Kronika
Studija o položaju izbjeglih iz Republike Hrvatske
Diskriminacija sprečava povratak
Najjači razlozi protiv povratka su diskriminacija (76,7 posto ispitanih), nelegalno zauzeta imovina (46,6), uništena imovina (43,7) i nemogućnost zapošljavanja (24,8)
Oko 68 posto Srba iz Hrvatske koji kao izbjeglice žive u Srbiji ne želi se vratiti u Hrvatsku, nešto manje od 16 posto bi ih se vratilo, a 16 posto je neodlučno, rezultat je istraživanja koje je proveo Komitet pravnika za ljudska prava (YUCOM) iz Beograda. Rezultati su uvršteni u studiju o položaju izbjeglih lica iz Hrvatske kao dio projekta “Naglašavanje ljudskih prava u područjima od posebnog državnog interesa u Hrvatskoj”.
Cilj istraživanja provedenog krajem prošle i početkom ove godine koje je obuhvatilo oko 350 izbjeglica iz svih dijelova Srbije od kojih je dio u kolektivnom smještaju, bio je istraživanje razloga zbog kojih se izbjegli nisu vratili u Hrvatsku. Istraživanje je “ojačano” razgovorima s tri fokus grupe od po desetak povratnika u Pakracu, Korenici i Karlovcu, kako bi se došlo do zaključaka koji bi služile za dalje zagovaračke aktivnosti oko održivog povratka.
– Kao najjači razlozi protiv povratka navedeni su diskriminacija koju je označilo čak 76,7 posto ispitanih, nelegalno zauzeta imovina (46,6 posto), uništena imovina i infrastruktura u zavičaju (43,7 posto) i ograničena mogućnost zapošljavanja (24,8 posto), s tim da je ovaj zadnji razlog kod mlađe populacije skoro dva puta veći – 41,8 posto, ističe programski direktor beogradskoga YUCOM-a Milan Antonijević. On se nada da će Hrvatska povući svoju tužbu za genocid protiv Srbije jer bi to otvorilo prostor za suživot o kome izbjegli imaju pozitivan stav.
– Ali teško je dati opšti stav ima li optimizma oko povratka, naročito toliko godina nakon sukoba i odlaska velikog broja ljudi iz Hrvatske, smatra Antonijević.
– Ono s čime smo se sreli na terenu razgovarajući sa što više mladih ljudi, jeste da su oni prihvatili ono što im je Srbija pružala. Sada su stekli obrazovanje i sve što nekog vezuje za jednu zemlju, pa zato kod mladih postoji slaba želja da se vrate u Hrvatsku. S druge strane imate otvorena pitanja poput imovine i svega što bi omogućilo održiv povratak izbeglih iz Hrvatske. Sve govori u prilog tome da se na tome mora raditi i da obe države moraju mnogo učiniti da bi se stanje popravilo. Ljudi koji bi se odlučili na povratak mogu da razmišljaju o boljim finansijskim uslovima i da su u Hrvatskoj u gradovima ipak veće plate, dok s druge strane imate nerešeno pitanje imovine, stambenog prava i svega onog o čemu se govori već niz godina, rekao je Antonijević i dodao da po istraživanju oko 25 posto izbjegličko-povratničke populacije vodi imovinske sporove na hrvatskim, a nekih šest posto na srpskim sudovima.
Trudili su se da što više razgovaraju s mladim ljudima koji za sobom nemaju veliki period života u Hrvatskoj pre Oluje i ratnih dešavanja. Osim najučestalijih razloga nepovratla kod dijela ispitanika navodi se strah od eventualnog nasilja što je donekle i opravdano u pojedinim manjim mjestima.
Viktor Koska sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti bavi se istraživanjima o položaju izbjeglica i surađivao je u sličnom projektu čiji je nosilac Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba. Naveo je brojna mišljenja da su prepreke povratku Srba u Hrvatsku oslobađajuća haška presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču te ulazak Hrvatske u Europsku uniju, čime je, kako je naglasio, nestala mogućnost pritisaka na Hrvatsku. Jedan od razloga su nacionalistički izgredi koji se iz Vukovaru šire po Hrvatskoj kao početkom devedesetih godina.
O pritiscima na povratnike i otežanom ostvarivanju njihovih prava, voditeljica projekta iz CMS-a Mirjana Mikić Zeitoun kaže da Hrvatska ima obavezu pomoći svojim državljanima čak i ako se ne vrate, s obzirom na probleme s kojima se suočavaju kao što su konvalidacija radnog staža, mirovina ili imovinsko-pravna pitanja, uključujući i status bivših nosilaca stanarskog prava.
Nemoć i razočaranje dominantni
Na pitanje koliki je kod izbjeglica osjećaj razočarenja time što se njihovi problemi ne uvažavaju u dovoljnoj mjeri, Milan Antonijević odgovara da je takav osjećaj naročito jak kod onih koji se nalaze u kolektivnim centrima u kojima su uslovi života izuzetno loši.
– Kod njih postoji osećaj apatije i bezizlazne situacije. Pokušavali su mnogo stvari, obraćali se na mnogo adresa, a da se ništa nije popravilo. Svako ko razgovara s njima uvideće veliku tugu zbog svega što se dešavalo i zbog toga što sada žive u zemlji u kojoj nisu nameravali da žive do ratnih sukoba.
Antonijević i Koska naglašavaju su razočaranost izbjeglica državnom politikom Srbije, ali i pojedinih sredina.
– Pogledajte kakve su bile predizborne parole i kampanja u Srbiji; spominjani su Kosovo i put u EU ali ne izbjeglice, rekao je Antonijević, dodavši da izbjeglice, čak i kad dobiju državljanstvo i mogućnost glasanja, uglavnom apstiniraju.
Koska je naveo primjer izbjeglica u Novom Sadu čija je integracija tema njegovog ranijeg istraživanja. Novosadske gradske vlasti nisu ni dinara dale za izgradnju kanalizacije u naselju Veternik koje su naselile izbjeglice.
– Sve je sagrađeno bez ikakvih dozvola, a naknadno je legalizirano kako bi se mogle naplaćivati komunalije, rekao je Koska.
Posvemašnju razočaranost izbjegličko-povratničke populacije, ilustrira Mirjana Mikić Zeitoun.
– Kad smo tokom ovih godina razgovarali s mnogima povratnicima i izbjeglicama, naglašavali su da se osjećaju izigranim od svih političkih faktora i državnih institucija. Jedino su imali pozitivno mišljenje o nevladinim organizacijama, iako su njihovi kapaciteti manji nego oni hrvatskih institucija i političkih stranaka.
