Željko Luketić: Elektronika je rođena iz slobode
Filmski kritičar Željko Luketić urednik je “Eks-ju elektronike vol. 3: Diktatura, humor, agresija” (mariborski Subkulturni azil, 2012.), trećeg dijela kompilacije na kojoj su svoje mjesto pronašli brojni, neopravdano zaboravljeni izvođači elektronske glazbe s ovih prostora.
– Ideja cijele serije je otkrivati zanimljive i kvalitetne momente elektronske glazbene povijesti bivše države, koji su objavljivani uglavnom kao samizdati. Premda je tada situacija s izdavaštvom bila daleko bolja nego danas, jer se čak i u kategoriji komercijalnog nalazilo mjesta za drugačiju glazbu, samizdati su bili primjer demokratičnosti i preteča današnjeg digitalnog izdavaštva: svatko je na kasetu ili vrpcu mogao snimiti svoju glazbu, kopirati je i distribuirati do slušatelja u vrlo kratkom roku i za malen novac. Nije tu bilo govora o ekstraprofitima i velikoj zaradi, a ta je sloboda dopustila da imamo tradiciju jugoslavenske elektronske, avangardne i eksperimentalne glazbe, s posebnim odjecima u tzv. indastrijal i tejp-glazbi. Nažalost, sve službene glazbene povijesti taj dio uredno zaobilaze, pa je ovo pokušaj da se to promijeni – kaže naš sugovornik.
Rokerska paradigma udobno živi
Prvu kompilaciju “Houmtejping in self-menadžment” uredio je Nenad Vujić, a obuhvaća čak 14 snimaka. Kosi li se vaš izbor s njegovim?
Napravio je odličan odabir, koji je Dušan Hedl nadopunio slovenskim bendovima, a ovdje je naglasak na hrvatskim izvođačima. No i ja sam, s malim odmakom, koristio ono što se nekada zvalo republičkim ključem, pa su tu i makedonska Aporea, Mitar Subotić iz Srbije, Mario Marzidovšek iz Slovenije… Snimke s područja Bosne i Hercegovine, nažalost, nisu bile dostupne. Ovakvi se zapisi ne čuvaju u arhivskim institucijama, pa se najviše moramo oslanjati na vlastite izvore, kontakte, kolekcionare, čak buvljake. Vujić je uvrstio više kraćih i eksperimentalnijih stvari, a ja i one dulje, podijelivši priču na ambijentalni i plesni dio. Sve je to zajedno jedna cjelina, koja se potkraj godine nastavlja četvrtim dijelom.
Koliko god je elektronska muzika danas podjednako zastupljena kao i mejnstrim, premda ne i dominantna, gotovo su svi izvođači, sa sve tri kompilacije, i dalje zanemareni u medijima?
Tradicionalno, ovaj je prostor naklonjen spektaklu i suptilnijeg pristupa manjka u bilo čemu, ne samo u glazbi. Ni elektronika nikada nije izašla iz geta manje vrijedne glazbe, kao da nastaje sama od sebe i kao da za nju nije potreban talent. Rokerska paradigma ovdje udobno živi, što ne bi bio problem da kritičari, publicisti i istraživači svoje vrijednosne sudove mogu izdići iznad toga da znaju samo za Kraftverk ili da svaku živahniju kombinaciju roka i elektronike nazovu elektro-pankom. Deprofesionalizaciju kritike i medija osjećaju i sami glazbenici, koji ne uspijevaju postići zadovoljavajuću pokrivenost, a kamoli dobiti odjek je li to što rade dobro. Osamdesetih je svaki, pa i najmanji koncert u Zagrebu bio popraćen kritikom, barem u muzičkoj štampi ili u studentskome tisku, a danas možete biti sretni ako vam objave kopi-pejst propagandnu obavijest.
Kompilacije za Amerikance
Velik interes za elektronsku scenu bivše države pokazala je američka nezavisna etiketa Dark Entris, za koju slažete kompilaciju “Sint Jugoslavija”. Odakle taj interes za rane dane elektronske scene na ovim prostorima?
S tom etiketom iz San Franciska radim još od reizdanja prvih ploča i kasete kultne slovenske Borgezije, koja je dobila odlične recenzije u inozemnim časopisima i samo potvrdila ono što mi ovdje već znamo – da je povijest eks-ju glazbe jako zanimljiva i da ide puno dalje od Pozdrava Azri i sličnih revijalnih akcija. Ni jezik nije barijera: jedna od traka kojom smo testirali tržište bila je “Tvoj svijet” sisačkog benda Brazil, koja se Amerikancima jako svidjela iako nisu razumjeli ni riječi. Zašto baš eks-ju elektronika i pop? Puno je skrivene glazbe već otkriveno, kuće poput Dark Entris i Minimal Vejv pogodile su nišu globalnog interesa, pa nije neobično da kolekcionari iz cijeloga svijeta skupljaju primjerice slovenski Videoseks. Nije to, naravno, golem broj obožavatelja na jednom mjestu, no riječ je o enklavama uzduž i poprijeko planete. Ključ je u globalnom marketiranju ovdašnje muzičke povijesti. I još jedna bitna stvar: u ovome postmodernom vremenu kod mlađih ljubitelja glazbe ne postoje ograde i zadrške u interesima, nije neobično da netko sluša i Dubravka Detonija, Denis & Denis i Ljupku Dimitrovsku. No takav tip otvorenosti hrvatski glazbeni establišment, izdavači i kritičari tek trebaju dosegnuti…
Što će se sve naći na toj novoj kompilaciji i kada će biti objavljena?
Kompilacija “Sint Jugoslavija” pojavit će se u proljeće. Razlog sporosti ovog i sličnih projekata dug je i mučan proces licenciranja prava, koji uključuje ne samo potragu za najboljim masterom, nego i rješavanje kompliciranih vlasničko-pravnih odnosa unutar diskografske industrije bivše države. Stoga često izaberemo demo-verziju neke skladbe, koja nerijetko bolje zvuči neispeglana, a prava rješavamo direktno s autorom. Uz to, glazbenici nemaju nerealna očekivanja: i vinil i digitalni formati ovakvih arhivskih izdanja distribuiraju se u duljem razdoblju i ne donose velik profit. Ova će kompilacija biti dijametralno suprotna “Eks-ju elektronici”, bit će na njoj plesne nju vejv minijature, elektro-pop i pitka radiofonična glazba. Objavit ćemo neke od najvažnijih i najcjenjenijih jugoslavenskih dragulja, kakvi su bili Maks & Intro, Data, Miha Kralj, Brazil i Gloria, kao i demo-uratke poznatijih bendova, kao što su Denis & Denis, Zana i Laboratorija zvuka. U izdanju naklade Postskriptum, inače izdavača legendarnog “Leksikona ju-mitologije”, iduće godine trebala bi se pojaviti i knjiga mojih intervjua s preživjelim prvoborcima jugoslavenske elektronike. Tim se projektima jako veselim, nadam se da ćemo njime baciti više svjetla na neke važne i talentirane ljude s ovih prostora koji su nepravedno zanemareni i zaboravljeni.