Povratak otpisanih
Četrdesetsedmo izdanje slavnog festivala novih tendencija odvijalo se u znaku paradoksa, toliko karakterističnog za musave kulturne prilike ovih prostora. BITEF je s jedne strane javno priznao da se ove godine bavio mišlju o samoukidanju zbog katastrofalno malih dotacija, dok su nas s druge strane predstave koje smo vidjeli podsjetile na neka puno sretnija vremena festivala. Ili kako je rekla selektorica BITEF-a Anja Suša: “Ponuda/prinuda samoukidanja je, očigledno, zamenila klasične oblike cenzure, a loša ekonomija je postala alibi za pretvaranje elitne kulture u zabavu… Volela bih da ova selekcija bude neophodna opomena društvu da njegova snaga leži u nepokoravanju, neposlušnosti i drskosti, neposustajanju pred autoritetima.”
Koliko god smo ranijih godina bili kritični prema BITEF-u zbog bljedunjava repertoara, danas moramo priznati da festival ne samo da je preživio nego je, nekim očajničkim manevrom, uspio dovesti kvalitetne predstave koje otvaraju stotinu pitanja. Bez obzira na to bavi li se klasikom ili avangardom, kada je na visini zadatka BITEF u svom programu ujedinjuje dvije osnovne karakteristike: predstave su snažno priljubljene uz pitanja ljudske egzistencije i posložene tako da izgledaju kao neočešljani, ali bogat i poticajan mozaik mnogih strasti i energija. Kako drugačije objasniti prisutnost toliko različitih predstava, kao što su primjerice vedra belgijsko-njemačka “Before Your Very Eyes” u kojoj se tinejdžeri transformiraju u odrasle i govore o starosti i smrti ili francuska “Beograd” u kojoj je kroz usta stranaca ispričana drama o balkanskim pokoljima. Ili kako usporediti jednog “Galeba” Tomija Janežiča, zasigurno najznačajniju ex-jugoslavensku predstavu desetljeća, koja otvara suštinska pitanja glumca, istine na pozornici i smisla samog teatra, s ubitačnom kritikom srpskog društva u predstavama “Zoran Đinđić” Olivera Frljića i “Ubiti Zorana Đinđića” Zlatka Pakovića? Ta nabacanost, koja za mnoge druge festivale znači nedostatak kriterija, za BITEF predstavlja osnovni šarm.
Kada je već festivalski budžet bio smanjen za sto posto i kada se nije moglo dovesti polovicu evropskih predstava kako je zamišljeno, BITEF se okrenuo regionalnoj produkciji koja je, za razliku od prijašnjih loših izbora, ove godine vrlo točno pogođena. Tako smo vidjeli zagrebačku predstavu “55+”, antiteatar Boruta Šeparovića i dvadesetak naturščika starijih od 55 godina, koji na pozornici pričaju o svojim idealima, zabludama o (hrvatskoj) državi i traumama dobi u kojoj su te svi zaboravili. Također, vidjeli smo i jednog od najznačajnijih suvremenih slovenskih redatelja Jerneja Lorencija i njegovu “Oluju” u izvedbi ljubljanskoga Mestnega gledališča kao suptilnu ironiju malograđanskog društva te monodramu o glumačkom umijeću “Mandićstroj” slovenske i evropske zvijezde Marka Mandića u režiji estetski radikalnog Bojana Jablanovca. Sve je završilo mađarskom predstavom “Teško je biti Bog” Kornela Mundrucza, teškom socijalnom pričom o dva kamiona i tri žene u njihovim prtljažnicima, koja u sumornom egzistencijalnom pejzažu današnjice postavlja metafizička pitanja o angažmanu i smislu.
Spajajući malo i veliko, ironiju i dramu, literaturu i performans, ovogodišnji BITEF je unatoč teškim vremenima uspio zadržati točku svoje osnovne vitalnosti – da bude razbarušeni vašar modernog teatra, na kojem se, kako kaže Anja Suša, “postavljaju pitanja koja nitko drugi neće ili ne smije postaviti…” Drugim riječima, na dramatičan je način pokazano da je novac za kulturu važan, ali ne i najvažniji.