Valter Kocijančić: Uništeni smo do koštane srži

Valter Kocijančić, član grupe Paraf koja je bila rodonačelnik punka na ovim prostorima, 37 godina nakon prvog nastupa benda u Rijeci još je kivniji na sadašnje društvo: govori o ljudima, posebno mladima, koji ne vide, ne čuju i ne rade ništa da bi im bilo bolje.

Udruga PUK (Prijatelji urbane kulture) nedavno je trebala organizirati koncert nazvan “Kontanje”, na mjestu – kod Konta – gdje je prije dobrih 50 godina rođena urbana kultura Rijeke. Koliko je Kont utjecao i na vaš svjetonazor, profesiju, stil?

Nažalost, koncert je trebao biti u subotu 21., pa je odgođen za sljedeću subotu i tako, kako to kod nas već ide… Kont je i meni i mojim vršnjacima bio dnevni boravak, tu smo provodili više vremena nego kod kuće i u školi zajedno. Bio sam još golobrad i shvaćao sam okolinu onako kako je primjereno tim godinama: bilo nam je bitno družiti se i da sve bude čista zajebancija. Nismo vidjeli dalje od svoga kvarta, ulice. Paralelno s Kontom, odlazili bismo u Palach i ostajali tamo do “kasnih” sati – tada je bilo normalno da budeš u pola noći u krevetu, što je danas neshvatljivo! – slušajući muziku po svom guštu.

Danas pioniri pjevaju pizdarije

Pratite li današnju riječku scenu i kako vam se sviđa ono što čujete i vidite? Kao da je nekada, kada ste bili dio Parafa, bilo više bunta: kamo su nestali buntovnici?

Nažalost, zbog načina života koji vodimo nemam previše vremena za praćenje scene. Upoznat sam s onim što ispliva preko radija, novina… U posljednje vrijeme, kako imam više nastupa uživo, susrećem se s mladim naraštajem. Vidim i čujem što je to aktualno i kako sve to zajedno funkcionira. Moram reći da je to mršavo i pomalo bijedno. Ne vidim ni volju ni snagu kod mladeži (svaka čast pojedincima, no njih je toliko da se izbroje na invalidsku ruku), vlada ravnodušnost i boli ih kurac za bilo što. Nekada, kada smo bili u Jajcu, bunili smo se zbog svega i svačega, gledali smo Zapad kroz traperice i žvakaće i mislili kako tamo cvatu ruže… a danas, kada smo u kurcu, šutimo, oni te mlate, šamaraju i ne znam što još, a narod šuti i šuti. Javi se neki malo glasniji, a ostali zabarikadirani u kući, u svojim foteljama, gledaju sve to i čekaju kada će netko drugi uljepšati njihovu budućnost. Gdje su te uzdanice, pioniri, mladi ljudi puni energije… nestali, zadojeni nekim obećanjima, prevarama. Nema rokera, muzičara-buntovnika… Sve se to osjeća i u glazbi, pjeva se o ljubavi, o pizdarijama, masa guta ono što im se prezentira, svi slijepi… Imaš osjećaj da je velika većina glupa. Uništeni smo do koštane srži, nema više moždanih vijuga. Katastrofa, staljinizam je prema tome bio mala beba, a Franjo Tahi amater! Mislim da jednostavno više nema smisla komentirati, nema druge strane koja to može čuti. Sreća je da imamo samo žicu u glavi koja se proteže od uha do uha i ako je prerežeš, otpadnu ti uši. Barem nešto imamo!

Parafe i danas smatraju rodonačelnicima punka u Hrvatskoj: koliko je tadašnji punk imao smisla u odnosu na današnji punk-pomladak, koji čine djeca rođena u doba kada je žanr već debelo bio proglašen mrtvim?