Nenad Jovanović
Na počivalištu pionira srpske zajednice u Hrvatskoj
Godišnjica smrti Miloša Vojnovića
Vojnovićevoj preranoj smrti doprinele su reči koje smo slušali pre 11 godina, ali nažalost ih slušamo i danas
Na Svetu Petku, na gradskom groblju u Vukovaru, 2002. godine, sahranjen je jedan od osnivača SDSS-a i srpskih institucija Miloš Vojnović. U petak 25. oktobra 2013., tačno 11 godina od Miloševe smrti služen je parastos, a porodica, poštovaoci i prijatelji okupili su se na njegovom grobu. Uz Miloševu udovicu Nadu i sina Nebojšu sa porodicom, njegovog djela i ljudskosti prisetili su se njegovi politički istomišljenici iz institucija u kojima je postavio temelje i ostavio neizbrisiv trag – Samostalne demokratske srpske strane i Zajedničkog veća opština.
Govoreći o Milošu Vojnoviću, predsednik SDSS-a dr. Vojislav Stanimirović je rekao da su njegovoj preranoj smrti doprinele reči koje smo konstatno slušali pre 11 godina, ali nažalost i danas.
– Čujemo ih javno sa osnovnom porukom raspisivanja referenduma sa ciljem da oni koji su bili na srpskoj strani ne mogu obavljati bilo kakve javne izvršne i političke funkcije, rekao je nad grobom svojeg prvog saradnika predsednik SDSS-a.
Podsetimo, pre 11 godina prema Vojnoviću su odapinjane otrovne medijske strelice u momentu kada se kandidirao za mesto sudije Županijskog suda u Vukovaru. Činjenica da je bio najuspešniji predratni vukovarski sudija sa najmanjim brojem nerešenih predmeta, ni medijima ni “stručnoj javnosti” nije bila bitna. Jedan od tih medijskih napada 25. oktobra 2002. godine bio je koban, jer Miloševo srce nije izdržalo enormnu količinu mržnje i neargumentovanih napada.
– Miloš je ostavio nepopunjenu prazninu u našoj zajednici, u moralnom, političkom, stručnom i duhovnom smislu. Zalagao se za provođenje potpisanog Erdutskog sporazuma i Pisma o namjerama Hrvatske vlade. Nije mogao tada ni naslutiti da smo danas nažalost opet na početku realizacije potpisanih i donesenih Zakona. Ostaće zapamćen u našoj zajednici kao jedan od svetlih primera čestitosti i odanosti ideje o pravdi koje danas nema oko nas, rekao je dr. Stanimirović.
Miloš Vojnović rođen je u Glini 1950. godine. Osim što je bio vrstan predratni pravnik-sudija, bio je jedan od osnivača SDSS-a, prvi predsednik Zajedničkog veća opština, jedan od vodećih ljudi u vremenu konsolidacije srpske zajednice nakon rata.
B. R.
Promocija nove knjige Svetozara Livade
Ratovali da bankrotiramo
Niti jedan projekt novonastalih država nije uspio. Jugoslavija je bila dužna 19 milijardi dolara, a sada dug svih iznosi 14 puta više
U organizaciji karlovačkog pododbora SKD Prosvjeta održana je promocija najnovije knjige prof. dr. sci. Svetozara Livade “Stradanja i nadanja”. Na 420 stranica, autor u sedam poglavlja pruža saldo ratova na prostoru nekadašnje Jugoslavije, dosta je brojčanih podataka, a dat je i detaljan spisak srpskih žrtava rata i poraća na području Hrvatske. Uz autora o knjizi je govorio kolega filozof prof. dr. sci. Veselin Golubović.
– Livada je pisao na primjeru ratova koji su nas snašli u krvavom raspadu Jugoslavije. Ratovi se vode radi pljačke tuđe imovine, osvajanja tuđih teritorija, porobljavanja, progona i ubijanja drugih ljudi i naroda. Naši su ratovi tako paradigma za svaki rat. Doduše, ratovi bi se trebali voditi u skladu sa međunarodnim ratnim zakonodavstvom, ali se ni jedan ne vodi tako niti se vodio. Rat priznaje pobjednike i poražene, a pobjednici pišu historiju koja je mit i u kojoj su naši zločinci heroji i žrtve, a njihovi zločinci agresori, izdajnici i zločinci. U ratu nema pobjednika. Svi su poraženi, a ponajprije su poraženi čovjek i čovječnost, kazao je Golubović.
Autor Livada kaže da se dogodio povijesni zločin te da nitko nije tražio povijesni odgovor na to. Kada je istražio prirodu rata, htio je utvrditi i njegov saldo.
– Niti jedan projekat novonastalih država nije uspio. Sada su sve pred bankrotom. Jugoslavija je bila dužna 19 milijardi dolara, a dug svih država iznosi 210 milijardi eura odnosno 280 milijardi dolara ili 14 puta više. Uništeni su mir, komunikacije među ljudima, kulturni krug, a ni sport nije bolje prošao. Uništen je treći stalež, doživljen je demografski slom i više se međusobno gložimo nego druge evropske zemlje, a svaki političar svakog dana može dati povod za rat. Napravio sam koncept prema kojem političare treba izuzeti iz izmirenja jer su nastali na valu rata i on im odgovara po principu “zavadi pa vladaj”, ističe Livada.
Na primjer, dodaje on, protiv Srba vode zadnju bitku, iracionalno, pomoću ćirilice, a i ona je dio hrvatskog identiteta. Svi brevijari i misali su od 15. vijeka pisani na ćirilici, transformiranoj glagoljici odnosno bosančici. To zna svaki pop a kamo li ne biskup, međutim, svi šute.
U građanskom ratu nema pobjednika i poraženih. Uništeno je 19 najvećih mostova koje smo nekada imali, hiljadu bogomolja, 800 biblioteka, četiri miliona knjiga je u Hrvatskoj po napucima države uništeno kao i 37 hiljada objekata, a o ljudskim životima da i ne govorimo.
– Hrvatskoj nije stalo za žrtve drugoga. Talibanski se sada ratuje protiv ćirilice i nigdje u svijetu se ne događa da se vladi daju ultimatumi. Knjigu posvećujem Milanu Ljevaru kojeg je ubila država. On se uzdignuo iznad svih i nitko ga ne može nadvisiti. Dao je vlastiti život da bi svjedočio protiv zločina, zaključio je Livada.
M. Cimeša
Sonja Leka, predsjednica udruženja Tara, Ličko Petrovo Selo
Zanimljiviji Japancima nego našim ljudima
Kakva je situacija s povratnicima na području Ličkog Petrovog Sela i Korenice?
Povratak, koliko znam, stagnira jer nema novih povratnika, pogotovo ne u Ličkom Petrovom Selu. Tu je stotinjak ljudi, mahom starijih iznad 70 godina, koji imaju neka primanja, a to su sitne poljoprivredne penzije i socijalna pomoć. U selu nemamo puno niti doseljenika. Što se tiče Korenice, to je mjesto, pa tu ima i mlađih ljudi, ali po mom utisku oni tek preživljavaju, pogotovo što je tek troje četvoro osoba srpske nacionalnosti zaposlenih u državnim i javnim službama. Do rata i do Oluje, u Ličkom Petrovom Selu bilo je preko hiljadu ljudi, jer je dosta stanovnika gravitiralo prema Bihaću koji je od sela udaljen 18 kilometara. Ljudi su u Bihaću imali stanove jer su bili zaposleni u tamošnjem garnizonu JNA kao građanska lica, a mnogi su radili i na Plitvičkim jezerima.
