Car je gol!

Afera oko globalne akcije prisluškivanja što je provodi američka obavještajna služba NSA (National Security Agency) nezaustavljivo se, iz dana u dan, širi. Pritom se pozornost senzacija gladnih medija i političara (na Zapadu) koncentrira, što nesvjesno, što namjerno, na dva pitanja: koga se prisluškivalo i koliko dugo. A zaboravlja se da su na paranoidnu potrebu kontroliranja svakoga i svugdje upozoravali već prije dosta godina i neki ugledni američki znanstvenici, odnosno analitičari.

Tako je 2004. godine Chalmers Johnson u knjizi “Militarizam, tajnovitost i kraj Republike”, objavljenoj godinu dana kasnije i u Hrvatskoj pod naslovom “Američki Rubikon”, potpuno otvoreno pisao o stvarima koje se sada tretiraju kao veliko otkriće. Pa je tako sasvim precizno naveo da od 1948. postoji “strogo tajni sporazum o suradnji obavještajnih agencija Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda” koji tim zemljama omogućuje razmjenjivanje informacijama ne samo “o ciljnim državama, nego i jedne o drugoj”. Naveo je i to da je taj neformalni sporazum 1981. formaliziran pod kodnim imenom “Echelon” i da od tada počinje razmjena neobrađenih informacija, dobivenih prisluškivanjem. Sasvim konkretno, prema Johnsonu, “Echelon je zapravo specifični program napravljen za satelite i računala, a namijenjen prisluškivanju, odnosno presretanju nevojnog komuniciranja vlada, privatnih organizacija, poslovnih krugova i pojedinaca”. I još jedan podatak dostupan svima koji se potrude da pročitaju nešto više od tabloida što će ih obavijestiti o skandalima, razvodima i preljubima: “Echelon ima pod svojim nadzorom otprilike 120 satelita, odnosno njima se koristi.” Da ponovimo: sve je to objavljeno u SAD-u još 2004., a u Hrvatskoj samo godinu dana kasnije. A ipak, trebao se pojaviti Edward Snowden sa svojim sasvim konkretnim otkrićima, čovjek koji je na programu globalnoga prisluškivanja i sam radio, pa da se svijet probudi, s time da se probudila javnost, pa i američka, a da se o Americi ovisni političari, koji su svi bili prisluškivani, bude mnogo teže, odnosno opredjeljuju se za formulacije kakve smo dugo mogli čuti iz njemačkih političkih krugova: “Ako je to točno, onda je takva praksa neprihvatljiva.” Naravno da jest točno i naravno da oni koji svoje izjave započinju s “ako” dobro znaju da je točno.

Prema svemu sudeći, sada taj “ako” pomalo odlazi u povijest, pa je čak i šef američke diplomacije bio prisiljen izjaviti kako je u svojim obavještajnim akcijama SAD ponekad otišao predaleko. Pa će se inzistirati na ovome “ponekad”, a i dalje će se kao spasonosni plašt koji sve pokriva uvijek iznova citirati borba protiv globalnog terorizma. To bi možda još i moglo proći, kada ne bi bila notorna istina da su se režimi supersila (dakle ne samo SAD-a) i u prošlosti, kada postojeće opasnosti globalnog terorizma nedvojbeno nije bilo (neovisno o tome tko ju je potakao), služili metodama što su u oštroj suprotnosti s politikom čuvanja i unapređivanja ljudskih prava. Onima koji su zaboravili, samo kao podsjetnik: od vremena predsjednika Jimmyja Cartera ljudska su prava bila glavni “izvozni proizvod” SAD-a (bez obzira na stanje na vlastitoj unutarnjopolitičkoj sceni) i nezamjenjivo oružje u borbi protiv suparničkog društveno-političkog sustava, poznatog pod imenom socijalizam (a koji se u većem dijelu tzv. socijalističkog svijeta, s izuzetkom Jugoslavije, izrodio u boljševizam). Tko se nije naslušao strašnih priča o komunističkim tajnim službama koje prisluškuju sve i svakoga, tko nije čuo za nagrađivani njemački film “Život drugoga” koji upravo takvu praksu pokazuje na primjeru Stasija (Staatssicherheit), tajne službe DDR-a, o Udbi i udbašima koji su pratili i špijunirali, bespoštedno gazeći ljudska prava građana ovdje kod nas, da i ne govorimo?

No vratimo se još jednom Chalmersu Johnsonu: “Upotrebljavali smo Središnju obavještajnu agenciju i Međunarodni monetarni fond kako bismo državnim udarima, atentatima ili gospodarskim destabiliziranjem doveli do promjene režima, i bombardirali smo ili napadali zemlje koje su s nama otvoreno raskinule ili su se odupirale našoj hegemoniji.” Dakle upravo sve ono za što su uvijek bile “krive” zemlje socijalizma (koje su to, nema dvojbe, također radile).

I tu dolazimo do onoga aspekta priče o Edwardu Snowdenu i njegovim otkrićima koji “veliki analitičari” odbijaju uočiti. Naime, svi koji teže hegemoniji, učvršćivanju svoje vlasti i uspostavljanju prevlasti ne biraju sredstva, a u tom nebiranju sredstava među njima jedva da ima neke razlike. Snowdenova otkrića pokazala su, usprkos tome što on nije prvi koji je na to upozoravao (ali jest prvi koji je podastro dokaze), da u borbi za vlast i prevlast nema nikakvog poštivanja ljudskih prava, da zaštita privatnosti spada u područje znanstvene fantastike ili romantične daleke prošlosti, da nitko nije pošteđen niti će prema ikome biti obzira. Što bi se reklo: car je gol! Ono što je bilo najjače propagandno oružje Zapada u borbi protiv socijalističkog Istoka, pretvorilo se u bumerang. Jer to za što se tvrdilo da rade samo Oni, to je – sada je potpuno jasno – Naše najjače oružje, ne u borbi za ljudska prava, nego u borbi za kontrolu nad cijelim svijetom, ljudskim pravima usprkos.

I opet moramo konstatirati kako se sve to znalo i ranije, ako se htjelo znati: na primjer da je u bombardiranju Panama Cityja 1989. prilikom rušenja generala Noriege ubijeno između tri i četiri tisuće panamskih civila ili, još mnogo strašnije, da je pri vojnom preuzimanju vlasti u Indoneziji godine 1965. pobijeno najmanje pola milijuna ljudi, članova ili navodnih članova Komunističke partije, pri čemu su podaci o “sumnjivima” novim vlastodršcima dostavljani iz – američke ambasade. Na drugoj strani su, naravno, Mađarska godine 1956., Čehoslovačka godine 1968., Afganistan i – nema potrebe dalje nabrajati.

Dakle treba shvatiti da želja za vlašću i prevlašću tjera u paranoidnu potrebu apsolutne kontrole svih (u saveznoj državi Utah dovršava se postrojenje koje će, doslovno, moći pratiti elektronske komunikacije u cijelome svijetu). Ako to nije prilog za razmišljanje onima, pa i kod nas, koji svjetsku politiku još uvijek razmatraju u “crno-bijeloj tehnici” prijatelja i neprijatelja, onda više i ne treba razmišljati. Ni o čemu. Jer “oni” ionako sve znaju, a “oni” su, bez obzira na to na kojoj strani bili – u osnovi isti.