Žive ih razdvojili, mrtve ih spojili

Dvadesetog listopada u Kliničkom centru Srbije u Beogradu, u 89. godini umrla je Jovanka Broz, supruga doživotnog predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita. U bolnicu je bila primljena dva mjeseca ranije, 23. kolovoza, s vrlo teškom dijagnozom, a neki mediji tvrde da je posljednjih desetak dana bila na aparatima.

Mediji koji su je prešućivali 35 godina, nakon što je odvojena od Tita, danima su se bavili time gdje će biti sahranjena. Njena je želja, kako su to izjavljivali neki koji su tvrdili da su joj bliski, bila da počiva u Kući cvijeća, pored Tita – Vlada Srbije toj je želji udovoljila zaključkom sjednice održane ovoga ponedjeljka, pa će biti sahranjena u subotu, 26. listopada u podne, uz sve vojne počasti (s obzirom na to da nosioci Spomenice, dakako partizanske, na to imaju pravo). Još se ne zna što to točno znači, s obzirom na tvrdnje da je nemoguće podići mramornu ploču ispod koje je Titova grobnica, pa je po jednoj varijanti moguće da se izgradi nova pored njegove u istoj prostoriji ili da se napravi grobnica u susjednoj. U svakom slučaju, vlasti kažu da će pogreb biti skroman “ali dostojanstven”, zna se da će govoriti premijer Ivica Dačić, kao i netko – još se ne zna tko – od članova obitelji.

Sam premijer u telegramu sućuti obitelji (Jovanka Broz u Beogradu ima rođenu sestru, koja je među rijetkima s kojima je bila u kontaktu) istaknuo je da “njenom smrću odlazi i jedan od poslednjih najpouzdanijih svedoka istorije naše nekadašnje države, koja je progonom platila tu činjenicu”, te da se nepravda koja joj je počinjena počela ispravljati tek pred kraj njezina života.

Posljednji put u javnosti Tito i Jovanka, koji su u braku bili od 1952. godine, pojavili su se 14. lipnja 1977. na jednom prijemu. U to su vrijeme već bili prilično udaljeni, ni danas se ne zna zbog čega. Jovanka je optuživana za spletkarenje, pokušaje preuzimanja vlasti i još koješta, pa joj nije dozvoljeno čak ni to da Tita posjeti dok je bolovao u Ljubljani. Kada je umro, u svibnju 1980. godine, izbačena je iz vile u Užičkoj ulici na Dedinju i prinudno smještena u jednu drugu, posve neadekvatnu. Oduzete su joj sve osobne stvari (ne samo nakit i vrijednosti, već i garderoba), oko kojih se dan-danas vodi nasljedna parnica. Ne samo to, ostala je i bez ikakvih dokumenata i bez prava na slobodu kretanja; u javnosti se pojavljivala svake godine na godišnjicu Titove smrti u Kući cvijeća, kada je rano ujutro prva polagala cvijeće na njegov grob. Sve do 2005., kada ju je bolest u tome spriječila.

Tek se ministar Rasim Ljajić založio za to da joj se položaj barem malo poboljša, pa joj je početkom 2006. kuća donekle popravljena, a te je godine i Vlada Srbije donijela odluku da joj se dodijeli mirovina. Na pasoš i osobnu kartu čekala je još tri godine, sve do sredine 2009.

Nema mnogo ljudi koji sudbinu Titove udovice Jovanke neće vidjeti kao tragičnu. To je najbolje, u autorskom tekstu “Okrutna priča”, za Radio Slobodnu Evropu definirala Latinka Perović. “Priča o Jovanki Broz je okrutna priča o odsustvu dostojanstva: u Partiji i partijama, u Državi i državama, u postjugoslovenskim društvima. Najpre je, još za života Josipa Broza Tita, bila od njega nasilno odvojena, najverovatnije zato da borba za vlast u senci njegove već oslabljene moći ne bi imala neposrednog svedoka. Nije joj bilo dozvoljeno ni da ga posećuje u mesecima njegovog umiranja. Pojavila se na njegovoj sahrani, po nekim izvorima, na traženje prijatelja iz inostranstva. A zatim je bukvalno iščezla iz javnosti”, piše Latinka Perović. “Ko bi se nje još sećao u vreme raspada Jugoslavije, ratova devedesetih godina, režima Slobodana Miloševića, koji se i sam nastanio u Užičkoj ulici? U tim smutnim i tragičnim vremenima, Jovanka Broz je živela u izolaciji: bez ličnih dokumenata, zdravstvene zaštite i penzije. Ali, ona je ostala zaboravljena i od svih vlada posle Slobodana Miloševića, koje su se izjasnile za vladavinu prava, za neprikosnovenost ličnih prava – svojinskih i političkih. Niko se, međutim, nije pitao kako je moguće da jedna građanka, uz to supruga bivšeg predsednika Republike, bez optužbe, sudskog procesa i presude može da bude jednostavno izbrisana“, dodala je Latinka Perović.

Jovanka je godinama odbijala intervjue, čak je i mnoge prijatelje iz ranijeg života odbila od sebe. Tek se ovih dana, dok su mediji licitirali njenim bolestima i zdravstvenim stanjem, pokazalo da je bila u pravu uzdižući se iznad senzacija željne gomile: to što su pisali mediji, ne samo srpski već i mnogi drugi u regiji, ispod je svakog elementarnog poštovanja bilo koga. Njima na sramotu, kao i onim liječnicima koji su iznosili detalje inače zabranjene za uši javnosti, isto kao i (Titovim) rođacima koji su dočekali svoj “trenutak slave” glumeći veliku zabrinutost i tugu, iako su godinama unazad koristili svaku priliku da po tabloidima šire svoje “istine” o “zloj Ličanki”.

Sasvim je sigurno da je sa smrću Jovanke Broz simbolički završena jedna epoha. Simbolično je i to da je umrla na dan oslobođenja Beograda, koji su vlasti odavno počele pretvarati u “dan okupacije” glavnoga grada. Sigurno je i to da će činjenica što će biti sahranjena u Kući cvijeća još dugo izazivati dvojbe. Kao što to reče već citirana Latinka Perović, Kuća cvijeća, “ma šta god to značilo, gubi status istorijskog mesta i postaje porodična grobnica. Pošto su ih razdvojili (prema izvorima, Tito nikada nije pristao na razvod), Tita i Jovanku sada mrtve spajaju”.

Gorka je ironija i to što su za odluku da Jovankino posljednje počivalište bude baš tamo svoj glas dali i Aleksandar Vučić i još neki članovi Vlade, bivši radikali koji su u vrijeme dok su bili u ljubavi s četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljem onoliko prizivali glogov kolac, “deložaciju” Tita iz Kuće cvijeća i vraćanje tog “srbomrsca” Hrvatima.