Što za članove, ali i za stanovništvo vašeg kraja, znači udruženje Tara?
Sljedeće godine bit će deset godina otkako smo se osnovali i počeli izradu tradicionalnih tekstilnih rukotvorina. Broj članica se ne mijenja, aktivnih nas je desetak i još više pridruženih. Ali što god nekom zatreba, a da je Tara u mogućnosti da to učini kao organizacija, to odrađujemo, bez obzira da li se radi o članovima ili ne. Kad se nešto organizira u selu, onda je i Tara obavezno među organizatorima. Žene se u Tari druže, a nešto uspiju prihodovati i poboljšati svoj kućni budžet jer se radi o ženama koje imaju jako niska primanja ili ih nemaju. Tara je mnogim ženama proširila vidike, jer su nam dolazili strani turisti, a i same putujemo po Hrvatskoj. Ako i nismo mogle u svijet, onda smo svijet dovele sebi. Proljetos je kod nas bila ekipa jedne japanske televizijske kuće pa su nas za emisiju koju gleda najmanje 11 miliona ljudi, snimali kao jednu od destinacija koju treba posjetiti kad se dođe u Hrvatsku i u blizinu Plitvica. To je Tara uspjela, ali nismo uspjeli organizirati zadrugu u kojoj bi članovi mogli imati redovna mjesečna primanja. Gdje god kreneš, naiđeš na zid. Da smo imali novaca neka od nas bi otvorila obrt, ali to nismo uspjeli napraviti, pa smo zbog nedostatka sredstava osnovali udrugu. U deset godina, na Plitvicama nismo dobili ni svoj štand da direktno prodajemo naše rukotvorine jer iz dosadašnjeg iskustva znamo da najbolje ide kad žene prodaju ono što rade. Kad god damo stvari na prodaju u neku trgovinu, prodaja je jako loša. Na Plitvicama imamo suvenire, ali je loša prodaja, jer se u tri mjeseca proda nekoliko komada u tri mjeseca. Iako ne podliježemo fiskalizaciji jer smo neprofitna udruga, novi zakoni nam u principu otežavaju prodaju.
Osjeća li se u kraju prisustvo manjinske samouprave ili rad srpskih organizacija?
Što se tiče lokalne samouprave, to se uglavnom osjeća pred izbore. A što se tiče srpskih organizacija, povezani smo s “Prosvjetom” i tu je dobra suradnja koja daje rezultate.
U selu imamo područnu školu – dok ima đaka ima i vjeronauke. Dok su bila dva đaka, u školu su dolazila dva vjeroučitelja, katolički i pravoslavni. Sada je u školi jedan đak, dok je drugi prešao u školu u Mukinje gdje samo on ide na pravoslavnu vjeronauku. U Korenici je bolje, jer je tamo krenulo učenje srpskog jezika, ali i djece ima više.
Nenad Jovanović
Polovično provođenje prava manjina
Članovi saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina pozabavili su se Izvješćem o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za razdoblje od 2011. – 2013. godine. Za prošlu godinu, kako se pokazalo, Akcijski plan nije proveden do kraja. Od ukupno 88 mjera utvrđenih Akcijskim planom potpuno ih je provedeno 77 (87,5 posto). U 2011. godini provedeno ih je bilo samo pet, a 72 mjere provedene su tokom 2012 godine.
Naglašeno je da je ostvarivanje prava na zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj i lokalnoj upravi i pravosudnim organima jedno od najznačajnijih pitanja za nacionalne manjine. Pritome se zastupljenost smanjuje, umjesto da se kreće prema zakonom zajamčenoj.
Članovi odbora nisu povjerovali u objašnjenje da je na snazi odluka o zabrani zapošljavanja, jer je i u vrijeme trajanja zabrane bilo zapošljavanja, ali ne takvog koje bi pridonijelo povećanju zastupljenosti nacionalnih manjina.
Na dnevnom redu našli su se također dvojezični natpisi i primjena Ustavnog zakona o manjinama. U raspravi o Izvješću o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije za 2012. godinu, stanje oko pristupa manjina sredstvima medijima i programa namijenjenima očuvanju jezika pripadnika nacionalnih manjina, ocijenjeno je i dalje nezadovoljavajućim.
Za TV programe te vrste, iz sredstava Fonda izdvojeno je nešto više nego 2011. godini, ali je i pored toga procentualno smanjeno učešće tih programa u ukupno raspodijeljenim sredstvima Fonda, od 9,1 posto u 2011. godini na 7,1 posto u 2012. godini. Zbog toga je smanjeno i učešće programa namijenjenih nacionalnim manjinama u ukupnom broju programa poticanih sredstvima Fonda sa 9,7 posto 2011. na 8,1 posto u 2012. godini.
Situacija je još nepovoljnija kada su u pitanju radio programi namijenjeni nacionalnim manjinama, za koje su sredstva dodijeljena iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u 2012. godini bila manja za oko 18,8 posto nego 2011.
U raspravi je pokrenuto pitanje reagiranja na pojave govora mržnje elektronskim publikacijama – internetskim portalima, odnosno na forumima i komentarima na pojedine članke i ukazano na odgovornost izdavača za takve pojave.
Dijalog, a ne nasilje
U raspravi o Fondu Hrvatskih branitelja za 2012. u kojoj je, kao i ostalim točkama dnevnog reda najviše bilo riječi o dvopismenim tablama, predsjednik Kluba zastupnika SDSS Mile Horvat ponovio je zalaganje za dijalog, a ne za nasilje i razbijanje.
– Mi ne osporavamo pravo građanima, niti jednom pojedincu niti udrugama da iskažu svoje javno demokratsko mišljenje o svim procesima, a naročito o složenom procesu koji se stvorio oko uvođenja dvojezičnih tabli u gradu Vukovaru. U svakom slučaju to mora biti rezultat demokratskog dijaloga, a ne grubih iskazivanja netrpeljivosti ili nezadovoljstva kroz razbijanje državne imovine, rekao je Horvat, naglasivši važnost ambijenta u kome se sve dešava.
– Ako neki naši kolege kažu da su manjine ćiriličnim pismom počinile zločine, a potpredsjednica Vlade javno kaže da su “Vukovarci prisiljeni živjeti i s onima koji su im radili o glavama”, postavlja se pitanje da li smo stvorili normalan racionalni okvir za takvu vrstu dijaloga o ovom ozbiljnom pitanju, rekao je Horvat.
