Stezanje remena i omče

Pompozno najavljivane ekonomske reforme u Srbiji vjerojatno će na neko vrijeme otkloniti prijeteći bankrot države, ali neće suštinski ništa izmijeniti, osim što će osiromašiti ionako siromašne građane. Naime, u situaciji u kojoj je, kako je to iznio ministar financija Lazar Krstić, javni dug od 2008. godine do danas narastao sa 29 na 60 posto učešća u BDP-u, ključno mjesto mjera štednje dobio je tzv. solidarni porez. Njega će plaćati zaposleni u javnim službama, oni kojima su plaće veće od 60 tisuća dinara (nešto manje od 600 eura) po stopi od 20 posto na iznos koji prelazi tu plaću, dok će oni s plaćom većom od 100 tisuća dinara (nešto manje od tisuću eura) porez plaćati po stopi od 25 posto. Osim toga, PDV na proizvode koji su bili oporezovani s osam posto povećan je na deset posto (dio osnovnih proizvoda potrebnih za svakodnevni život, dakle onih iz potrošačke košarice), hotelske usluge i IT oprema umjesto s dosadašnjih osam bit će opterećeni sa 20 posto PDV-a…

Već se čuju žalopojke obaju sektora, a jedan dio ekonomista donesene je mjere dočekao na nož. Tako ih profesor ekonomije Miroslav Prokopijević naziva katastrofom i kaže da su one morale biti fokusirane na dvije stvari: na drastično rezanje troškova države i popravljanje privrednog ambijenta, a donesene su mjere koje ispumpavaju novac iz privatnog sektora i upućuju ga ka državi. Aleksandar Stevanović, direktor Centra za slobodno tržište, i sam uključen u reformska nastojanja, za “Novosti” pak kaže da paket mjera odgovara samo jednom dijelu problema s kojima se Srbija suočava – fiskalnoj konsolidaciji.

– Nisu ovo drastična stezanja. Neophodno je sprovesti ove mere da bi se deficit počeo smanjivati iz godine u godinu. Ove mere bi trebalo da stvore osnovu da ljudi koji rade u javnom sektoru pređu u privatni i da to ne bude socijalno problematično pitanje – tvrdi Stevanović.

No javnost je ostala prilično osupnuta činjenicama koje je iznio ministar Krstić: još nema točne evidencije, ali čini se da će se doći do brojke od oko 700 tisuća ljudi koji rade u javnom sektoru, što, kako kaže Stevanović, čini deset posto ne radno sposobnog, nego ukupnog broja stanovnika. To znači da tih 700 tisuća ljudi – ne zaboravimo i na dvostruko veći broj umirovljenika – izdržava 450 tisuća zaposlenih u privatnom sektoru, koji imaju 35 posto manje prosječne plaće od onih kojima je poslodavac država!

Stevanović očekuje da će restrukturiranjem pojedinih poduzeća do kraja godine taj broj biti smanjen.

– U narednim godinama treba ići dalje, ali ne po nekom linearnom principu, nego da se pažljivo razmisli gde su nam potrebni ljudi u javnom sektoru. Negde ih imamo previše, a negde premalo. U skladu sa potrebama, moramo da napravimo održivu strukturu javnog sektora koji bi tako postao servis privrede. Ali to je dugačak proces. Trenutno je fokus na gašenju vatre – kaže Stevanović, dodajući da će nove mjere teško proći bez nezadovoljnih, s obzirom i na najavljene izmjene tj. fleksibilizaciju postojećeg Zakona o radu, što u prijevodu znači olakšano otpuštanje zaposlenih.

– Nemoguće je raditi reforme tako što ćete zahvatiti samo jedan sektor, to morate simultano da radite. Morate ne samo da smanjujete državnu potrošnju, nego i da radite na smanjenju poreza, efikasnijoj državnoj administraciji, zakonima koji bi išli u prilog privatnoj inicijativi. Potrebno je u najkraćem roku stvoriti okvir u kom će domaćim i stranim firmama biti prijatno da posluju u Srbiji. Za sve to potrebno je vreme. I mislim da se trenutno radi na tome, ali pitanje je kolika će biti rešenosti da se u tome istraje do kraja – govori Stevanović.

Za razliku od njega, predsjednik Ujedinjenog granskog sindikata Nezavisnost Branislav Čanak najavljene izmjene Zakona o radu vidi kao jednu u seriji obmana koja “navodno treba da privuče strane investitore”.

