Opak tip u hippie-sazvučju
Julian Cope: Revolutionary Suicide (Head Heritage, 2013)
Između MC5 i Juliana Copea razlika je kao između Mishime i Murakamija. Mishima je bio opak tip i veliki, divlji pisac opsjednut tradicijom, koji je na poplavu zapadnjačkih vrijednosti gledao kao na elementarnu nepogodu i koji je izvršio seppuku jer njegova revolucija nije uspjela. Murakamija ne možemo zamisliti u stanju kuknjave zbog vesternizacije Japana, dapače. Cope je počeo kao mainstream autor, ni danas ga nije napustio osjećaj za radiopostaje. Većina pjesama s albuma “Revolutionary Suicide” zvučala bi odlično na radiju, jedino što bi postaja koja bi odlučila puštati njegove nove pjesme trebala biti u rukama nekoga poput Waynea Kramera iz MC5. A možda ga ne bi ni on tek tako pustio u radiovalovlje; danas Wayne Kramer misli da je poziv na nasilje glupost, najveća glupost njegova života. Julian Cope je nešto kao odmetnuti Murakami, hit-autor koji se odjednom opasao katanom i okrenuo ploču, pa je sada potreban oprez prije prilaženja njegovim suicidalnošću napunjenim svjetovima.
Cope se divi Hunteru Thompsonu jer je imao snage za samoubojstvo. Julian Cope ima snage za stavljanje znaka jednakosti između revolucije i terorizma, piše kritika. No nije li to oduvijek bilo sinonimno? Kao da to kuži i Cope, sudeći po pjesmama “Mexican Revolution Blues” i “Russian Revolution Blues”. Revolucionarne organizacije su u redu, što ne možemo reći za vjerske, koje su odreda prevarnoga karaktera, što je, je li, pomalo smiješno, pa i ako je od tako radikalno uvjerenoga i revoluciji sklonoga tipa poput Juliana, kojem nije stran sindrom spasitelja čovječanstva. Sreća pa je Cope autoironičan, doduše ne prečesto, no riječ je o liku koji ima osjećaj apsurdnosti određenih ideja koje zastupa. Njegov rock već se barem dva desetljeća opisuje kao gonzo, u skladu s pisanijama jednog od njegovih idola, spomenutog Thompsona. Spreman je šokirati: islam i kršćanstvo izbacuje iz prosvijetljena društva, njima ondje nema mjesta. I na tom mjestu zvuči poput Richarda Dawkinsa iz knjige “Vragov kapelan”, u kojem poznati evolucionist jasno kaže da su za većinu ratova krive – religije. Jetko i simplificirajuće. Mislili smo da je u pozadini ratovanja uvijek neka lova u pitanju, ali hajde dobro, neka im bude.
“Why Did The Chicken Cross My Mind?” izjednačava uvažavanje različitosti s mudrom politikom Nevillea Chamberlaina prema Hitleru: Julian Cope insistira na nazivanju stvari njihovim pravim imenom; ako je netko rasist i mizogin, treba mu to jasno reći u lice. Iako je uvrnut, Cope je iskreniji nego tipični ljevičarski kritičarski diskurs opterećen eufemizmima, Afroamerikancima i sličnim ublaženicama. Jednako tako insistira na genocidnosti kao općijoj pojavi nego što to današnja udžbenička (ili medijska) povijest priznaje. Opet se uhvatio islama, pa je naveo Tursku kao tipičan primjer za svoje teze.
Cope je snimio melodijski odličan album nabrijanih tekstova. Njihova intrigantnost nije mala, ali vam svako malo treba milosrđe interpretacije kako biste mogli nastaviti slušati pjesmu. S druge strane, “Revolutionary Suicide” je album koji vas žestoko zapriča, koji vas konfrontira s vašim ustaljenim stajalištima, s većinom uvriježenih mišljenja, poglavito s onim da je život vrijedan življenja i da je suicid veliki grijeh. Koji život, kakav suicid, pita se Cope: život na ovakvoj planeti, gdje stoluje bezakonje, kako takav život, bez žestokog, terorističkog otpora može biti vrijedan življenja? Nije baš da vam daje adresu gdje možete kupiti oružje, ali tu je negdje. Opak tip zamotan u hippie-melodijice.