Podsjetivši na kultni stih Branka Miljkovića “ubi me prejaka reč”, Horvat se rekao da je “sve ovo teška riječ koja nas sve češće i češće ubija u nekakvom racionalnom razmišljanju”.
– I treća stvar, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina primjenjujmo, mijenjajmo ili ukinimo. Za sve to skupa trebaju procedura i prilično hrabrosti, podvukao je šef poslaničkog kluba SDSS-a.
N. J.
Rad vijeća nacionalnih manjina između nepoštivanja zakona i nezainteresiranosti samih pripadnika
Dvolična država, pasivna zajednica
Sa članovima koji su donedavno bili pripadnici konstitutivnog naroda, srpska zajednica nema tradiciju, a ni kulturu organiziranja manjinske samouprave
Da je Ustavni zakon o nacionalnim manjinama i nakon 10 godina postojanja samo pusto slovo na papiru, najbolje govori funkcioniranje manjinske samouprave čiji su temelji upravo sadržani u ovom zakonskom rješenju kojemu bi se trebale diviti i mnogo razvijenije demokracije. Na brojne probleme nacionalnih zajednica, vijeća nacionalnih manjina ili manjinska samouprava mogu samo gledati svezanih ruku.
O pozitivnim zakonskim odredbama zapošljavanja nacionalnih manjina u organima državne uprave na osnovu kvota besmisleno je pričati, na obrazovanje nacionalnih manjina u vremenu kada je hrvatsko obrazovanje na koljenima, skoro se više nitko i ne osvrće, dugogodišnje inzistiranje na poboljšanju medijskog prostora nacionalnih manjina pokazalo se uzaludnim poslom, ili se pak pretvorilo u njegovu suštu suprotnost – u manipulaciju pojedinih medija za vlastiti interes bez ikakvog značaja po nacionalne manjine. Sve su to aspekti na koje bi manjinska samouprava, doduše samo savjetodavno, imala pravo i mogla djelovati.
– Ustavni zakon o nacionalnim manjinama nema obavezujući karakter. Ti članci nikoga ne obavezuju i to je najveći problem. U Ustavnom zakonu nigdje ne piše da je netko nešto obavezan napraviti, nego “može napraviti, ako hoće”. Kada se zakon ne provodi, ne poštuje, onda to i nije zakon. Izvještaj se mora podnositi, naša odgovornost postoji, ali obaveze izvršne vlasti nema. Općine i gradovi nemaju potrebe pozvati na sjednice svojih predstavničkih tijela predsjednike manjinskih vijeća ukoliko se ne raspravlja o srpskoj problematici. A ja pitam koja to problematika ujedno nije problematika nacionalnih manjina, od proračuna pa nadalje, ističe predsjednik Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije i zamjenik župana iz srpskih redova Mirko Rašković.
– Bavimo se svim i svačim, cijelim djelokrugom problema koji se odnosi na srpsku zajednicu u županiji. Od stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja, razvoja gospodarskog dijela… Koliko uspijevamo, najbolje govori činjenica da ni u polovini trećeg saziva nemamo ured, niti bilo kakvu mogućnost za rad, i onda se snalazimo…, kaže Rašković.
Za zajednicu koja je do prije dvadeset godina bila konstitutivni narod sa teškim teretom ratnog stradanja i nametnute kolektivne krivnje, srpska zajednica nema tradicije, a ni ostvarene kulture organiziranja kroz oblik manjinske samouprave. Bez podrške opće zajednice, uspjeh je teško zagarantiran.
– Svaki novi saziv vijeća kreće od nule. Čim vama netko daje posebna prava, znači da su vam sva druga oduzeta. Srpska zajednica bi na sebi trebala još jako puno raditi, ali pitanje je koliko možemo i koliko nam to dozvoljavaju sam zakon i još više hrvatska javnost u kojoj je zakon samo riječ i fraza, govori predsjednik Županijskog VSNM Brodsko-posavske županije Slavko Čiča.
Iako su po Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama općine, gradovi i županije dužni financirati i osiguravati uslove za njihov rad, pitanje financiranja nacionalnih manjina u Hrvatskoj je apsolutno neravnomjerno riješeno, i ovisi od sredine do sredine. Većinom, manjinskim vijećima bace se tek mrvice, s kojima oni jedva preživljavaju.
– Od Karlovačke županije dobivamo 180.000 kuna godišnje. Imamo zaposlenu tajnicu na čiju plaću odlazi najveći dio i dok platimo najam prostora Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji je dosta skup, jedva pokrijemo ostale materijalne troškove. O financiranju ostalih aktivnosti je teško govoriti, ističe predsjednik Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije Rade Kosanović.
Sa samo 72 000 kuna pokušava djelovati VSNM Brodsko-posavske županije smješteno u podrumskom prostoru u Slavonskom Brodu.
– Unutra curi voda. Nema prozora. Možete misliti na što liči. Prostor ne ispunjava ni osnovne higijenske uslove za rad, ali mi ga ipak koristimo maksimalno za sve naše aktivnosti. Istina, dodijeljen je bez naknade, ali u vremenu kada praznih prostora ima koliko hoćete, mislim da su nam mogli naći prikladniji, opisuje Slavko Čiča i kaže da neka vijeća još uvijek nisu ispunila obrazac za registraciju ili im jedinice lokalne samouprave na njihov račun nisu doznačile ni kune. Naravno, bez sankcija jer takav institut ne poznaje Ustavni zakon o nacionalnim manjinama. Primjeri su takvi u Staroj Gradišci i Dragaliću, ali i na području dalmatinskog zaleđa.
– Općina Ervenik gdje je zadnjih pet godina na vlasti SDSS nije izdvojila ni jednu kunu za vijeće srpske nacionalne manjine. Vijeće u Civljanima gdje je na vlasti nezavisna lista građana srpske nacionalnosti, još uvijek nije osnovano. Vjerojatno su zaključili da nemaju potrebu i treba pitati Ministarstvo uprave kako je moguće takvo ponašanje, ističe Mirko Rašković.
Iako vijeća jedva financijski opstaju, zakonski je ovim tijelima otvoren dosta širok prostor financijske autonomije i to kroz mogućnost osnivanja fondacija i zaklada kako bi se sa svojim projektima prijavljivala na različite natječaje. Međutim, po svojim ljudskim potencijalima manjinska samouprava nije kapacitirana za pisanje projekata, niti je razvijena svijest da bi netko svoju imovinu oporučno ostavio zakladi ili u ovom slučaju manjinskom vijeću. Također, među stanovništvom vlada nezainteresiranost za rad manjinskih vijeća.
