Boris Braun: Glupost je razbijati ćirilične ploče

Foto: Jovica Drobnjak

Ono što se danas kod nas događa predvorje je onoga što se jednom dogodilo meni. Jedan nemali dio Hrvata ne zna što radi, pa ovoj zemlji čini zlo. Djeci bi trebalo u školama čitati Deklaraciju o ljudskim pravima, kao u Njemačkoj i drugim zemljama, a ovdje je nitko od naših vrlih nacionalista ne želi uzeti u ruku – komentira aktualna društvena previranja 93-godišnji Boris Braun, umirovljeni sveučilišni profesor iz ugledne židovske obitelji iz Đurđevca koji je preživio čak šest koncentracijskih logora: Birkenau, Aušvic, Javožno, Blehamer, Gros-Rozen i Buhenvald.

Naš sugovornik jedan je od nekolicine javnih ličnosti i intelektualaca koji su nedavno u povodu Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, ksenofobije i antisemitizma te aktualnih događaja zajedno s manjinama uputili apel za Hrvatsku bez mržnje i netolerancije.

– Kod nas se vodi bitka protiv ćirilice, razbijaju se ploče s dvojezičnim natpisima itd. Zaslužuje li neko pismo, koje samo po sebi nema nikakve predodžbe ni o Hrvatima ni o Srbima, da se po njemu udara čekićem? Mogli bismo tako tražiti da se ukine i latinica, jer su njome pisani ustaški rasni zakoni. Na svu sreću, nijedan Židov to neće predložiti. Bila bi to jednaka glupost kao što je glupost razbijati ćirilične ploče. Ili: jedino muzičko pismo su note i ostali znakovi koji im pripadaju. Istim se notama pišu i srpske i hrvatske nacionalne, ali i nacionalističke pjesme, kao i židovske, njemačke i talijanske, ali i opere, himne i Betovenove simfonije. Može li ih se onda proganjati samo zato što i Srbi i Hrvati njima bilježe svoje pjesme? – pita Braun, s kojim krećemo u šetnju prošlošću, u kojoj se veliki svjetski događaji i razne povijesne ličnosti isprepliću s tragikom njegova života, koji bi mogao poslužiti kao predložak uzbudljive filmske priče.

Prošla je 71 godina otkako su ga kao 22-godišnjaka, zajedno s roditeljima, u Đurđevcu uhapsili ustaški agenti i odveli u zatvor na zagrebačkoj Savskoj cesti.

– Židovi su u Đurđevcu hapšeni još 1941: sjećam se odvođenja obitelji suca Kertnera i Fridmana i moram priznati da se tada nisam dobro osjećao… jer njih su odveli, a nas nisu – prisjeća se Braun drhtavim glasom, dok mu oči prožima sjeta.

Razlog zbog kojeg su uhapšeni u oktobru 1942. vidi u tome što je njegov otac Šandor, nasljednik mlina za mljevenje pšenice i kukuruza te električne centrale koja je u Đurđevac dovela struju, prije rata imao širok krug znanaca i prijatelja, među kojima su bili i drugi čovjek NDH-a Slavko Kvaternik, ministar šuma i ruda Ivica Frković, ban Ivan Šubašić i tadašnji zagrebački gradonačelnik Mate Starčević.

– Svi su oni, osim Kvaternika, svake godine dolazili kod nas u lov: spremala se večera, a drugi bi im dan majka kuhala i ručak. Očevo prijateljstvo ili barem odlično poznanstvo s Kvaternikom datira iz doba kada je bio austrougarski oficir; vjerojatno su bili i prijatelji iz đačkih dana, jer se otac školovao negdje u Mađarskoj. Malo prije 1941., kad smo zajedno bili u Zagrebu, otac je posjetio Kvaternika u njegovu uredu na uglu Berislavićeve i Preradovićeve, gdje su bile prostorije Hrvatskog radiše i gdje je Kvaternik bio direktor – priča Braun. Hapšenje je mladog Borisa zateklo kao studenta Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

