Univerzalni jezik desnice

Ekstremni nacionalizam ponovno je, poput pošasti, zahvatio Europu. Francuska je, uz Nizozemsku, ipak rijedak primjer države čija je radikalna desnica, prema anketama, prva opcija birača. Prema istraživanju francuskog tjednika “Le Nouvel Observateur”, krajnje desna Nacionalna fronta Marine Le Pen ima 24 posto podrške birača i prvi put u povijesti figurira kao najpopularnija francuska stranka, ispred socijalista i konzervativaca. Velik uspjeh Nacionalna fronta doživjela je i u gradiću Brignolesu, na jugu Francuske, gdje je njihov predstavnik pobijedio sa 53,9 posto glasova na ponovljenim izborima, održanima prije dva tjedna. Pobjeda je sama po sebi minorna i nije presudna u smislu vlasti u Brignolesu, ali situacija je zabrinjavajuća ako se ima na umu anketa prema kojoj je Nacionalna fronta vodeća i na nacionalnoj razini. Ta pobjeda može biti i dobar pokazatelj kako i pod kojim uvjetima ekstremna desnica dolazi na vlast.

U Brignolesu, gradiću koji muči velika nezaposlenost, Nacionalna fronta dobila je 2.728 glasova, gotovo koliko i na prošlim izborima, no razlika je u tome što glasači socijalista i Saveza za narodni pokret (konzervativaca) nisu izašli na izbore, pa su tako stranci Marine Le Pen omogućili pobjedu. Od 20 tisuća registriranih birača, na izbore je izašla trećina, tako da je Nacionalnoj fronti za pobjedu bilo dovoljno tek nešto više od 13 posto registriranih birača. Model je to za uspjeh krajnje desnice, koja profitira na ekonomskoj i društvenoj krizi, nošena malodušnošću građana koji, razočarani u političke elite, ne izlaze na izbore.

“Europska unija je globalna anomalija. Ona se, poput Sovjetskog Saveza, jednostavno ne može popraviti. EU će se urušiti kao SSSR”, izjava je predsjednice Nacionalne fronte, koja pred europske izbore figurira kao vodeća francuska stranka, čiji se ulazak u Europski parlament iz sadašnje perspektive čini nedvojbenim. Marine Le Pen za sljedeći je mjesec najavila put u Nizozemsku, kako bi s liderom tamošnje stranke krajnje desnice Geertom Wildersom dogovorila buduću grupaciju, koja bi trebala biti najdesnija i najradikalnija u Europskom parlamentu. Nevolja je tim veća što je i Wildersova Stranka slobode vodeća po anketama za EU-parlament. Te su dvije stranke profitirale na krizi i društvenoj apatiji, vežu ih antiimigracijska politika, islamofobija i snažni euroskepticizam, pa ne treba sumnjati da će u skorašnjoj suradnji pronaći zajednički jezik. Radikalna, ekstremna desnica više nije na europskim marginama, ona je danas dio sistema, uz realnu i zastrašujuću mogućnost da sutra postane ona koja će sistem formirati.

Prema viđenju Nacionalne fronte, u središtu problema nisu direktno rasa i boja kože, nego kultura i “nemogućnost uklapanja imigranata u društvo”. Rasizam novog vremena tako ne poručuje da je jedna rasa ili nacija vrednija od druge zbog boje kože, nego zbog svojih običaja, načina ponašanja i kulture. Nacionalna fronta je populistička stranka koja ima tipičan fašistički diskurs – mi ili oni; mi ćemo spasiti vas i Francusku, dok će vas oni (ostale političke opcije) upropastiti. Krajnja francuska desnica okrenula se protekcionističkom nacionalizmu, pa tako svoje birače straši rasnim, demografskim i kulturnim promjenama u strukturi stanovništva. Marine Le Pen je shvatila da u današnjoj političkoj areni negativističke poruke i politike prolaze puno bolje od konstruktivnih. U središtu njezina političkog diskursa tako su antiimigracijska i anti-EU politika. Građani, pritisnuti gospodarskom krizom, nezaposlenošću i, što je najgore, nedostatkom bilo kakve perspektive, prihvaćaju i podržavaju simplifikaciju svojih problema i neprijatelja na imigraciju i EU. Rješenje problema vide u Nacionalnoj fronti, koja bi imigraciju potpuno zaustavila, a iz EU-a bi se povukla.

Ideja moderne Europe blagostanja i solidarnosti građanima je omogućila standard koji su donedavno uživali. Prijetnja takvoj Europi i takvoj ideji nisu muslimanski imigranti, kako to prikazuje ekstremna desnica, nego upravo ta desnica. Odbacujući načelo ljudske jednakosti i ideju solidarnosti, Marine Le Pen i ostali odbacuju temeljne postulate na kojima počiva moderno europsko društvo. Za takvu su situaciju velikim dijelom odgovorne dosadašnje političke elite, koje Francuskoj i Europi nisu ponudile ništa novo osim dogmatskoga propagiranja mjera štednje i rezanja državne potrošnje. Predizborna obećanja, pa čak i sam početak mandata sadašnjega francuskog predsjednika Francoisa Hollandea ukazivali su na to kako bi Francuska mogla ponuditi novi recept za izlazak iz krize. No ideje pravednije raspodjele dobara brzo su zaboravljene, a Hollande se okrenuo modelu povećanja poreza i mjera štednje. Upravo taj model pogodovao je usponu ekstremno desnih, šovinističkih stranaka u Francuskoj i drugdje u Europi. A takvima su se odlučno suprotstavili francuski srednjoškolci i studenti na prosvjedima u Parizu, održanima zbog prisilne deportacije njihovih kolega – 15-godišnje Leonarde Dibrani i 19-godišnjeg Kačika Kačatrijana iz Armenije. Leonardu Dibrani je za vrijeme školskog izleta policija izvukla iz autobusa, odvela u postaju i nakraju deportirala. “Ako Leonarda ne ide u školu, ne idemo ni mi”, pisalo je na jednom od transparenata kojim su prosvjednici pokazali da ideju europske solidarnosti razumiju puno bolje od nekih svojih starijih sugrađana.

Starom kontinentu predstoji vrlo neizvjesna i opasna utrka: hoće li vladajuće elite prestati slijepo slijediti mjere štednje i pronaći model koji će državi omogućiti stabilan rast a građanima perspektivu ili će radikalno desne stranke iskoristiti nesposobnost i promašenu politiku sadašnjih elita i doći na vlast? Tridesetih godina prošlog stoljeća Europa je bila u sličnoj situaciji kao danas. Uspješan model izlaska iz gospodarske krize tada nije pronađen, što je rezultiralo usponom ekstremista. Katastrofe i razaranja što su uslijedili očito nisu dovoljna opomena današnjim političarima. Europa mora pronaći izlazak iz krize, u suprotnom joj prijeti daljnji uspon radikalne desnice, koja odavno nije marginalna, bezazlena i neorganizirana.