– Naši članovi vijeća su pasivni i bez samoinicijative. Uglavnom su starije životne dobi sa srednjom stručnom spremom. U Slavonskom Brodu imamo određen broj akademski obrazovanih ljudi koji bi mogli pokrenuti neke aktivnosti za dobrobit naše zajednice, ali kada ih zamolimo da nam pomognu, oni kažu, “nemoj mene, pusti mene”. Ne znam zašto je takav animozitet među ljudima. Sumnjam da je u ovom teškom vremenu ljude još uvijek strah za vlastiti život i opstanak. Ja sam penzioner i nemam što izgubiti, pa mi je tako svejedno, objašnjava Slavko Čiča. S obzirom na zakonsku nemoć i slabe rezultate rada, postavlja pitanje opravdanosti rada samih vijeća.
– Naši ljudi nemaju nikakve koristi od naših vijeća i nisu prepoznali što mi to možemo novo donijeti ili kakav stari problem riješiti. Ako mene na nivou županije od 5000 građana izabere njih samo 250, pitam se ustvari, koga ja to predstavljam, koja je moja biračka baza, pita se Slavko Čiča. Da sa rezultatima rada manjinskih vijeća ne možemo biti zadovoljni ističe i Rade Kosanović.
– Manjinska samouprava nema snage riješiti ni jedan problem unutar zajednice i ljudi su se razočarali pa misle: “šta to vrijedi, od toga nema ništa”. U takvim okolnostima naš rad svodi se samo na sastančenje. Ako se mi skupimo samo za Novu godinu ili za neki drugi datum, i tu naš rad počinje i završava, to nije rad, to je tumaranje u mraku, kaže Kosanović.
Dodaje da su jedine aktivnosti koje vijeća sa svojim skromnim ljudskim i financijskim potencijalima mogu realizirati, komemoracije i folklorne aktivnosti. Po tomu u praksi manjinska samouprava sve više liči na manjinske udruge. Naši sagovornici kažu da su čak i udruge u povoljnijem položaju od biranih vijećnika jer Zakonom o udrugama definirane su sankcije za odgovornost i posljedice za neizvršavanje obaveza.
– Zakonski je dobro poznato što vijeća nacionalnih manjina trebaju raditi, ali zbog nepostojanja sankcija po Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, rad vijeća i udruga u praksi svodi se na isto. Iz svoje nemoći djelovanja, manjinska samouprava u svoje programe rada gura i aktivnosti koje već rade udruge nacionalnih manjina, ali nama ne trebaju vijeća da organiziraju ono što već organiziraju udruge. Zatim se obavezno provlači pitanje tko je kome tu šef, tko kome treba polagati račune i odgovarati, i to na neki način kompromitira cijelu tu priču, ističe predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer .
Napominje kako svi preskaču činjenicu da su vijeća i predstavnici nacionalnih manjina sa svojom savjetodavnom ulogom sastavni dio lokalne samouprave.
– Nakon deset godina nikako ne možemo biti zadovoljni dometom rada manjinske samouprave koja generalno nije zaživjela kako Ustavni zakon o nacionalnim manjinama pruža mogućnosti. Zato postoji jako puno razloga i od strane društva, državne uprave, ali i samih pripadnika nacionalnih manjina. Mi još jako puno trebamo raditi na tome da se aktivira svijest u javnosti o radu vijeća. Smatramo da Ustavni zakon nije Biblija i da bi ga trebali korigirati u skladu sa dosadašnjim iskustvom, zaključuje Tolnauer.
Što misli o manjinama, država misli o sebi
Da su na račun folklornih elemenata potisnuti politička aktivnost, razvijanje i zaštita političkog identiteta manjina tumači i politički analitičar Davor Gjenero.
– Danas se pretpostavlja da su nacionalne manjine prije svega etničke i kulturne zajednice koje se bave samo etno-folklornim manifestacijama. U hrvatskom društvu još uvijek u pravnom smislu nije razvijena svijest da su nacionalne manjine političke zajednice koje se svojom političkom tradicijom razlikuju od sugrađana, pripadnika većinske nacionalne zajednice, kaže Gjenero i dodaje da ni budžetsko, ni političko razdoblje u Hrvatskoj nije povoljno za zaštitu prava nacionalnih manjina.
– Hrvatska je ušla u razdoblje u kojem će stanje nacionalnih manjina ovisiti prije svega od unutarnjih političkih odnosa. Više nismo u situaciji pristupanja nekoj međunarodnoj organizaciji i da se Hrvatskoj uvjetuje zaštita manjinskih prava, ali ćemo zato u narednom periodu vidjeti do koje je mjere Hrvatska zrela za liberalnu demokraciju, za sustav koji osigurava istovremeno vladavinu većine, ali i zaštitu manjine. U razdoblju ekonomske krize vrlo kritično pitanje je zaštita manjinskih prava i logično je da populisti svih boja postavljaju pitanje opravdanosti sredstava koji se iz javnih fondova izdvajaju za manjinsku zaštitu. Ali ovo je razdoblje u kojem bi manjine morale jasno upozoriti većinu da odnosnom većine prema manjini, država zapravo definira što sama misli o sebi i u kojoj mjeri jest ili nije demokratska država, napominje Gjenero i poručuje da bi manjinske zajednice morale u narednom razdoblju maksimalno angažirati svoje potencijale na uključivanju što šireg kruga ljudi u rad manjinske samouprave.
Paulina Arbutina
Izlošci s 58. beogradskog sajma knjiga u Zagrebu
Čitaoci spasili Sajam
Posjetilaca Beogradskog sajma knjiga ove godine bilo 158.000 s plaćenom kartom od 250 dinara, odnosno oko 17 kuna
Na nedavno održanom 58. beogradskom sajmu knjiga, Biblioteka “Prosvjete” nabavila je preko 150 novih naslova, rečeno je na otvorenju izložbe novih naslova knjiga sa sajma koja se pod naslovom “Prostori slobode” od 4. do 6. novembra održava u dvorani “Prosvjete” u Zagrebu.
Ističući da je zbog krize na sajmu, inače najznačajnijoj manifestaciji takve vrste u regionu, smanjen broj novoizdatih knjiga, predsjednik “Prosvjete” Čedomir Višnjić naglasio je da su sajam “spasili” posjetioci kojih je ove godine bilo 158.000 s plaćenom kartom od 250 dinara, odnosno oko 17 kuna, kao i cijene knjiga koje su s popustima relativno niske.
– Bilo je i našeg svijeta koji živi u Beogradu, pa je iskoristio priliku da nađe neku knjigu koja se bavi njegovim krajem, ali i za malo razgovora, rekao je Višnjić.
Ističući da su nabavljene knjige svih žanrova, Višnjić je naglasio da je tema Prvog svjetskog rata vrlo prisutna u Srbiji, pa se dio nabavljenih knjiga bavi i tom temom. Prikazana je i knjiga o srpskim listovima “Srbobran” i “Srpsko kolo” koji su izlazili u Zagrebu od 1901, odnosno 1903., do 1914. godine koju su zajednički izdali SKD “Prosvjeta” i “Službeni glasnik” iz Beograda.
