Podrhtavanje tla
U oskudnom pejzažu hrvatske kazališne produkcije, predstava “Dezerter” u režiji Saše Božića estetski je i društveno značajnija od sijaset drugih, mahom rutinskih i blijedih ostvarenja. Indikativno je da je nastala u Teatru &TD koji, iako smješten u središtu Zagreba i s nekadašnjom aureolom prevratničkoga kazališta, danas tavori na margini, kao ubožnica na kraju gradu. Prema onome što smo vidjeli, čini se da su se sudbina Teatra &TD, neveselo stanje današnjih duhova i temeljni nerv predstave susreli u nekom međudjelovanju: “Dezerter” mračnom rafiniranošću govori o pojedincu u današnjem (hrvatskom) društvu, koji osjeća da stvari nisu dobre i da se nad tu stvarnost nadvila sjena neodređene ali vrlo moćne opasnosti, koja prijeti puno većom nesrećom od problema koje gledamo.
Za taj zloslutni osjećaj redatelju su kao inspiracija poslužili roman “Kiklop” Ranka Marinkovića o Melkioru Tresiću, koji je 1940-ih slutio da će biti ratnog pokolja, i film “U zaklon” Jeffa Nicholsa, u kojem glavni junak jedini predosjeća uragan kataklizmičkih razmjera, što je metafora modernoga, samozadovoljnog društva koje ne shvaća što se iza brda valja. Tu atmosferu podrhtavanja tla i pritajene nesreće što lebdi nad svima – koju mnogi ne razumiju zauzeti oko dnevnih atrakcija, a savršeno osjećaju tek rijetki – na neobično je točan način pogodio Saša Božić. Ta duboka zebnja u ovoj je predstavi pogođena ponajprije sjajnom kombinacijom glumačke igre, proročanskim Marinkovićevim rečenicama i scenografijom rajskog vrta palmi i zelenila Zdravke Ivandija, simbolom brzoplete vjere u napredak i materijalnu sreću. I dok mladi i zgodni akteri šeću tim vrtom zabavljeni međusobnim odnosima (glume ih Milica Manojlović, Petra Hrašćanec i Rade Radolović), kao da su izašli iz kakvoga žutoga modnog magazina, Melkior i Maestro (u odličnim interpretacijama Nataše Dangubić i Ane Karić) vode rezignirani dijalog u kojem je vidljivo ne samo da stvari s ovim svijetom nisu dobre, nego da je vjerojatno već kasno za bilo kakvo njihovo popravljanje. Uz glazbeno potenciranje nadolazeće nesreće (Alen i Nenad Sinkauz), nad čitavim krajolikom leluja princ tame u crvenom odijelu (glumi ga u ovakvim ulogama nenadmašni Livio Badurina), koji je od početka svijeta tu da sve pokvari kao utjelovljena banalnost zla, kojem smo, kao i toliko puta dosad, tako jeftino povjerovali. I kao što će Marinkovićev Melkior poželjeti dezertirati iz klaonice Drugoga svjetskog rata, tako će se i Božićev glavni junak zamotati u crveni tepih i nestati iz svijeta koji nas izjeda kiselinom površnosti, lakog novca i praznog spektakla.
Božićev “Dezerter”, sa svojim finim rasporedom scenskih znakova koji se stapaju u mračnu energiju današnjeg stanja duhova te preciznom i osviještenom glumačkom igrom, pokazna je vježba o angažiranom teatru i estetici modernoga kazališta. Umjesto da upire prstom u tajkune, političare, nacionaliste i svjetski kapital, Božić je napravio umjetničku jednadžbu višeg reda: metafizičku sliku neprestanog hoda po rubu provalije koju, osim anonimnih marginalaca, većina ljudi vrlo često ne vidi. Ako vam danas kažu da živimo krizu modernog kazališta, ne vjerujte: Božićev “Dezerter” dokaz je da se uz zrnce fantazije, petero dobrih glumaca i par muzičara može rafinirano govoriti o gorućim problemima i posljednjim pitanjima. Jedino što to treba htjeti.