Strazbur otvorio vrata pakla

Evropska komisija je, kako je javljeno iz Brisela, pokrenula mehanizam uvođenja sankcija Bosni i Hercegovini i najavila suspenziju pedeset posto sredstava iz IPA fondova – odnosno četrdeset i sedam miliona eura – namijenjenih, prije svega, putnoj i pograničnoj infrastrukturi. Razlog je propast pregovora famozne sedmorke o provedbi presude poznate kao “slučaj Sejdić – Finci”, koja BiH obavezuje na izmjenu Ustava. Prevedeno na manje zakučasti jezik od onoga kojim se koristi evropska birokracija i koji su u BiH jednako usvojili akteri političkog života i mediji, lideri sedam stranaka – pet federalnih i dvije iz Republike Srpske – nemaju blagog pojma kako da osiguraju pravo predstavnicima nacionalnih manjina da budu birani, a ne samo da biraju i zato će, eto, dobiti kaznu ukoliko se do dana izlaska ovog broja “Novosti” ne nađe rješenje za problem oko kojeg se već tri godine vrte domaći političari i strani birokrati, zaglavljeni u bespućima bosanske zbiljnosti.

Teško je reći ko je neozbiljniji u toj masovnoj sceni ni o čemu. Predstavnici Republike Srpske, tačnije Dodikovog SNSD-a i SDS-a, kao, imaju rješenje i nikako im nije jasno zašto ih se maltretira kada je ostatak problema u Federaciji. Većina lidera bošnjačkih stranaka bi, ako je nekako moguće, provela presudu, formalno dokinula mogućnost da najbrojniji narod bira člana Predsjedništva najmalobrojnijem, Hrvatima, ali da opet sve nekako ostane isto. Reprezentanti dva HDZ-a, naravno, insistiraju na, istina neophodnoj, zaštiti prava tog naroda na punu konstitutivnost, pa su se pregovori o jednom, kako je primijetio novinar Esad Hećimović, pretvorili u raspravu o drugom, odnosno o trećima i njihovoj poziciji. Da, baš tako. Pritom su, što je rijetka pojava u BiH, i šef SDP-a i predsjednik HDZ-a, Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović dakle, bili brutalno iskreni. Jedan je kazao kako, prosto, ne mogu naći rješenje i da se na glavu nasade, a drugi dodao kako se osjeti da je BiH ušla u predizbornih dvanaest mjeseci, što – nije istakao, ali se podrazumijeva – znači da niko riskirati neće.

Druga strana u cijeloj priči, predstavnici Evropske komisije, tako nečega, tek ne znaju gdje udaraju. Odavno, naime, međunarodni dreseri bosanskih naroda nemaju ni plan ni program ni snagu za dovođenje BiH u red, pa uglavnom gube vrijeme i skupljaju podatke koji su ionako javni. Drugačije rečeno, a iz usta Pitera Sorensena, specijalnog predstavnika EU-a, oni nemaju ama baš nikakav prijedlog, već se nadaju da će se od sarajevskih, banjalučkih i zapadnomostarskih želja nekako, nekim čudom, božjom voljom, čarolijom, sklopiti rješenje koje ne obesmišljava dejtonski koncept svetog trojstva i u isto ga vrijeme održava u životu.

Kada su predstavnik Jevrejske zajednice u BiH i nesuđeni gradonačelnik Sarajeva Jakob Finci i reprezentant Roma Dervo Sejdić iz Strazbura donijeli sudsku presudu prema kojoj u Bosni i Hercegovini jesu diskriminirani, odnosno da su nacionalnim manjinama Ustavom uskraćena prava kakva imaju konstitutivni narodi, vrata pakla se nisu otvorila, već ispala iz okvira. BiH je tako dovedena do granice nemogućeg: pokušaja mirenja koncepta etničke reprezentacije i civilizacijske mogućnosti da svi građani, bez obzira na famoznu nacionalnu pripadnost, u jednakoj mjeri konzumiraju demokratiju.

Do pomenute presude, pripadnici nekonstitutivnih naroda mogli su ući u, recimo, Predsjedništvo BiH isključivo ako bi se deklarirali kao Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Pritom, ukoliko žive u Federaciji, izbor bi morali suziti: srpski član Predsjedništva formalno je član kolektivnog šefa države iz RS-a. Suštinski: isključivo Srbin iz manjeg entiteta. U praksi je sve to do pola funkcioniralo kako treba. Odnosno do granica RS-a gledano iz, recimo, Trebinja. U Federaciji se, sa dva mandata Željka Komšića, pokazalo kako Bošnjaci, kada god hoće, mogu uz svog izabrati i hrvatskog predstavnika, pa je ispalo da rješenja za slučaj Sejdić – Finci nema bez rješenja takozvanog hrvatskog pitanja, a rješenja tog istog hrvatskog pitanja tek nema na vidiku: Bošnjaci odbijaju bilo kakvu mogućnost formiranja dvije, etnički definirane izborne jedinice u FBiH, kao i elektorski način glasanja – jer se njime umanjuje vrijednost broja dobivenih bošnjačkih glasova – dok Hrvati, naravno i očekivano, ne žele da im od konstitutivnosti ostane “k”.

Sve je to skupa, vidimo, teško i opisati a da ne zvuči kao tok nekontroliranih misli, pa za bosanskohercegovačke političke predstavnike, kakvi god bili, treba imati razumijevanja. Posebno što se, makar samo pred kamerama, trude pokazati kako glavu razbijaju tražeći izlaz iz jednosmjernog labirinta. Govori se tako o indirektnim izborima za članove Predsjedništva – što, uzgred, Srbi neće ni da slušaju, a kamoli razmatraju – pa o izborima u Federaciji koja će ostati jedna izborna jedinica, ali će pet kantona u isto to Predsjedništvo slati drugoplasiranog po broju glasova, i tako dalje i tako redom. Ko razumije, a sačuva zdravu pamet, neka objasni do kraja…

Zapravo, uopće ne postoji način da se provede presuda iz Strazbura. Ukoliko se, naime, zadrži sistem etničke reprezentacije i takozvani ostali – među koje spadaju i Romi i Jevreji – moraju dobiti konstitutivnost, a da bi je i praktično imali, potrebno je napraviti izborni zakon koji onemogućava druge da im biraju predstavnike. Ne treba podsjećati kako ni sveto BHS trojstvo još nije našlo načina da spriječi igranje brojkama nauštrb etničkih prava. Druga opcija je ona jednostavna: izbore provoditi tako da vlast formiraju oni koji dobiju najviše glasova, bez obzira na nacionalnu pripadnost, što bi u današnjoj BiH Bošnjaci prihvatili odmah, a Srbi i Hrvati nikada, pa malo kasnije.

Dervo Sejdić i Jakob Finci poslužili su na kraju – iako im to, naravno, nije bila namjera – za učvršćivanje pozicija stečenih ratom i legaliziranih u Dejtonu. Pozicija daleko vrednijih od pedesetak miliona eura, koliko bi Bosna i Hercegovina mogla izgubiti do kraja ove godine ako se ne nađe rješenje. A teško da hoće. Uostalom, zemlja je to u kojoj ionako za svako rješenje već postoji problem.