– Investitori koji dolaze na takav poziv su špekulanti koji dođu da pokupe što mogu i nakon toga odu. To je suština. Svuda u Evropi postoji fleksibilnost, to je činjenica, ali postoji i nešto što je nerazdvojno od fleksibilnosti, a to je sigurnost. Postoji čitav sistem, od državnog do raznih poluprivatnih sistema koji garantuju sigurnost onome ko u takvom fleksibilnom sistemu dobije otkaz – kaže Čanak za “Novosti”.

Međutim, u Srbiji ne postoje obuka ili prekvalifikacija te mobilnost radnika omogućena i putnom mrežom. Tržište rada je statično, a i sami su akteri vrlo statični.

– U takvom okruženju fleksibilizacija znači kraj. Nije to fleksibilnost da se klatno moje sreće kreće od tačke A do tačke B, nego da ode u jednu tačku i više se nikada ne vrati – slikovito opisuje, dodajući da u svemu tome nema ničeg osim parola.

– Kada dođeš na nivo preduzeća, vidiš pravu istinu, pravu Srbiju. To su očajnička preduzeća. To je prava slika. To je kao kada bi planirao da krečiš kuću koju još nisi sazidao ili kada bi automobilu kom nedostaju točkovi, koji nema ni motora, pokušao brisanjem šoferšajbne da udahneš život – smatra Čanak.

Ne vjeruje ni u priče o dolasku stranih investitora koji će otvarati radna mjesta, naprotiv, jedino je sigurno da će jedan broj ljudi izgubiti posao, što se događa i po postojećem zakonu, dakle za to nisu potrebne nikakve izmjene i fleksibilizacija.

Tokom predstavljanja paketa mjera potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić naglasio je da zna da njihova implementacija može dovesti do prosvjeda, dodaje Čanak, iako je sam prilično skeptičan oko tog pitanja.

– Sindikati nemaju snagu, jer je Vlada učinila sve da napravi haos u sindikalnom pokretu tako što je proizvela hiljade sindikata koje uopšte ne zanima ovo šta ja pričam. Osnovani su da ometaju one koji će to da zaustave. To je njihov glavni posao. U međuvremenu im je dozvoljeno da se bave trgovinom, bez poreza, i naravno, da se bogate. Državi je stalo da napravi socijalni puč u kojem će zaposlene da razvlasti od bilo kakvih prava. Iskusili smo zle namere države kako bismo prodali svoje građane strancima, naročito špekulantima za jeftine pare, kroz raspravu o Zakonu o štrajku koja traje već pet godina. U normalnim državama ne postoji Zakon o štrajku. Kod nas je država insistirala da se promeni zakon koji je donet 1995. godine. Kada smo videli kako se razvija predlog zakona, bilo je jasno da ima za cilj da sputava radnike da u momentu kada se bude donosio ili menjao Zakon o radu njihovi štrajkovi budu nezakoniti – kaže Čanak, dodajući da su poseban problem zaposleni u javnom sektoru, pogotovo oni koji su posao dobili preko reda.

– Kada shvate da je jedan od razloga izmena Zakona o radu da mogu dobiti otkaz bez otpremnine, onda će se valjda i oni probuditi. U javnom sektoru postoje radnici koji su već godinama tamo, oduvek su tu zaposleni i oni nisu problematični za otpremninu, ali su stranke zaposlile mnoge koji su radili u privatizovanim preduzećima i koji su izbačeni na ulicu. Sada bi preko javnog sektora hteli da naplate i tu otpremninu, međutim priprema se zakon kojim će moći da ih otpuste bez otpremnine. Valjda će im doći u glavu da u zemlji koja ima stopu nezaposlenih preko 30 odsto neće lako dobiti posao, pogotovo zato što će se radnik koji je proveo ceo radni vek u javnom sektoru teško snaći u privatnom. Nema znanja, veštine koje privatni sektor traži, a ni dinamiku koju taj sektor zahteva – zaključuje Čanak.