– Nekolicina policajaca došla je usred noći, imao sam već spreman ruksak sa stvarima, očekivali smo i takav scenarij. Majku, oca i mene odveli su na željezničku stanicu. Sestra je već bila udana u Zagrebu za jednog suca koji je bio pravoslavac; mislim da se kasnije prekrstio, ali to nije ni važno. Dovezli su nas u zatvor na Savsku cestu, a očevu sestru i njezina muža odveli su u Jasenovac. U zatvoru smo proveli sedam mjeseci, nadali smo se da ćemo za Italiju ili Vatikan, jer nam je policija ispostavila putovnice, vjerojatno na intervenciju Kvaternika čija je žena bila Židovka. On je, po svemu sudeći, znao da smo na Savskoj cesti i vjerojatno zbog toga i nismo završili u Jasenovcu. U zatvoru su uglavnom bili partizanski simpatizeri, komunisti. Iz naše ćelije pamtim Milu Boškovića, crnogorskog liječnika kojeg su ustaše skinuli s vlaka u Zagrebu: nemam dovoljno lijepih riječi da ga opišem, no čuo sam da je stradao u Jasenovcu. Komandant logora Dinko Šakić naredio mu je da klekne, što je on odbio. Onda mu je rekao da se okrene, što je opet odbio je mu je htio gledati u oči. On je održavao optimizam i dobro raspoloženje u ćeliji, lijepo je pjevao sevdalinke – sjeća se Braun.   U maju 1943., nakon sedam mjeseci, umjesto u Italiju obitelj Braun deportirana je u logor Aušvic-Birkenau.

– Bilo je to, čini mi se, 4. maja: u zatvorskom dvorištu čekalo je već više od dvjesto Židova, od kojih i nadrabin zagrebačke Židovske općine Miroslav Frajberger. Kod Zapadnog kolodvora, oko podneva, zatvorili su nas u teretne vagone i nismo znali kuda idemo. Vlak je krenuo tek navečer, a u Aušvic smo došli 7. maja – priča Braun i pokazuje nam fotokopiju dokumenta o transportima logoraša, čime se bavila poljska istraživačica Danuta Čeh, iz kojeg se može vidjeti da je od oko tisuću ljudi koji su tog dana dovedeni u Aušvic zavedeno svega 40 muškaraca.

– U vagonu je bila jedna gospođa na samrti, a ja i još jedan mladić bili smo određeni da je iznesemo van. Tada sam otišao u skupinu u kojoj je bio moj otac, no rečeno mi je da mogu hodati i da se pridružim drugoj, manjoj grupi. Otac, majka i svi ostali odmah su po dolasku ubijeni u plinskim komorama – kaže Boris Braun, koji je zaveden pod rednim brojem 120.598.

– Kad sam već dospio u logor, želio sam ostati živ, ma koliko to sada zvučalo sebično – nastavlja naš sugovornik.

Prijavio se kao električar u poljsku električarsku jedinicu, što će mu kasnije spasiti život. Zanat je izučio u Đurđevcu, pomažući radnicima na održavanju električne centrale i instalirajući struju po seljačkim tavanima, na čijim su gredama visjele šunke i slanine.

– U jednom logorskom krematoriju zakazao je lift, pa ga je grupa od četvero-petero električara, među njima i ja, išla popravljati. Dok smo radili na liftu, dovedena je jedna grupa kažnjenika ili osuđenika, ljudi poput mene ili vas: Židova, političkih zatvorenika, poljskih nacionalista, Roma… – zastaje i nastavlja: – Na početku se uopće nije znalo za plinske komore. Bilo je svakakvih pokusa kojima su nacisti ubijali zatvorenike: otrovom za razne glodavce, konzervama s kemikalijama ubačenima u zatvorene prostorije u kojima bi se zatvorenici tuširali i slično. Ljude su isprva zakapali, a potom je u posao s nacistima ušla jedna tvrtka iz Vajmara, koja je proizvodila peći za krematorije.

Ubrzo je deportiran u Javožno, logor koji su osuđenici tek trebali izgraditi.

– Javožno je bilo na pijesku nad kojim je izrasla borova šuma, konfiguracija terena podsjećala je na naše imanje u Đurđevcu; pustara na kojoj je tata posadio borove. Čim sam to vidio, rekao sam sebi da ću preživjeti. Popravljao sam štekere po nacističkim barakama, pregledavao struju, popravljao radio: jednog sam namjerno pokvario i uzeo sebi pod izlikom da je riječ o težem kvaru, pa ga slušao cijelu večer, popravio i drugi dan vratio. Da su me uhvatili, sigurno bih dobio kuglu u glavu.

U Javožnu je proveo čitavu 1944. godinu, borbe na svjetskim frontama su se zahuktale i bilo je pitanje trenutka kad će nacistička tiranija biti slomljena.

