Irena Lukšić: Sve je postalo crossover

Irena Lukšić, rođena 1953., diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: piše prozu, drame, eseje i filmske scenarije, bavi se stručnim i znanstvenim radom te prevodi s ruskoga. Djela su joj prevođena na brojne jezike, urednica je biblioteke “Književna smotra” i “Na tragu klasika”, suradnica nekoliko domaćih i stranih časopisa te međunarodnih znanstvenih projekata. Njezina nova knjiga “Očajnički sluteći Cohena” povod je ovom razgovoru.

U novoj knjizi, čija se radnja događa na drugom kontinentu, odmičete se od svojih uobičajenih tema: spisateljski ekshibicionizam ili bijeg od učmalosti?

Da, u igri je novi prostor. Simbolički produkt novog mentaliteta, osjećaja širih ili nikakvih granica, globalizacije, drugačijega poretka, intenzivnijeg protoka roba i ideja. Danas, naime, pripadamo svima i svemu. Negdašnja vezanost za nešto i nekoga izgubila je svaki smisao. Živimo u prostoru u kojem “ulice nemaju imena”, kako kaže Bono Vox. Sve je postalo crossover, veliki trgovački centar u kojem ima svega, od egzotičnih restorana, sportskih i kinodvorana do hipermarketa u kojima se mogu obaviti i najsloženije novčane transakcije. Uvučeni smo u tehnološku revoluciju koja upravlja našim živcima, a revolucija po definiciji pretpostavlja nekakvu budućnost, nešto čemu težimo ili što sanjamo. Nešto, dakle, što još ne postoji.

Ostaci razbijenih slika svijeta 

Ipak, autobiografsko kao da je nužan dio “iskrenije literature”?

Svaki je tekst autobiografski onoliko koliko mu dopuštaju aktualne konvencije i autorska žudnja za slobodom. Riječ je o paktu koji autor sklapa s čitateljima, o tajnim znakovima koji nešto otkrivaju, a nešto skrivaju. Čini mi se da je danas teže pisati o nečemu što smo osobno vidjeli i iskusili nego o nečemu što nema veze sa stvarnošću. Jer, postoji toliko paralelnih svjetova da više ne znamo koji bi od njih bio pravi, prvi ili izvorni. Nije to samo učinak “tehnoloških čuda” koja nas zasljepljuju na svim razinama egzistencije, nego prirodni proces koji je prije više od stotinu godina uočio lucidni Vasilij Rozanov: svaka izgovorena riječ, veli on, već je laž. Nervni podražaji na putu od mozga do jezika prijeđu put na kojem ih svašta može zaustaviti ili modificirati: osjećaj straha, smisao za lijepo, nova ideja ili neočekivane informacije. No da ne širimo temu, reći ću da su sva putovanja opisana u “Očajnički sluteći Cohena” stvarna i da sam New York, Montreal, Toronto i druge gradove doista pohodila. A kontaktirala sam i s osobama koje se u romanu pojavljuju pod pravim imenima. Mislim da je to čitateljima odgojenima na brzim medijima i instant-obavijestima jako važno i privlačno: važno im je da su sreli nekog normalnog i obrazovanog, poput Josifa Brodskog, a privlačno što su naišli na osobe koje dnevni tisak i TV spominju u trač-vijestima, recimo Carlu Bruni. Tekst i autor moraju imati neke opipljive veze.

Koji je vaš cilj u pisanju? A koji su mu razlozi?

Cilj mi je ispričati priču. Ne bilo kakvu i o bilo čemu, nego priču koja potiče na akciju. Dok još nije bilo takve navale trivijalnih tema, istraživalo se koliko su likovi bliski nekom prototipu iz realnoga života, koliko su snažne aluzije na neki stvarni događaj ili koliko je moćna provodna ideja. Danas pisac treba skupljati ostatke razbijenih slika svijeta i spojiti ih po nekom osjećaju kompatibilnosti. A pišem zato što zapažanja o stanju svijeta najlakše mogu izraziti riječima, interpunkcijama i prazninama u pismu. Svatko ima potrebu govoriti o onome što vidi, jer je to njegov svijet. Pritom jednima kao medij služe riječi, drugima slike, trećima glazba, četvrtima nešto četvrto. Svi želimo pokazati besprijekoran alat kojim se služimo.

Kultura nezamjeranja

Kako spajate uredništvo i autorstvo? I u kojem ste segmentu svoga rada najautentičniji?

Svaki tekst traži pogled izvana. Autor svoj tekst piše u glavi, pa njegov odraz na papiru vidi gramatički i pravopisno savršenim, idejno zaokruženim, kompozicijski skladnim, stilski privlačnim. Kad mi tekst izblijedi u sjećanju, kad nestane slika s grafičkim znakovima, mogu mu prići profesionalno, objektivno, stručno. Kao urednica, najkorisnija sam si u pripremnim radovima: što odabrati, kako složiti i čime to obrazložiti. Poslije stvar prepustim lektoru i korektoru koji nemaju “organske” veze s onim što sam napisala.

Najslobodnija sam u prozi. Premda fikcija podnosi najviše izmišljenih sadržaja, to se događa na potpuno nebitnoj razini, na fabularnom tijeku, primjerice. Ni naše pamćenje ne barata velikom pouzdanošću i preciznošću, ono je lako pokvarljiva roba, podložna pritiscima i strahovima. Ljudima su važne relacije, odnosi, matrice, pa u prozi nastojim biti vjerodostojna u stvarima koje može prepoznati i prigrliti velik broj čitatelja, u smislu identifikacije s nekim stanjem, razmišljanjem ili opisom.

Kakvo je danas stanje u izdavaštvu?

Nisam zadovoljna ni stanjem u izdavaštvu ni književnim životom u cjelini. Mogla bih ponavljati bezbroj puta iznesene zamjerke aktualnome kuriranju kulture, no od toga je malo koristi. Treba krenuti s druge, pozitivne strane. Pronaći alternative i upregnuti sve snage da se stvori nešto održivo. A za to su potrebni novi ljudi, osobe čiji mentalni sklop i profesionalno iskustvo odudaraju od postojeće kulture nezamjeranja. Kod nas je problem u sindromu tzv. male sredine: ne kritiziraj ako ne želiš biti kritiziran, nemoj se isticati, ne gledaj preko plota jer i tu imaš što vidjeti… Malu sredinu možemo eliminirati samo u dijalogu s drugim sredinama, u znatiželji spram onoga što rade drugi i, prije svega, kroz povjerenje u talentirane i sposobne pojedince. Nama najbolji ljudi odlaze u inozemstvo i ubiru pohvale ili odustaju od kreativnosti i trunu u anonimnosti. Čemu jal? Čemu strah od izvrsnosti? Mislim da se nešto ipak pokrenulo: to je svijest da nitko ne može zgrabiti sinekuru i drmati nekom institucijom cijeli život, pa i iz zagrobne sfere. Pomaci su spori i nesigurni, ali dostižni. Lakše je, kako kaže Einstein, razbiti atom nego predrasude.