Valja znati i podatak da se Srbija u posljednjih godinu dana zadužila za oko pet milijardi eura – javni dug sada se popeo na visoku razinu od 18,9 milijardi eura (60,6 posto BDP-a), unutar vanjskog duga od više od 26 milijardi eura (više od 83 posto BDP-a). Pritom Srbiju vjerojatno očekuje novi pad kreditnog rejtinga sa sadašnjeg BB minusa, što će dovesti do težeg novog zaduživanja, uz očekivani rast kamata na međunarodnom financijskom tržištu.

Puno je skeptičnih prema novim mjerama, iako iz vlasti tvrde da je Međunarodni monetarni fond zadovoljan. Na primjer, nema reforme mirovinskog sustava, osim što je ženama podignut prag za odlazak u mirovinu na 63 godine (sukcesivno svake godine do 2020). Umirovljenici nisu obuhvaćeni ovim “solidarnim porezom”, što je očito bio ustupak koalicijskim partnerima, socijalistima i umirovljeničkim kadrovima u vlasti. Nisu dirnuti ni veliki gubitaši. Država je samo ove godine potrošila 17 milijuna eura na vraćanje kredita neefikasnih i mastodontskih državnih poduzeća, poput Puteva Srbije, Željeznica Srbije, Galenike, Srbijagasa. Zbog ukidanja ionako niske naplate TV pretplate, Radio-televizija Srbije samo ove godine iz budžeta će dobiti sto milijuna eura, dok ministrica energetike Zorana Mihajlović javno upućuje poziv da se plaćanje čak i ukradene struje (što je kazneno djelo) omogući na rate i bez kamata. U svemu tome stradaju pošteni građani koji jedva spajaju kraj s krajem i koji unatoč tome redovno plaćaju poreze, račune za struju i grijanje, a sve do jučer i TV pretplatu.

Mjere će, upozoravaju mnogi, pogoditi cijelo stanovništvo, dakle zaposlene u javnom i realnom sektoru i sve ostale. No najviše će biti, kako to ovih dana definira predsjednik Saveza samostalnih sindikata Srbije Ljubisav Orbović, pogođen srednji sloj zaposlenih, poput liječnika, sudaca, profesora i svih onih koji i inače, u odnosu na svoju struku, imaju niska primanja.

– Sva je prilika da se mere prebacuju na celokupno stanovništvo, bez razlike da li se radi o penzionerima ili recimo davanju socijalne pomoći, jer se kroz ovaj predlog podiže vrednost potrošačke korpe. Takođe je diskutabilno koje proizvode treba prebaciti iz nižeg u viši nivo oporezivanja. U svakom slučaju, to će biti opterećenje za sve građane. Štaviše, ta mera pokazuje da se reforme, odnosno opterećenje usmerava na građane, a ne na tajkune o kojima se sve vreme pričalo. S jedne strane povika drž’te lopova, a sve to plaćaju građani – objasnio je Orbović u intervjuu NIN-u.

Inače, građani plaćaju i silne agencije kojima se broja ne zna – govori se o njih više od 140 – koje godinama služe za zapošljavanje stranačkih kadrova koje treba nagraditi ili uhljebljenje rodbine i prijatelja, a u kojima plaće streme više evropskoj razini nego svakodnevnoj i prosječnoj srpskoj. Treba li reći da ovim mjerama agencije i slične uglavnom bespotrebne i besmislene institucije uopće nisu dodirnute, naprotiv, nitko od onih koji danima pričaju o “stezanju remena” ni ne pomišlja da krene od ukidanja Agencije za pomorske nesreće u zemlji koja mora nema.

Da je sve to uglavnom “šminkanje mrtvaca”, kako je svoju analizu naslovio ekonomski novinar Dimitrije Boarov (“Vreme”), dodatno podupire i činjenica da su već krenuli napadi od “najnadležnijih” u državi na tek imenovanog ministra privrede Sašu Radulovića, koji je navodno već kuvertirao svoju ostavku. Njegov je grijeh, kako ovih dana nagađaju neki dobro obaviješteni ekonomski novinari, to što je zatražio podatke o poslovanju javnih poduzeća (mahom gubitaša), koja pružaju otpor i nastoje ga ignorirati, kao i to što, čini se, nije spreman svoj potpis staviti na neke ugovore do kojih se stiglo “burazerskom ekonomijom”, bez poštovanja zakonskih i ostalih procedura (a riječ je o Vučiću osobno, među ostalima). Sudbina te navodne ostavke mogla bi pokazati domete novih mjera za sprečavanje propasti ekonomije.