Jednim udarcem dva kolekcionara

Operacija lišavanja slobode Nadana Vidoševića započela je oprezno, po strogim pravilima kaznenog progona tzv. krupnih zvjerki u Hrvatskoj. Prvo je uhapšena osoba iz njegove radne blizine, a potom su tužilaštvu bliski mediji počeli filovati javnost manje-više poznatim sadržajem u novoj ambalaži, o nepojmljivom bogatstvu predsjednika Hrvatske gospodarske komore, pa smo detaljno doznali koliko je tuđega, Komorinog, dakle poduzetničkog novca Vidošević potrošio na radove hrvatskih slikara i skulptora te kada su i od koga djela kupovana, čime se uz etički delikt rastrošnosti implicira i krimen zloupotrebe ovlasti – prvi čovjek Komore ne bi trebao trgovati umjetninama. Premda operacija teče bez većih zastoja, ostvarenje njezina konačnog cilja i dalje se ne nazire, lovina se smješka sa slobode, ništa ne garantira skoru i brzu promjenu statusa. No o tome možete čitati u svim medijima.

Ovdje nas zanima ima li cijela akcija veze s Ivom Sanaderom. Na prvi pogled nema, iako im se u biografijama može naći sličnosti – skromno porijeklo, učlanjivanje u HDZ, stjecanje imovine koju je teško zapamtiti…, no to ovdje nije bitno. Zanima nas vrlo vjerojatni sljedeći korak u Sanaderovu progonu, a to je njegovo obraćanje sudu u Strasbourgu. A to bi već moglo imati veze s Vidoševićem.

Nije pametno dvojiti o Sanaderovoj nakani da iskoristi sva raspoloživa sredstva kako bi se prikazao žrtvom namještaljke, a ne beskrupuloznim prevarantom. A ne dogodi li se neki dramatični obrat, recimo da ga Vrhovni sud oslobodi, u što je teško vjerovati, jedan od koraka bit će i Strasbourg, gdje će se pokušati predstaviti kao žrtva političkih igara. To neće uslijediti ni danas ni sutra, prethodno se u Hrvatskoj moraju iscrpiti svi pravni lijekovi, no adut koji se nudi bivšem premijeru upravo je pravosudna procedura opisana u prvoj rečenici – i činjenica da je lani u studenome postao jedini hrvatski građanin osuđen za ratno profiterstvo! Podsjećamo, vijeće zagrebačkoga Županijskog suda, pod predsjedanjem Ivana Turudića, osudilo ga je na zatvorsku kaznu od deset godina u objedinjenom postupku za primanje mita od mađarskog MOL-a i za ratno profiterstvo u slučaju Hypo. Samo za uzimanje 3,6 milijuna kuna provizije od Hypo banke dobio je tri i pol godine zatvora, a kazneno djelo koje je počinio smatra se ratnim profiterstvom jer je iskoristio ratnu situaciju da bi početkom devedesetih, kao desna ruka Mate Granića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, u pregovorima s bankom o kreditima za kupnju zgrada za veleposlanstva ugovorio i sebi milijunsku proviziju.

U dokazivanju političke motivacije radnji koje su ga dovele u Remetinec Sanader zasigurno neće propustiti nijednu mogućnost. O mnogočemu je već govorio i, barem u javnosti, nije postigao efekt. Žalio se da se nakon njegova tzv. puča, kojim je nekoliko mjeseci po odlasku s čela Vlade i HDZ-a ponovno pokušao ovladati strankom, tadašnja premijerka Jadranka Kosor sastala s glavnim državnim tužiteljem Mladenom Bajićem; upadljivo, Sanader uporno izbjegava spomenuti trećeg sudionika sastanka – Tomislava Karamarka, tada ministra unutarnjih poslova, a danas lidera HDZ-a. Sanader je uporno tvrdio kako je upravo na tom sastanka zapečaćena njegova pravosudna sudbina, tj. da je Jadranka Kosor dala nalog Bajiću za početak njegova progona.

Čvrstih dokaza za te optužbe nema, može se tek govoriti o indicijama, a na njima se ne može temeljiti teza o političkom progonu. Najtočnije je ustvrditi kako su postupci protiv njega politički onoliko koliko moraju biti u zemlji ne baš posve neovisnih institucija, što bi značilo da nisu započinjani dok je glavni negativac konzumirao političku moć u prilično sirovom obliku. Da su pokrenuti ranije, bilo bi ih manje, no to je već stvar naknadne pameti. Sanaderu kao argument – ne ključni, ali povezan s ostalim indicijama svakako znakovit – može poslužiti paradoks da je u državi opljačkanoj u ratu jedino on osuđen za ratno profiterstvo. A Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije na snazi je još od pretprošlog ljeta.

Tu opet dolazimo do Vidoševića. Njegovim eventualnim optuživanjem, a naročito kada bi ono obuhvatilo i razdoblje iz ranih devedesetih (kada se usporedo s uspinjanjem u HDZ-ovoj hijerarhiji počeo bogatiti), stanjio bi se jedan od ne baš brojnih Sanaderovih argumenata. Otuda, vjerojatno, naprasni pojačani interes tužitelja za umjetnine koje je šef HGK-a kupovao poduzetničkim novcem, premda je taj trgovački pothvat godinama javni podatak, poznat svakome tko barem povremeno prati ovdašnju štampu.

U Vidoševićevu bi slučaju tužiteljstvu još nekoliko okolnosti išlo na ruku: razlazom s HDZ-om ostao je bez političke potpore, njegovo bogaćenje stalni je objekt sumnji i nagađanja, a seže još od ranih devedesetih, kada ga se povezivalo s dvojbama o privatizaciji Dalmacijacementa. Naravno, Sanader ne bi bio jedini motiv eventualnoga kaznenog progona Vidoševića, ponešto ozbiljnije nabrojali smo u prethodnoj rečenici, no svakako bi utjecao na bitno smanjenje šanse od blamaže države u Strasbourgu.

Sudbina dvojice Splićana tako je ponovno spojena. Istina, vrlo tankim nitima jer bi Vidošević mogao nastradati neovisno o Sanaderu – naravno, pod uvjetom da pronađu dovoljno uvjerljive dokaze protiv njega – kao što su i Sanaderovi izgledi za napuštanje zatvora, neovisno o Vidoševiću, minorni. No političko-tužiteljska potreba prepariranja javnog mnijenja na samom početku istrage protiv Sanadera dijelom bi se mogla okrenuti protiv onih koji su je koristili. Istraga protiv njega dugo je vremena vođena javno, tadašnji osumnjičenik i njegovi odvjetnici iz novina su doznavali o aktivnostima druge strane. Nije postojala ni iluzija hladnoga, nepristranog postupka, od početka je sve bilo usmjereno na osudu prokletnika.

Premda razloga za presudu nije manjkalo, sada, kada se podvuče crta, u cijeloj se konstrukciji vide i pukotine. I dok će ovdašnji sudovi odlučivati o pravomoćnosti, onaj u Strasbourgu mogao bi odvaliti gadan šamar hrvatskom pravosuđu kada bi de facto utvrdio da je bivši premijer žrtva političkog progona. A dok je jedini ratni profiter, Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva može se čitati i kao Lex Sanader. Barem još jedan kapitalac tu bi mogućnost ukinuo.