Reforma kao raspad

Vijest je da dječaci ne plaču – tako ideologiju “novoga” u industriji vijesti napada Alexander Kluge, njemački filmski i televizijski režiser, pisac i društveni teoretičar. I zaista, hoćemo li sada i posebno sada, kada su mediji u tako devastiranom stanju – nadzirani i usmjeravani od strane vladajućih možda više nego ikada – razumjeti današnji dan gledajući, slušajući i čitajući samo današnje medije? Ako lijek tražimo u istraživanju geneze nekih društvenih problema, ako dakle pokušavamo dublje historizirati svoju trenutnu situaciju, u toj mogućnosti “koristi i štete historije za život” prijete nam dvije bazične opasnosti, dva ekstremistička pretjerivanja. Prvo je nekritičko romantiziranje bolje prošlosti, što je svakome tko misli i osjeća u nečemu što je bilo ideja, a sada je puki prostor nekadašnje države, teško izbjeći. Idealizacija je jedna strana nezavršenog procesa žalovanja. Druga opcija je, naravno, demoniziranje mračne prošlosti, također, treba li reći, nekritičko. Od te boljke, koja je još uvijek vladajuća jer novim vlastima, ne samo u profesionalnoj politici, nema legitimacije ne bore li se dokazati da su bolje od starih, mogu bolovati i dijelovi stvarne ili umišljene ljevice (SDP je tu klasični primjer).

Na djelu su dakle barem dva kriva smjera u revizionizmu spram naše “zajedničke” i “samostalne” prošlosti, no to nikako ne znači da je istina o prošlim događanjima samo jedna i apsolutna. Na kraju krajeva, ne vrši li s pravom svaka generacija neku reviziju dotadašnjeg gledanja na prošlost, suprotstavljajući mu vlastito? Tu bi trebalo – ljevica je to ponekad znala – praviti razliku između normalne revizije i neprihvatljivog historijskog revizionizma. Dvije skicirane stranputice ne bi trebalo brkati spram drugačijih koncepata, poput onoga “vjernosti događaju” (Badiou), no ono oko čega bismo se svakako trebali truditi jest nekakvo čitanje dokumenata prošlosti iz što boljeg razumijevanja njihovog vlastitog konteksta. Treba znati kada čitati “niz dlaku”, dobronamjerno, a kada “uz dlaku”, negatorski. Mi sada možemo, a ponekad i moramo, misliti drugačije od naših prethodnika, no to ne znači da naknadnom pameću trebamo negirati cjelokupnu povijesnu situaciju u kojoj su neki izbori činjeni.

A da je vrijeme izbora –između socijalističke i liberalne paradigme, u najgrubljim crtama rečeno – trajalo desetljećima prije godine nulte, koja je to samo uvjetno, i disolucije nekadašnje države, danas možemo istraživati na obilnom historijskom, ali i teorijskom materijalu. Jer krizologija je bila vodeća disciplina, točnije pristup, i 1980-ih u našim društvenim naukama, možda i u većoj mjeri no što je to danas, kada se sociologija, politologija, filozofija politike, u mnogo manjoj mjeri – i to je osnovna teza ove skice – miješaju u svoj posao negoli su se tada.