Po riječima voditeljice biblioteke Snježane Čiče, nabavljen je i veći broj naslova dječje literature, a knjige će čitaocima biblioteke biti dostupne od sredine mjeseca.
Beogradski sajam su, naravno, posjetili i gosti iz Hrvatske, a među njima – u nedjelju, posljednjeg dana Sajma – i grupa od osamdesetak osoba u dva autobusa i u organizaciji belomanastirskog pododbora SKD-a “Prosvjeta” i Vijeća srpske nacionalne manjine u Gradu Belom Manastiru. Na štandu SKD “Prosvjete”, bila je izložena i knjiga – “Bolman je bio Bolman”, i to baš u vrijeme dok se u malom baranjskom selu Bolmanu pripremala i održavala promocija te knjige od 758 stranica.
N. J., J. N.
Izdavačka aktivnost VSNM-a Bjelovarsko-bilogorske županije
Magična zemlja Istra
U izdanju Vijeća srpske nacionalne manjine Bjelovarsko-bilogorske županije sredinom listopada iz tiska je izašao roman “Oploviti zemlju magije” odvjetnika i pisaca Radovana Dožudića. Magična zemlja iz naslova je Istra, a Dožudić čitatelja vodi poluotokom manirom vrsnog pripovjedača.
– To je žanrovski amalgram koji je nemoguće jednoznačno odrediti: istovremeno pikarski roman i svojevrsni antipod romana ceste, psihološka (i fiziološka) studija međuljudskih odnosa, putopisni roman i povijesno- geografski ogled, u kojem je i jedno zemljopisno područje dignuto na razinu glavnog lika, napisao je među ostalim na ovitku pjesnik i pisac Slađan Lipovec. Izdavanju knjige pomogli su Bjelovarsko-bilogorska županija, gradovi Bjelovar i Čazma i tvrtka As Agro iz Bjelovara.
Dožudić je rođen 1956. godine u Zagrebu, ali sebe smatra rođenim Grubišnopoljcem jer, kako navodi, “čovjek se rodi na mjestu odakle seže prvo sjećanje”. Živi u Bjelovaru i Čazmi, vrlo je aktivan u radu Prosvjete i Vijeća srpske nacionalne manjine. Do sada je objavio dvije knjige kratkih priča “Kratak za priču” (2002.) i “Žene i pozdravi” (2008.). Priče su mu objavljivane u zbornicima kratkih priča i književnim časopisima. Za književni rad je nagrađivan.
– VSNM Bjelovarsko-bilogorske županije do sada je promoviralo knjige “Domaćine sretna ti krsna slava” Ljubislava Milosavljevića te “Kratku historiju srpskih krajišnika s Kalnika i Bilogore od 14. do 19. vijeka” i “Vojvodu bjelovarskog baruna Savu Nikolića” Nenada Vukadinovića, a sada smo otišli korak dalje i izdali roman. Uskoro krećemo s promocijama, već smo dogovorili predstavljanje u Rijeci, Puli, Umagu, Gomerju, Čazmi i Bjelovaru, izjavio je predsjednik Vijeća Darko Karanović.
G. Gazdek
Radionica za karlovačku zajednicu
Učili pisanje projekata
U organizaciji Centra za civilne inicijative iz Zagreba, VSNM-a Karlovca i Karlovačke županije te KIOC-a “Lukijan Mušicki” u prostorijama srpske zajednice održana je jednodnevna radionica na temu kako napisati projekte za financiranje iz sredstava EU. Radionicu je vodila Mirela Despotović, predsjednica Centra za civilne inicijative. Sudjelovalo je dvanaest, uglavnom mlađih polaznika.
– Cilj nam je pomoći nezaposlenim ljudima, uglavnom visoko obrazovanima, u iznalaženju načina kako da sami sebe zaposle. Učimo o tome kako pisati projekte, kojim se donatorima javljati, kazala je Mirela Despotović.
U narednim, neprednijim radionicama radit će se na pripremi projektnog prijedloga za EU fondove. Nije isključeno da iz svega ovoga “ispadne” i jedan pravi projekt. Ova radionica održana je u sklopu projekta Centra za civilne inicijative pod nazivom “U potrazi za demokracijom” također financiranog iz EU fondova. Ljetos je u tom sklopu održan i Ljetni kamp za djecu u pet županijskih naselja ( Vojnić, Vrginmost, Topusko, Gornji Sjeničak i Krnjak).
– Sve ovo radi se u sklopu projekta pomoći povratnicima i poticanja ljudi na povratak s time da im se omogući i neki oblik egzistencije jer bez toga nema održivog povratka, zaključuje Despotović.
M. C.
Povijesni prvi susret nogometne reprezentacije nacionalnih manjina
Manjinci tijesno izgubili od “saboraša”
Prihod s utakmice namijenjen je daruvarskom Centru Rudolf Štajner koji brine o djeci s poteškoćama u razvoju
Po prvi put u povijesti, na sportski teren istrčala je reprezentacija nacionalnih manjina Republike Hrvatske. Dogodilo se to u Sportskoj dvorani u Daruvaru na humanitarnoj priredbi “Loptom protiv nasilja, rasizma, diskriminacije i siromaštva”. Nogometna reprezentacija nacionalnih manjina za koju su igrali Jaroslav Vrabec, Toti Dedić, Nuhi Ismaili, Damir Žitka, Antun Labak, Mirko Varva, Hamdija Mišinović, Saša Đorđević, Saša Lukić, Boro Kretić, Dario Skender, Ivica Pejnović i Pal Nreca suprotstavila se iskusnoj ekipi Sabora Republike Hrvatske i izgubila. Rezultat je bio 3:2 za sabornike.
– Prvih desetak minuta smo letjeli malo u napad, malo u obranu jer nikada zajedno nismo igrali niti trenirali. Dečki iz Sabora su to iskoristili i dobili smo dva jeftina gola. Kad smo se malo uigrali i povezali, to je već ličilo na nešto. Da je potrajalo duže, izjednačili bi, možda i pobijedili. Šteta. Dečki iz Sabora su uigrani jer imaju češća druženja. Dogovarali smo već prvi trening, izjavio je nakon utakmice zamjenik župana Bjelovarsko-bilogorske županije za srpsku nacionalnu manjinu Saša Lukić.
Zgoditke za Saborske zastupnike postigli su Hrvoje Nekić, Anđelko Topolovec i Alen Prelec, a strijelci za reprezentaciju nacionalnih manjina bili su Saša Đorđević i Nuhi Ismaili. Poput pravih trenera, selektori obiju reprezentacija imali su nakon utakmice što kazati novinarima.
– Bilo je to fer nadmetanje bez oštrih startova. Utakmica je bila čvrsta, a sudeći po reakciji gledatelja, lijepa za pogledati, rekao je saborski izbornik Mario Habek.