Parafi ne samo da su bili rodonačelnici punka u Hrvatskoj nego i na daleko širem području od bivše Juge. Mladež u cijelome svijetu ima veliku snagu. Mi smo je u naše vrijeme trošili kako smo najbolje znali i umjeli. To je, kroz razdoblje od nekoliko godina, ostavilo vidljivog traga u povijesti. Zapisano je u mnogim knjigama, pločama, stvarane su mnoge emisije i ipak se nešto pokrenulo u pozitivnom smislu. Današnji mladi ljudi neće se imati čime dičiti, da je nešto pametno napravljeno za njihove mladosti, nego će posjećivati psihijatre i guzologe, da liječe hemeroide od previše sjedenja. Punk znači trulo, trulež. Punk nije mrtav: naprotiv, ima milijune članova, svakim danom ih ima sve više i više, jer je sve više truleži! Punk se krivo prezentira ljudima. Akcent se stavlja tamo gdje vlastodršci žele (treba čuvati svoju debelu bulju!), jer da se o punku govori onako kako treba, možda danas ne bi bilo tako kako je – trulo! Kada sam u Puli na koncertu rekao da smo mi svi punkeri, mislio sam na to da živimo u trulom društvu i da smo kao jedinke nevaljali. Velika većina ljudi, kao i neki mediji, protumačili su to, namjerno ili nenamjerno, krivo i prezentirali moju izjavu na sasvim suprotan način. Tako se nisu ponašali u bivšoj Jugi…

Što se nudi, to se guta

Za nedavnog gostovanja Public Image Limiteda u Zagrebu susreli ste se s Johnom Lydonom: jeste li evocirali uspomene kao dva prvoborca punka ili je to bio samo kurtoazni pozdrav?

Johnny i ja, to nisam mogao vjerovati! On je za mene idol, genijalac. Fantastično mi je bilo biti u njegovom društvu, to se ne dešava često, nego samo jednom u životu. Spoj Istoka i Zapada, nema tu kurtoazije, razmišljanja su identična – super!

Uz pomoć grupe Mandrili 2011. snimili ste odličan album “Apstinencija” i na velika se vrata vratili na scenu, a onda, unatoč odličnim recenzijama i sjajnoj svirci, nestali kako ste se i pojavili. Što se dogodilo, zašto je taj novi vjetar u leđa naglo utihnuo?

Nismo nestali, ovdje smo i sviramo koliko nas zovu na nastupe, ali… treba uložiti i malo puno reklame u ono što radiš. Izgleda da ne postoji interes (pare/novac) za tako nešto. Ne možeš danas bez reklame okupiti ljude na koncertu. Nastupaš u Zagrebu, plakat stoji samo u prostoru gdje će se održati koncert i imaš na radiju dvije najave od nekoliko sekundi. I hoćeš da netko zna za tebe?! Svi koji bi trebali doći, sjede kod kuće i gledaju neke žabokrečine, jer ne znaju što im se događa ispred nosa, i nakraju mi krivi. Pa, ne živim ja u Zagrebu! Valjda sam trebao ići od kvarta do kvarta, lijepiti plakate i megafonom najavljivati koncert, e to bi bilo najbolje! Sviramo ondje gdje nas zovu. Svirali smo u Srbiji (Beograd, Subotica, Novi Sad) i bilo je odlično! Ne gledam naš famozni CMC, ali sam jednom prilikom, kada sam bio nepomičan u krevetu, bio prisiljen gledati to sranje. To je samo dio one katastrofe koju sam prije spomenuo. Cijela Hrvatska ima jedan bend, mislio sam da haluciniram, da mi je televizor gramofon i da slušam pokvarenu ploču. Baš mi je žao što mi otac ne radi na televiziji, jer bih onda ja bio taj bend. Užas! Što se nudi, to se guta i drugo ne postoji. Nema ni vjetra ni vjetrenjača, kada nema ni zraka.

Spremate li novi album? Imate li snage, volje i želje da ponovno stupite pred masu, dignete glas, zasvirate gitaru i pokažete srednji prst?

Imam snage, imam materijala, cijeli bend ima volje. A srednji prst ne treba pokazivati, u njemu smo, u kurcu smo!