Jači od Skoplja
Ako ste nakon duljeg vremena – tragajući recimo za teatarskim zbivanjima – ovih dana posjetili Skoplje, ostat ćete zapanjeni izgledom grada koji se od romantične balkanske varošice pretvorio u megalomansko urbano središte, blještavo od stakla i betona. Od luksuznih zgrada državne administracije, na kojima sve djeluje pretjerano, do banaka, poslovnih tornjeva, novih kazališta i muzeja… zavrtjet će vam se u glavi, a desetine golemih, pseudoumjetničkih spomenika različitim herojima u posljednje dvije tisuće godina (među kojima dominira tridesetmetarski spomenik Aleksandru Makedonskom) nametnut će vam elementarno pitanje: čemu sve to i zašto? Malobrojni kritički glasovi u Makedoniji kažu da se iza “skopskog čuda” krije želja konzervativne stranke na vlasti VMRO-DPMNE-a da stvori novi makedonski identitet; cijena nacionalističkoga kiča, tvrde upućeni, dosad je dosegla vrtoglavih gotovo milijardu eura. Puno opasnija cijena toga arhitektonskog busanja u prsa je u tome što je taj urbanistički salto mortale postignut u trenutku kada je službena stopa nezaposlenosti u Makedoniji 29 posto (!), a razlika između bogatih i siromašnih jedna je od najvećih u Evropi.
Teško bi bilo pronaći relevantnog povjesničara umjetnosti koji bi argumentirano pozdravio novi vizualni izgled Skoplja, ali zato bi se čitav politički, kulturni i društveni kontekst novog stanja mogao sažeti u rečenicu jednoga uličnog grafita, ispisanog u centru grada: “Skoplje, izvini – oni su bili jači”. Ili da citiramo analizu Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane o trenutačnoj političkoj situaciji u Makedoniji: “Samoizolacija, nepotizam, osiromašivanje, nezaposlenost, devastiranje društva u gotovo svim segmentima, netransparentnost, samo formalno postojanje višestranačja, korupcija i posebna uloga tajnih službi, karakteriziraju vladavinu premijera Gruevskoga od 2006. do danas.”
Konačno, ono što nije vidljivo na prvi pogled, ali ispod površine pulsira kao tempirana bomba razornih razmjera, međunacionalni su odnosi Makedonaca i Albanaca, koji s ovom ofenzivom makedonskih nacionalnih simbola zasigurno neće biti ništa bolji. Ili, kako to zloslutno predviđa jedan skopski taksist albanske nacionalnosti, komentirajući grandioznost novih građevina: “Zar Makedonci ne shvaćaju da će za 20 godina nas biti više nego njih?” Ako se toj mračnoj etničkoj poruci doda činjenica da Makedonija ima višegodišnji spor s Grčkom oko naziva države (i da trenutačno smije koristiti ime Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, BJRM), kao i da u Bugarskoj, doduše neslužbeno, postoji uvjerenje da su Bugari i Makedonci “jedan narod koji živi u dvije države”, onda je slika tamnog vilajeta potpuna i trebala bi uznemiriti ne samo stanovnike Makedonije nego i okolne promatrače. Renomirani makedonski kazališni redatelj i bivši ministar kulture Slobodan Unkovski kaže da je u vezi budućnosti Makedonije krajnje pesimističan, a već spomenuti ljubljanski IFIMES, pitajući se u svom najnovijem izvještaju “je li moguć unutarnji raspad Makedonije”, napominje da u njoj “ne postoji spremnost za funkcioniranje države po multietničkom principu društva. Umjesto da nastoji riješiti te probleme, makedonska država ne mijenja koncept etnocentrizma – nego samo retoriku”.
U takvoj smo atmosferi bili pozvani na najnoviju predstavu Makedonskoga narodnog teatra “Uspon i pad kabarea”, prema autorskoj zamisli i u režiji Vladimira Milčina. Temeljena na tekstovima različitih poznatih autora, od Artura Šniclera do Danila Harmsa, zasigurno ne predstavlja izravni komentar dnevnopolitičkih događaja, ali indikativno je da nas je prije predstave sam Milčin, umjesto pozdrava, zapitao: “Vidite li vi sve ovo?” Predstava “Uspon i pad kabarea” naslanja se na tegobnu makedonsku stvarnost, ali koristi zaobilazni put historije kabarea da bi govorila o toj istoj stvarnosti. Mjesto radnje je Kafe-teatar “Zeleni papagaj”, zadimljeni podrum u kojem se miješaju puk i aristokracija, filozofi i kurve, vlast i opozicija, tajna policija i njihove žrtve… Sve ostalo se mijenja: kraljevstva, Francuska revolucija, građanski ideali, emigracija, ubojstva, politički režimi, razočarenja i intimni lomovi. Osjećajući sadašnje vrijeme u Makedoniji kao prostor izrazitih društvenih turbulencija, u kojem zajedno egzistiraju povijesne iluzije, političke igre i kriminalni potezi, redatelj Milčin takav pejzaž vidi kao sliku kabarea u kojem se laže i sanja, kritizira i bježi u podzemni svijet zabave, daleko od grube stvarnosti i svakodnevnog ludila. Predstava završava s novim mjestom za “zabavu”, nazvanim Kabare Dahau, gdje se sva ta beznadna gomila političkih simpatizera i kritizera pretvara u jadnike koje čeka plinska komora, dok na sceni ostaje nacistički policajac kao vrhovni sudac povijesne građanske nemoći. Ako se prisjetimo odlomka iz knjige “Jučerašnji svijet” Štefana Cvajga o intelektualcima u bečkim kabareima u trenutku dok Hitler umarširava u Austriju, vidimo da će svi oni završiti u konclogorima već za nekoliko tjedana i da im te zapjenjene kavanske diskusije baš ništa neće pomoći.
Politička situacija u Makedoniji zasigurno nije ista kao u Evropi 1930-ih, premda je svakome jasno da današnja nacionalistička desnica posvuda na Starom kontinentu sve snažnije kuca na vrata. Što mogu učiniti makedonsko civilno društvo, nevladine organizacije, mediji i rafinirani intelektualci koji su se, baš kao i u Amsterdamu ili Pragu, ovih dana okupili na skopskom džez festivalu? Vrijednost Milčinove predstave upravo je u kritičkoj poruci upućenoj njima, koji iznad toga betonskog naleta nacionalnih simbola moraju vidjeti opasne političke silnice koje ne idu u smjeru prosperiteta, nego srljaju prema novim podjelama i etničkom nasilju.
S Milčinovim pitanjem “Vidite li vi sve ovo?” i osjećajem zabrinutosti napuštamo Skoplje, koje sa svojim megalomanskim građevinama u magli djeluje kao veličanstveno tužan grad, pitajući se kako će izgledati budućnost Makedonije, koju je u ovom trenutku zaista teško predvidjeti.