– U januaru 1945. počela je ruska ofenziva, logor je bio bombardiran: oštećeni su električni vodovi, struju nije imala ni bolnica ni kuhinja, bilo je ranjenih i mrtvih. Primio sam se posla, trajalo je to dan i noć. Krenuo sam spavati tek drugi dan navečer, no tada su već svi stajali na cesti, počela je evakuacija. Tko nije mogao stajati, tog su strijeljali. Kao i one koji su pokušali pobjeći. Bilo nas je između tri i četiri tisuće zarobljenika, na temperaturi od oko 17 stupnjeva ispod nule – priča Braun.

Da bi se ugrijali, zarobljenici su unutrašnjost oskudne odjeće punili vrećama za cement. Nakon tri-četiri dana, stigli su u poljski radni logor Blehamer. Tu su noć SS-ovci pobjegli jer su Rusi već bili jako blizu.

– Sutradan je jedan od naših hrabrih logoraša provalio u magazin, uzevši vreću graha. Kuhali smo taj grah na otvorenom, nismo ga godinama vidjeli, pa smo ga pojeli nekuhanog. U noći nas je probudila policija, vratili su se. Otpremljeni smo za logor Gros-Rozen, gdje su nam dali juhu i odmah nas odveli na željezničku stanicu u otvorene vagone. Bilo je to negdje u početku februara – govori Boris Braun.

Logoraše su odonud odvezli prema Vajmaru, gradu Getea i Šilera.

– Kod Vajmara postoji jedno brdo na kojem je bio logor Buhenvald. U logoru su njemački komunisti uspjeli organizirati svoju partijsku organizaciju, svaka nacija je imala svoj nacionalni komitet unutar logora. Jugoslavenski komitet predstavljali su Stanislav Mahkota, kasnije Titov liječnik u Ljubljani, zagrebački liječnik Bela Kon, sociolog Rudi Supek i Emil Lihtenberg. Bili su tu i drugi viđeniji Jugoslaveni: slučajno sam i ja došao u tu grupu, jer je doktor Kon svojedobno ordinirao u Kloštru Ivaniću i poznavao čitavu moju familiju, a bio je zadužen za pregled novih kažnjenika. Komunisti su u logoru imali svu vlast i jednu ili dvije vojne, ilegalno naoružane jedinice. Malo prije nego što će u aprilu 1945. u logor stići američki vojnici, naoružane su zatvoreničke grupe počele hvatati naciste i zatvarati ih. Nacisti su se našli između dvije vatre, tako da je brzo sve bilo gotovo – priča naš sugovornik.

Buhenvald je tako u povijesti ostao zapamćen kao jedini nacistički logor koji se oslobodio vlastitim snagama prije dolaska saveznika.

– Uz pomoć komiteta i kamiona, došli smo do Bratislave, a potom vlakom do Praga, pa Budimpešte. Odatle smo došli do Subotice, gdje su nas strpali u neki stari mlin u kojem smo čekali propusnice. Na koncu sam stigao do slobodnog Zagreba – prisjeća se Braun.

Nakon rata završio je fakultet, oženio se, postao otac. Do prije koju godinu, zagrebačkim je gimnazijalcima prenosio svoju priču, na što su ga potaknula neka stara i nova nacionalistička stremljenja. Vrata nekih škola ostala su mu, nažalost, zatvorena.

– Djeca iz mojih svjedočenja mogu nešto naučiti. Osnovna je poruka da mržnja ne donosi ništa dobro – zaključuje jednostavno ovaj mudri čovjek.

U Aušvicu sam primao sestrine pakete s hranom

Sestra Borisa Brauna čitav je rat provela u Zagrebu: je li znala što joj je s bratom, je li uspio preživjeti i, ako jest, kako?

– Znala je, popis nas živih logoraša, koji je imao komitet u Buhenvaldu, došao je potkraj rata do javnosti. Ja tada još nisam znao je li ona preživjela… Tu je i jedna zanimljivost: u Aušvicu sam, kao jedini Židov, primao sestrine pakete s hranom. Bio sam se sprijateljio s jednim Poljakom, koji mi je donio dopisnicu da se javim sestri u Hrvatskoj i tako je krenulo. Je li to sreća ili sam samo bio simpatičan zapovjednicima logora zato što sam popravljao električne kablove i drugu struju, doista ne znam – kaže sa smiješkom naš sugovornik.