Selektor ekipe manjina Išam Gedžo odmah se nadovezao: “Saboru smo dali do znanja da ih pratimo. Nismo ih baš željeli pobijediti, ali neka znaju da im pušemo za leđa. No, ono što smo pokazali na terenu nije bitno. Sastali smo se iz desetak županija, mnogi su se vidjeli prvi put”. Prvu loptu ispucao je župan Bjelovarsko-bilogorske županije Damir Bajs.
– Drago mi je da sam mogao biti pokrovitelj i sudionik ove utakmice. Poslali smo poruku javnosti da podržavamo borbu protiv nasilja, diskriminacije i rasizma, najgorih pojava koje jedno društvo može imati. Bjelovarsko-bilogorska županija se može ponositi s desetak nacionalnih manjina i jedina je županija koja ima dva zamjenika župana iz manjinskih redova, kazao je župan Bajs. Sudili su suci prekaljeni na prvoligaškim terenima – Bruno Marić iz Daruvara i Ante Vučemilović Šimunović iz Osijeka – a kontrolor suđenja bio je savezni nogometni instruktor Damir Pervan.
Prije ove utakmice igrale su i dvije ženske nogometne ekipe. Ženski nogometni klub Hajduk iz Hercegovca pobijedio je suparnice iz Velike Pisance, iz kluba Bilo s 4:0. Prihod s ovih utakmica namijenjen je Centru Rudolf Štajner koji brine o djeci s poteškoćama u razvoju. Ustanova je Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koja takvoj djeci stvara uvjete za učenje u skladu s njihovim mogućnostima i potrebama.Svi se slažu da je u ovim utakmicama pobijedio Centar Rudolf Štajner.
Glavni organizator je bio Hrvatski nogometni klub Daruvar. Suorganizatori Nogometni savez Bjelovarsko-bilogorske županije, Udruga nacionalnih manjina Bjelovarsko-bilogorske županije i Svjetska organizacija Roma u borbi protiv diskriminacije, siromaštva i rasizma.
Goran Gazdek
Verska svečanost u baranjskoj opštini
Hramovna slava u Karancu
Hram je delimično završen pre rata 1991. godine, a generalno je završen i osvešten 2002. godine
Srpska pravoslavna crkvena opština Karanac, koja se nalazi u baranjskoj Opštini Kneževi Vinogradi, nedavno je obeležila hramovnu slavu Svetog Stefana Štiljanovića. Po ovom svecu koji je bio srpski despot u preteškim vremenima borbe protiv Turaka i Latina, nazvan je i karanački hram. Opština broji oko devedeset pravoslavnih domaćinstava i prema rečima Rodoljuba Kovačevića, predsednika karanačkog crkvenog odbora, rad oko crkve zaživeo je tek 2000. godine s obzirom da je za vreme ratnih događanja crkva bila zapuštena. Sama gradnja hrama Svetog Stefana Štiljanovića započeta je s 1988. godine, kada su temelji osvešteni od strane Episkopa šumadijskog Gospodina Save.
Hram je spolja delimično završen 1991. godine, a generalno je završen i osvešten od Episkopa osječko-poljskog i baranjskog Gospodina Lukijana 2002. godine. Za današnji izgled hrama u koji je ukupno uloženo oko 200.000 kuna, najviše su zaslužni Osječko-baranjska županija, Opština Kneževi Vinogradi, crkveni odbor, opštinski SDSS, brojni ktitori i pravoslavni vernici.
Osim konstantne brige za hram, crkveni odbor u dogovoru sa sveštenikom vodi brigu i o drugim mestima. Tako je u vreme obeležavanja hramovne slave, osvešten krst koji je postavljen u dvorištu crkve i koji je posvećen Svetom Stefanu Štiljanoviću. Na kupljenom zemljištu na vidikovcu napravljeno je i svetište na kojem je također postavljen krst u slavu Svete Ane. Krst na vidikovcu biće osvešten kada svetište dobije i druge sadržaje, a završetak tih radova očekuje se na proleće sledeće godine.
Z. Popović
Uz 20. godišnjicu smrti Đure Kurepe (16. 8. 1907 – 2. 11. 1993)
Slobodan i kreativan
Đuro Kurepa ostavio je vidan trag u razvoju i popularizaciji matematike u nas. Svoju životnu misiju vršio je krajnje požrtvovno i plemenito
Matematičke metode danas se koriste u svim područjima ljudske spoznaje. I zato, i ne samo zato, prisjetimo se 20. godišnjice smrti Đure Kurepe, čovjeka čiji je život bio matematika.
Učenjak svjetskog glasa dr. prof. Đuro Kurepa rođen je 16. kolovoza 1907. godine u Majskim Poljanama kraj Gline kao četrnaesto dijete u obitelji. Već u trinaestoj godini znao je rješavati kvadratne jednadžbe. Po završetku srednje škole, Đuro se upisao na studij matematike i fizike Sveučilišta u Zagrebu, koji je završio u rekordnom roku.
Godinu dana radio je kao asistent na tom fakultetu. Potom odlazi u Pariz na specijalizaciju, gdje je proveo tri i pol godine. Doktorirao je 1935. na pariškoj Sorboni, s maksimalnom ocjenom. Odmah se vraća roditeljima, u majske Poljane, gdje čeka zaposlenje. 1938. postavljen je za docenta, a 1946. (nakon ratnog vihora) za redovnog profesora Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, gdje ostaje sve do 1965. godine. Na poziv PMF-a u Beogradu, izabran je za redovnog profesora 1965. godine, i tamo je radio do odlaska u mirovinu. Đuro Kurepa bio je na specijalizaciji u Varšavi, Chicagu i na Harvardskom univerzitetu. Također je održao niz predavanja na sveučilištima širom svijeta – Ateni, Beču, Berlinu, Bonnu, Cambridgeu, Detroitu, New Yorku, Parizu i mnogim drugima.
Već punih 40 godina njegovo je ime otisnuto na mnogim stranicama raznih udžbenika i člancima iz matematike. Njegove knjige ne leže pokrivene prašinom na policama, već žive i djeluju. Od udžbenika osnovne i srednje škole do fakulteta, koriste se širom Hrvatske. Njegova djela su velik doprinos matematici u nas i širom svijeta uopće.
Od ključnog je značenja za znanstveni rad Kurepe, bila njegova disertacija. Značajne je rezultate postigao u teoriji skupova, funkcionalnoj analizi. Utemeljivač je i osnivač teorije skupova u znanstvenoj literaturi. Poznati su: Kurepini prostori, Kurepina funkcija, Kurepina Hipoteza, Kurepina porodica i Kurepino stablo. Osim toga uveo je mnoge nove pojmove u matematiku: antilanac, celularnost, stolarnost, itd. Pseudometrički prostori Đure Kurepe za numeričku matematiku najveća su uopćena pojava prostora do kojeg je došlo poslije Hilbertovih i Banahovih uopćenja. Njegove ideje su prihvatili i razrađivali, ili ga citirali, mnogi poznati matematičari širom svijeta, Krasner, Specker, Popa, Rudin, Erdos, Smidt, Sierpinski, Jefimar i mnogi drugi. Od domaćih to su činili gotovo svi.
