Zakon protiv džihad-turista

Nakon što su u razmaku od devet dana u Siriji poginula još dva državljanina Bosne i Hercegovine – Derviš Halilović iz Zenice i Emedin Velić iz Sarajeva – ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH Fahrudin Radončić najavio je kako će Parlamentarnoj skupštini predložiti zakon koji predviđa kazne za učešće u paravojnim formacijama, organiziranje odlaska u tuđe ratove i propagiranje takvih akcija.

“Onaj ko učestvuje u paravojnim snagama u drugim zemljama biće kažnjen do tri godine, onaj ko to organizira biće kažnjen do deset godina ako tako sud procijeni, oni koji to propagiraju mogu biti kažnjeni od mjesec do tri. To je radna verzija i mi očekujemo da će u parlamentarnoj proceduri zakon biti još kvalitetniji i bolji”, izjavio je Radončić. “Ponekad morate odbraniti ljude od njih samih”, dodao je.

Kako smo već pisali u “Novostima”, među borcima protiv vlasti Bašara al-Asada ima na desetine državljana BiH, Bošnjaka iz Sandžaka i albanskih muslimana. Niti jedan na stranu pobunjenika, u jedinice bliske Al-Kaidi, nije otišao zbog ideja pravde, slobode i jednakosti, već u ono što smatraju džihadom. Riječ je dakle o militantnim islamistima, pripadnicima takozvanog selefijskog pokreta ili vehabijama, lobotomiziranim po komunama u kojima se živi kao u dijelovima Afganistana pod talibanskom kontrolom. Također, a i o tome smo već pisali, odlazak u Siriju nije jedini slučaj dobrovoljnog učešća bosanskohercegovačkih državljana u ratovima izvan granica te države – već su 1999. prvi mudžahedini iz Bosne stradali na čečenskim bojištima – ali jeste najmasovniji do sada.

Radončićev zakon koji, barem u najavi, ima podršku zastupnika drugih stranaka, prva je ozbiljna reakcija države na najozbiljniju posljedicu uvoza selefizma i vrbovanja bivših bosanskih vojnika i besperspektivnih veterana rata u zajednicu koja u sekularnim, demokratskim, multietničkim i višereligijskim državama vidi prirodnog neprijatelja te zagovara sveti rat i uspostavu islamskog poretka, dok način života, tradiciju i običaje bosanskohercegovačkim muslimana smatra, u najkraćem, jednako neprihvatljivima kao i pripadanje drugim religijama.

Od dolaska prvih vehabija u BiH, negdje 1993., pa donedavno, do učestalih vijesti o sirijskim smrtima, većina bošnjačkih političkih predstavnika, ali i Islamska zajednica u BiH, prema selefizmu su se odnosili ignorantski ili pokroviteljski. I dok je Islamska zajednica nakon prvih godina fingiranog sljepila, a u vrijeme bivšeg reisu-l-uleme Mustafe Cerića, često bila blagonaklona prema takozvanim novim muslimanima, iz sigurnosnog aparata su stizala upozorenja o tom, jednako takozvanom novom islamu, kao ideološkoj osnovi za terorizam. Generalni direktor Obavještajno sigurnosne agencije BiH Almir Džuvo naveo je u jednom svom, sada već starom izvještaju, kako u Bosni i Hercegovini postoji oko tri hiljade osoba spremnih za terorističke napade na strane ambasade i diplomatska predstavništva.

Istina, prijedlog ministra Radončića ima manjkavosti na koje je već upozorio Adis Arapović iz Centra civilnih inicijativa: “Ne možete nekome spriječiti slobodu kretanja. Niko neće reći da je krenuo na turistički put u neki novi rat. Možda tu ima i malo političkog poentiranja. Dugoročno mislim da ta ideja ili taj zakon neće moći biti formatiran na pravi način, a onda neće moći biti ni odbranjen pred ustavno-pravnom komisijom.” Sa druge strane, novinar Esad Hećimović, vjerovatno najbolji poznavatelj problema selefizma na Balkanu i njegovih veza sa globalnim muslimanskim ekstremizmom, kaže: “Ono što znamo o džihadu u Siriji i o ciljevima ljudi koji odlaze u džihad u Siriji je da nije riječ samo o nepriznavanju pravnog poretka u BiH, nego je vjerovatno riječ o borbi za uspostavu hilafeta ili takve neke nadnacionalne vjerske zajednice muslimana, tako da mislim da zakon sam po sebi oni neće poštovati, ali veoma je bitno da taj zakon predviđa sankcije koje bi bile primijenjene na one koji bi se oglušili o njegovo poštivanje.”

Pronađeno u prijevodu: ako bude usvojen, a velike su šanse da hoće, ovaj zakon tek je prvi korak u suočavanju sa stvarnim posljedicama selefizma u BiH i okvir za početak saniranja štete od uvoza mudžahedina, kao jedne od najvećih grešaka politike Alije Izetbegovića. Tehnički, zbilja je nemoguće spriječiti nekoga da otputuje u Tursku predstavljajući se kao turista, a od tamo skokne do sirijskog fronta, priželjkujući fanatično smrt u džihadu. Bosanski vehabije ignoriraju i u, nazovimo ih, redovnim okolnostima ustavne i zakonske odredbe države BiH, pa nema razloga za vjerovati kako će ih strah od zatvora prizvati pameti. Uostalom, pomenuti Emedin Velić u Siriji je fotografiran u društvu izvjesnog Bajre Ikanovića, već osuđenog i zatvaranog zbog terorizma. Također, ukoliko suočavanje sa problemom selefizma ostane tek na pritvaranju džihad-turista, nije nemoguć kontraefekat: povećanje ugleda zatvorenih među sljedbenicima i istovremeno stvaranje uslova da osuđeni u drugim robijašima pronađu nove saradnike. Vjerski fanatizam se, naime, najbolje prima upravo među onima sa margine društva.

No uz sve mane, prijedlog Fahrudina Radončića jedini je mogući početak predugo odgađane borbe čiji uspjeh ovisi manje o efikasnosti sigurnosnog aparata, a daleko više o islamskim institucijama u Bosni i Hercegovini. A sa tih adresa još uvijek nema reakcija na pogibije bosanskohercegovačkih muslimana u Siriji, niti naznaka svijesti o dimenzijama problema uzgajanog dvadesetak godina. Zapravo je i aktuelni poglavar Islamske zajednice, Husein efendija Kavazović, još dok je bio muftija, pokazivao razumijevanje prema žiteljima Gornje Maoče, sjevernobosanske vehabijske komune čijeg se vođu Nusreta Imamovića sumnjiči za organiziranje odlazaka u džihad.

Granica između života u skladu sa vjerskim propisima i vjerskog fanatizma ne prelazi se po naredbi niti u jednom pravcu, pa nema te policije i tog sudije koji će stotine, ako ne i hiljade zabludjelih vratiti iz binladenovskog u bosanski islam. Zadaća je to, dugogodišnja, za one koji po prirodi posla brinu o interesima sljedbenika islama u BiH. Fahrudin Radončić svoje je skoro obavio: stvorio je okvir za dugotrajno, višestruko terapijsko djelovanje. Da, upravo tako, jer kako kaže istraživačica sa Sveučilišta Oxford dr. Kathleen Taylor, fundamentalizam je oblik psihičke bolesti, bez obzira na to kakav mu je prefiks ili sufiks, a oboljele, da parafraziramo Radončića, treba odbraniti od njih samih. Zapravo, trebalo je odavno…