Tijelo kao knjiga

Izložba “Ekstravagantna tijela: ekstravagantne godine”, u podnaslovu “Inspirativna starost: tijelo i um na rubu društvenih normi”, treći je dio projekta koji svake tri godine u Zagrebu organizira Kontejner, biro suvremene umjetničke prakse s kustosicama Ivanom Bago, Olgom Majcen Linn i Sunčicom Ostoić. Riječ je, zapravo, o međunarodnom umjetničkom festivalu koji se bavi “načinima na koje društvo određuje granice normalnog i patološkog, bilo da je riječ o tjelesnosti, izgledu, ponašanju, seksualnosti ili životnom stilu”.

Program festivala rezultat je suradnje Kontejnera s beogradskim, riječkim i londonskim kustoskim kolektivima i osim izložbe u Galeriji Klovićevi dvori uključuje cjelodnevnu satnicu simpozija, književnih, koreografskih i Indoševih performansa, radionica urbanog vrtlarenja, dokumentarne fotografije, filmskog scenarija, društvenih večeri, tematskih slušaonica. Dakle, suvremeni šik-kulturni pogon baroknih (ili više rokoko) apetita i stilizacije s pripadnim asesoarima (bedževima, torbama) upadljivih boja, iz kojeg se lako vidi logika festivalizacije: minus ambicije u selekciji, plus u inkluzivnosti ili ležernoj participaciji, intermedijalnoj suradnji i slično klišeiziranim formama. Ništa loše.

Postavljena je, dakle, labavo kišobranska tema o starosti kao senzualnom starenju, a ne društvenoj starudiji. Prevladavajuće boje: fuksija i crna, prevladavajući osjećaj: klaustrofobija. Velik broj radova u nekom “otkačenom”, dobro navođenom tunelu. Počinje se Kožarićevim napucima o životnoj sreći (“Sretan sam, presretan sam, oduševljen sam da sam sretan”), nastavlja serijom fotografija “Foxy Mistera” Tomislava Gotovca i autofotosesijom Gorana Trbuljaka, crticom/skicom za igru “Bol” s kockom Mladena Stilinovića, ministudijom/instalacijom “Nije li ona prestara za to” o vješticama Sanje Iveković. Potom, videoperformansom “Molim te, sjedni kraj moje majke i kaži joj nešto lijepo” Siniše Labrovića, sa simpatičnom i odvažnom gospođom mamom Labrović; instalacijom “Tko se boji staraca” Lade Cerar uz videoprogram isključivo za starice i starce. Završava videoinstalacijom “Mens sana in corpore sano” o travestiji sporta i/ili starosti (opet) Siniše Labrovića.

Je li pojam “ekstravagancije” starijih tijela etički ili ironijski kodiran, je li važno ulaziti u taj kod ili je važno da se takav napor ne poduzima? Pitanja nisu obaveza festivala, pa izložbeno prihvaćamo logikom mimohoda: ono što je nekima prazan znak, drugima je blagotvoran pop, entertainment, senzacije imaju sigurna mjesta. Ali valja razmisliti o razlici dojma prema performansu Lois Weaver, koja u seriji razgovora tematizira seksualni život u “trećoj dobi” ili performansu presvlačenja/instalacije Ane Alvarez-Errecalde, u kojem se imitira butik s kombinezonima izrađenim prema (golim) tijelima četrdeset žena iz raznih dijelova svijeta s “ekstravagancijom” reklamne kampanje za sapune “Dove: za stvarnu ljepotu” multinacionalne kompanije Unilever i “malim razgovorima o seksu” seksologinje dr. Ruth Westheimer ili gospođe Žuži Jelinek. Nakraju, dokumentarizam u pristupu temi pokazao se najboljim: videoradovi Mirjane Miljković i Nevena Svibena “Alzheimer – ljudsko lice demencije”, “Sramežljivica” Pilvi Takala i “Kristalni prekrivač” Suzanne Lacy podižu ulog festivalske teme.

Za razliku od festivala ekstravagancije, koji se može obići do početka studenoga, izložba fotografija Sandre Vitaljić, u podrumu iste Galerije, zatvorena je prošlog vikenda, nakon samo devet dana. I prava je šteta što budući posjetitelji “Ekstravagantnih tijela” neće imati iskustvo tako točne i osjetljive razlike kao oni koji su se nakon izložbe na katu spustili u podrum Klovićevih dvora, gdje su ih dočekali potpuna tama i dvanaest mliječno osvijetljenih postamenata. Sandra Vitaljić (1972.), nagrađivana fotografkinja koju najživlje pamtimo po ciklusu fotografija “Neplodna tla” (2010.) s pejzažima nekadašnjih stratišta, snimila je ciklus “Voljena” od dvanaest fotografija koje prikazuju dijelove ženskih tijela preminulih u traumi fizičkog nasilja. Prema autoričinim riječima, fotografije su nastale “nakon dugogodišnjeg praćenja novinskih tekstova i policijskih izvještaja o ubojstvima u partnerskim vezama”, a fotografije “prikazuju ozljede na tijelu i organima koje su dovele do smrti žena i propituju ljubavne odnose u kojima su žene najčešće žrtve”.

Riječ je o fotografijama malih dimenzija, duljine svega pedlja, izloženima u pleksiglasu i osvijetljenima na postamentima jednake udaljenosti. Sandra Vitaljić ciklus je radila u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu, gdje je izabirala i fotografirala “izloške” u formaldehidu. To je informacija koju racionaliziramo kao uporište u tami podruma, jer nam se čini potrebnom. Prepoznajemo prostrijeljeno srce, nožem ozlijeđenu šaku, rafalne rane na grudima, grudi probodene nožem, potiljak rasječen oštrim predmetom. Vidimo dio blijedoga lica nalik usnulome, prekriven svijetlom, nježnom kosom: kosa živi u žućkastom sfumatu, a u sredini podruma bez prozora izdvojen je postament, najraskošniji u iskazu. Fotografija, delikatno promišljena, uzela je da nam pokaže tek dio lica i trag valovite, crvenkaste kose, ali kosa opet živi, kapci su poluotvoreni, usnice modre. Mrtva je ljepotica, tko zna što joj se dogodilo. Vitaljić je jasno rekla: mjesto nekadašnje žudnje postaje meta nasilja, nakon čega slijedi smrt.

Ali kako je postigla tu distancu od forenzičke činjenice, kako je uspjela pokazati ljubav iz tako strašnih premisa? Nesumnjivo zato što svoje “eksponate” razumije, kako kaže Roland Barthes, “u terminima sjećanja tijela”. I tek kad ste u tami (estar a oscuras – biti u tami, kaže Barthes, ili “najčešće u tami vlastite žudnje”) okruženi tako ranjivim stvarima/tijelima, shvaćate koliko hrabrosti treba da jednostavno, iz čiste umjetničke geste, “spasite” neimenovane sudbine nekih ubijenih žena uz mjeru nečije sućuti, straha, poniznosti ili tuge. Čitava naporna bagaža kulturnoumjetničkih referenci zadesit će promatrača/icu fotografija Sandre Vitaljić. Umjetnički pogled na život ili smrt stara je tema, a te “reference”, te kulturnoumjetničke asocijacije na prava “ekstravagantna”, umrla tijela ili njihove znakove, čine se tako pogrešnima u odnosu na snagu onoga što vidite pred sobom. Svaka je fotografija toliko – životno a ne mrtvački – snažna, da treba odustati od njezina tumačenja.