Za dopisnog člana JAZU izabran je 1952. g. Pisao je i rasprave iz povijesti matematike, prikaze, osvrte i recenzije u našim i međunarodnim matematičkim časopisima. Osnivao je i bio glavni urednik časopisa: Glasnik matematičko-fizički i astronomski, Publication mathematique i Mathematica Balkanica.
Očito nije bio samo genijalni matematičar, već i pedagog. Napisao je više od 10.000 stranica udžbenika, ne računajući ponovljena izdanja. Posebno velik doprinos unapređenju nastave matematike su udžbenici za sve razrede gimnazije i još nekih srednjih škola. Od sveučilišnih udžbenika treba istaknuti knjige: “Teorija skupova” (1951.) i “Viša algebra” 1 i 2 (1965.). Ukupno je dr. Kurepa napisao 22 knjige.
Brojne su bile njegove društvene aktivnosti na stručnom planu. Bio je član Društva matematičara i fizičara Hrvatske te Američkog i Francuskog društva matematičara. Bio je član matematičke komisije za osnivanje PMF-a u Zagrebu (1946.), predsjednik naučnog vijeća Matematičkog instituta, predsjednik saveza društva matematičara i fizičara Jugoslavije, predsjednik Međunarodne komisije za nastavu matematike (1952 – 1962.), delegat na Međunarodnom kongresu i Skupštini međunarodne unije matematičara CIEMA (od 1952. do 1974 ). Sudjelovao je na 38 radnih međunarodnih kongresa matematičara.
U toku svog dugogodišnjeg nastavničkog rada, dr. Đuro Kurepa ostavio je vidan trag u razvoju i popularizaciji matematike u nas. Svoju životnu misiju vršio je krajnje požrtvovno, dobronamjerno i plemenito, dostojno veličine i slave svog genija. Više od 30 generacija studenata slušalo je njegova predavanja. Pod njegovim mentorstvom, na raznim fakultetima, doktoriralo je više od 20 matematičara. Svaki student mogao je bez ustručavanja započeti s njim razgovor, potražiti pomoć i savjet. Oni koji ga poznaju po njegovim knjigama i udžbenicima, mogu ustanoviti da je on sistematičar poznatog i graditelj novog. Spoj tih osobina u jednoj osobi rijetka je pojava.
Među ostalim, poznavao je i pratio glazbu, književnost, lingvistiku. Govorio je nekoliko stranih jezika – francuski, ruski, poljski, češki, njemački i engleski. Volio je stari zavičaj i zemljake. Često je pričao doživljaje iz djetinjstva. Bio je i ostao eruptivni duh, vječiti tragač i mislilac. Pronio je slavu slavenskih naroda širom svijeta. Često je ponavljao riječi Nikole Tesle. “Jednako se ponosim srpskom nacijom i hrvatskom domovinom”.
Đuro Kurepa je tragično preminuo u 86 godini života. Ugasio se kao svijeća – jedan od najvećih matematičara (algebrista) ovog podneblja.
Mr. sc. Marko Obradović
Stogodnjak (188)
8. 11. – 15. 11. 1913: Split – srpski izlaz na more! Pod tim naslovom splitska Sloboda objavljuje članak, a prenosi ga zagrebački Srbobran, i u njemu i ovo: “Ovih dana u Splitu je boravio ravnatelj bosansko-hercegovačkih željeznica, koji je ovdje stigao u skroz službeno povjerljivoj misiji. Ravnatelj je imao da osobno na licu mjesta razvidi i da se osvjedoči o stanju sadanje splitske luke i o raspoloženim prostorima, na kojima bi se imala razviti gradnja za slučaj povećanja i proširenja trgovačkog i espapnog prometa u Splitu. Ova misija, po priznanju samog ravnatelja, stoji u vezi s gradnjom bosansko-dalmatinske željeznice Bugojno – Aržano i sa željezničkim spojem Srbije preko Bosne i Hercegovine sa Jadranskim morem… Ovo je prvi put što se čuje sa službene strane, da bi Split mogao postati budući izlaz Srbije na more. Između raznih dalmatinskih luka nema sumnje da nijedna ne bi pružila Srbiji one koristi i blagodati, koje joj može pružiti Split.”
* pokop srpskog patrijarha Lukijana Bogdanovića u Karlovcima nije prošao bez javnog skandala! U njega su umiješane lokalne vlasti, ali i jedan – kondukter! Rečeni se nalazio u pratnji generala Bože Jankovića, koji je bio specijalni izaslanik srpskog kralja Petra na sahrani. Novine pišu: “S obzirom na još nerazjašnjeni odnos Monarhije prema Srbiji, u Beogradu je, tek u posljednji čas, riješeno da kralja na pokopu zastupa general Janković. O tome je odmah izvješteno austrijsko poslanstvo u Beogradu, koje je pak obavijestilo šefa pogranične policije u Zemunu o visokom gostu. Međutim, o tome u patrijaršiji nitko ništa nije znao, pa se zbog toga dogodilo da Janković nije dočekan sa svim onim počastima koje mu, kao zastupniku jednog suverena, pripadaju…” A kondukter? Bio je u pratnji salonskih kola u kojima se general dovezao – i u međuvremenu nestao, pa visoko izaslanstvo nije poslije pokopa moglo ući u vagon zbog toga što je ključ od vagona bio kod – nestalog konduktera. Poslije višesatne potrage kondukter je konačno nađen, i to u – zatvoru! Tamo ga je pritvorio jedan karlovački oružnik, s kojim se sukobio na željezničkoj stanici. O svemu tome oružnik nije obavijestio svoje pretpostavljene, pa čak ni onda kad je vlak trebao krenuti.
* neobičnu optužbu prišili su Milanu Obradoviću, bivšem učitelju iz Male Peratovice, kraj Grubišnog Polja. Zli jezici su tvrdili da je ciljano napustio mjesto mjesnog učitelja i zaposlio se kao agent osiguravajućeg društva u Bjelovaru. I ne samo to, već i da je uporno nagovarao ljude da osiguraju svoje kuće i gospodarske zgrade protiv požara, jer da će im u suprotnom – sve izgorjeti. I doista, Ruži Ječmenici koja nije htjela sklopiti ugovor o osiguranju, ubrzo je imanje nestalo u plamenu. Naravno, najsumnjiviji je bio – Obradović. Policija ga je uhapsila, ali on je sve poricao. Pred zatvorom se okupila gomila ljudi tražeći da ga se odmah objesi, bez suđenja. Međutim, policija je sasvim slučajno otkrila da je požar izazvao neki skitnica, pa je nedužni Obradović pušten iz zatvora i tako spasio i glavu i čast.
Đorđe Ličina