Uzmemo li u ruke knjigu Lasla Sekelja (u međuvremenu, 2001. preminulog znanstvenika) “Jugoslavija, struktura raspadanja”, objavljenu i na engleskom (“Yugoslavia: The Process of Disintegration”), vidimo kako su se cijelo desetljeće prije faktičkog uništenja vodile rasprave o tome da tako više ne može. Pritom ne mislimo na posljednje dekadentne godine u kojima nacionalizam proždire svaku misaonost, već na liberalne i lijeve (sve do neke vrste anarholiberalizma, što je bila politička etiketa, ali koja donekle pogađa Sekeljevo pisanje) kritike jugoslavenskog samoupravnog društva. Sekeljeve teze, koje smatramo dosta tipičnima za tadašnji lijevi radikalizam, u skici glase: jugoslavensko društvo je društvo s političkom naddeterminantom, u kojem je ekonomija podvrgnuta politici. Moć u svojim rukama drži SKJ koji, poput svih vladajućih komunističkih partija porijeklom iz III. Internacionale, ima vrlo uske granice mogućnosti vlastite reforme. U novoj klasnoj strukturi koju je iznjedrilo i naše socijalističko društvo vladajuću klasu čine dva međuovisna sloja: formalno nadređeni sloj političkih funkcionara i njima podređeni sloj privrednih i institucijskih direktora. Oni su ustvari kolektivni vlasnici ili barem posjednici svega onoga što se pokriva kontradiktornim pojmom društvenog vlasništva, tog vlasništva/nevlasništva kojim vladajuća klasa upravlja kao svojim privatnim. Ono što ujedinjuje oba sloja vladajuće klase je obaveza članstva u SK-u, tako da možemo govoriti o toj organizaciji kao inkubatoru vladajuće klase (glava u knjizi iz koje prenosimo ove teze nosi naslov “SKJ – vladajuća klasa?”). U društvu vlada diktatura proletarijata u odnosu na nečlanove i demokratski centralizam u odnosu na članove Partije. (Autor ne primjećuje proturječje u činjenici da se u takvoj diktaturi više od jednog desetljeća sistem kritizira s ekstremno liberalnih pozicija.) Sve to ne znači da je puko članstvo u Partiji garancija socijalnog uspona prema vrhu, jer je politička moć u jugoslavenskom društvu uvijek bila koncentrirana u rukama uže Partije, jedino su se povremeno mijenjali principi regrutacije.

Oslanjajući se na istraživanja Mladena Lazića, autor konstatira da SK odavno nije radnička partija te da se političari sada regrutiraju uglavnom direktno iz državnog aparata ili iz direktorskih položaja, kao pripreme za političke. Nejednakost u participaciji u društvenoj moći bitan je faktor izražene društvene nejednakosti. Niz empirijskih istraživanja pokazivao je da više mjesto u političkom sistemu donosi i bolji materijalni položaj i veću društvenu moć. Rasponi između vrha i dna ljestvice plaća išli su do odnosa 1:3, pa čak i 1:5. Društvo u kojem je bitnije gdje tko radi, a ne kako i koliko, većina doživljava kao duboko nepravedno. S obzirom na privilegije vladajućeg sloja, vjerovanje u radikalne reforme za istraživače 1980-ih nadaje se kao iluzija. (Drugo je pitanje što su pod time tadašnji znanstvenici mislili. Bilo kako bilo, sigurno ne samo na današnje tzv. mjere štednje.)

Sekelj zaključuje da dostignuta erozija političkog sistema iziskuje i od samog vladajućeg sloja da podriva temelje vlastite vladavine. Jednostavno ukinuti partijski monopol, to je prijelaz preko Rubikona i Sekelj se, kao i neki drugi reformatori toga vremena, trudi zaključno objasniti da toj u budućnosti razvlaštenoj klasi treba omogućiti neki egzistencijalni izlaz ili će biti svega. No maštovitost “reformatora” u Partiji i izvan nje nadišla je i njegova i svačija predviđanja.

U naknadnoj pameti lako je vidjeti da u ovoj analizi nema ni traga radikalnijem razmišljanju “sa stanovišta proletarijata”. No i takvo ono dovoljno služi za početno otvaranje komparativnih pitanja: jesmo li u međuvremenu izgradili društva koja su manje politički naddeterminirana ili se danas puno perverznije gruba politička ideologija prodaje pod ekonomsku nužnost? Jesu li današnje stranke demokratskije od tadašnjeg SK-a, a o pameti novih programa da i ne govorimo? Je li današnje društvo proizvodno bogatije i socijalno pravednije od opisanog ili se trudi ukinuti i mjerila – npr. u humanistici – finije društvene analize? Je li naše društvo, ukratko, po samim građanskim mjerilima slobode, bratstva i jednakosti, danas građanskije negoli je bilo prije nekoliko desetljeća, ako pristanemo na ideologiju da je to bio cilj većine? Tragedija je našeg vremena da je odgovor na to pitanje prelagan. Razlika je u tome što se nekadašnja alternativa “reforma ili raspad” sada za većinu stabilizirala u stanje “reforme kao raspada”.