategiju otplate duga, koja se ogleda prvenstveno u proračunskim deficitima. Jer stezanje za većinu znači i o(t)puštanje za manjinu. Tako se korporacijama daju pogodnosti u vidu smanjenja davanja samo ne bi li došle u neku zemlju, privatiziraju se usluge javnog sektora i time daju nove mogućnosti businessu na područjima koja do sada nije dirao, bez da je jasno kakve će to uštede (ustvari skupe štete) prouzročiti. Iako postoji, za kapitaliste, racionalno jezgro u tezi da bi države trebale minimalizirati svoj deficit, ovdje to nije u prvom planu. Za mjere stezanja deficit je samo podloga na kojoj se izvode tektonski pomaci u odnosima moći između klasa. A to su one politike koje norveški sindikalist Asbjørn Wahl klasificira kao napade na sindikate, deregulaciju i privatizaciju, što sve dovodi – svom simuliranju tripartitnih pregovora u gospodarsko-socijalnim vijećima usprkos – do kraja klasnog kompromisa, a time i potkopavanja građanske demokracije u njenim, više ili manje tradicionalnim, parlamentarnim vidovima. Rezultati su polariziranije klasno društvo, s većim stratifikacijama unutar klasa, slabljenje radničke klase i rastuća ovisnost sviju o financijskom sistemu.

Kako to izgleda baš na primjeru “spašavanja banaka”, to možemo i mi razumjeti. Je li činjenica da su građani Hrvatske više puta iz proračuna “dokapitalizirali” banke rezultirala nekim pravom na udio barem u odlukama, ako ne u novcu tih istih subjekata? Ne samo da nije i da su oni (pro)dani stranim privatnim vlasnicima, koji gledaju samo svoj interes i sami odlučuju o svemu, već se sada “mjerama štednje” ti isti vlasnici još jednom, posredno i neposredno, uvlače u naš državni proračun, ne bi li iz njega naplatili svoja nerealna potraživanja. Ono što se dakle s bailoutima događa nije ponovna socijalizacija banaka, kako mogu pomisliti naivni kejnzijanci, ako takvih ima, već je prije proces napredovanja privatizacije našeg državnog proračuna!

Ograničeni prostor ne dozvoljava da se spomenu mnogi drugi, po većinu štetni oblici mjera stezanja, no moramo se zapitati gdje je politički izlaz iz takvog ćorsokaka. Sigurno, civilno društvo može stvarati i poticati neke akcije, sjetimo se uspjeha u radu Udruge Franak, no bez politizacije cijelog razbijenog radničkog i sindikalnog pokreta neće biti strateških pomaka na našu stranu. U spominjanom britanskom tekstu autori doživljavaju domaću situaciju za borbu gorom od one u Njemačkoj, Francuskoj ili Grčkoj, koje imaju partijski institucionaliziranu lijevu alternativu u obliku Die Linke, Lijevog bloka i Syrize. Angloamerički svijet, kada je lijevi, gleda s poštovanjem i nadom u zemlje za koje misli da još uvijek imaju komunističku tradiciju. A kakvu tradiciju imamo sada mi? Angloameričku?! Točnije, onu koja se globalno nameće iz tih centara, pa i njima samima. Kao da nikada nikakvog socijalizma nismo imali!

Pat-pozicija koju najbolje čuva dvostranačje, s uigranim “kulturnim borbama” između tzv. lijevog i desnog centra, mora biti razbijena tako da se na lijevom polu organizirano pojavi nova prava protiv stare lažne ljevice. Tako barem govore primjeri evropskih zemalja u kojima se događa politička borba protiv mjera stezanja. A bez nje ćemo puknuti u pasu.