Kronika

Između đaka nema zidova 

Škola je jedna. Viši razredi su u istoj smjeni. Djeca se zajedno igraju i druže na velikom odmoru, idu zajedno u školu plivanja, kaže ravnatelj OŠ Mirkovci Ante Vidović 

Tenzije oko postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, iznjedrile su i različita tumačenja obrazovnog sustava nacionalnih manjina, ponajviše onog što ga pohađaju djeca u Istočnoj Slavoniji gdje je redovna nastava na materinjem jeziku, odnosno A modela.

Na jednom od nedavnih saborskih zasjedanja govorilo se o različitim nastavnim planovima i programima, o zidovima koji odvajaju učenike srpske i hrvatske nacionalnosti. Saborski zastupnik HDZ-a, akademik Željko Reiner konstatirao je da je nastavni plan i program po kojem uče djeca srpske nacionalnosti, “sramotno i potencijalno vrlo opasan promašaj u obrazovanju djece, među kojom se ne razvija građanska svijest o pripadanju i lojalnosti domovini”, dok je na njegovo pitanje postavljeno u jednakom smislu, premijer Zoran Milanović uzvratio riječima da ni on “nije sretan što se djeca školuju po posebnim programima, na što istina, imaju pravo, te da je činjenica da srpske djevojke i mladići imaju u startu minus u uključivanju u hrvatski sustav visokog obrazovanja”.

Da li se nastava po A modelu odvija po posebnim nastavnim planovima i programima, te da li je to opasan i sramotan promašaj u obrazovanju i minus u startu učenika koji su zidovima odvojeni od svojih vršnjaka, pitali smo čovjeka iz prakse, ravnatelja osnovne škole u Mirkovcima, u kojoj se odvija i redovna nastava na srpskom jeziku i pismu Antu Vidovića .

– Nema odvojene škole. Djeca nisu ograđena zidom. Škola je jedna. Kod nas je nastava organizirana tako da su svi viši razredi u jednoj smjeni. Djeca se zajedno igraju i druže na velikom odmoru, idu zajedno u školu plivanja, govori o pozitivnim iskustvima Vidović.

– Do sada nismo imali nikakvih pritužbi da su naši učenici s redovne srpske nastave zakinuti u kasnijem obrazovanju. Ne postoje dva nastavna plana i programa, sve je verificirano od strane našeg Ministarstva obrazovanja. Kod A modela jedini je problem što su djeca opterećena jednim satom više nego inače, a to je sat materinjeg jezika, te što iz društvene grupe predmeta uče dodatne sadržaje iz svoje kulture, kaže Vidović o obrazovanju po A-modelu koji je jedna od tekovina mirne reintegracije.

– Političari daju paušalne izjave u skladu sa trenutkom kada njima to odgovara. Nema odvojenih školskih objekata i zidova između djece. To su floskule koje se koriste samo kada je srpska zajednica u pitanju. Učenici srpske nacionalnosti nisu jedini u Hrvatskoj koji pohađaju nastavu na materinjem jeziku. Tu nastavu pohađaju također Talijani i Česi, ali njih nitko ne spominje u kontekstu odvajanja i segregacije. Samo nedobronamjerni prema našoj nastavi se tako izražavaju jer nastava na materinjem jeziku nacionalnih manjina ne uklapa se u njihov politički habitus. Svaka druga promjena u obrazovnom sustavu vodila bi u asimilaciju naše zajednice, a ne u našu integraciju u hrvatsko društvo. Takav stav narušava međunacionalne odnose, određene zakone i obaveze koje je Hrvatska preuzela, upozorava saborski zastupnik i predsjednik Zajedničkog veća opština Dragan Crnogorac. Negira izjave da učenici po A modelu ostvaruju lošije rezultate u kasnijim fazama obrazovanja.

– Prošle godine na takmičenju hrvatskog jezika i književnosti u Vukovarsko-srijemskoj županiji, prvo mjesto je osvojila učenica iz Bobote koja pohađa nastavu na srpskom jeziku. Najbolji student osječkog fakulteta završio je gimnaziju na srpskom jeziku. Za naše učenike smo izradili autorske udžbenike te preveli 92 udžbenika sa hrvatskog na srpski jezik. Da nastava na srpskom jeziku nije kvalitetna, ne bi bili takvi ni rezultati. Ali ove činjenice se ne iznose u javnosti jer to ne odgovara trendu koji se stvara, ističe Crnogorac zadovoljstvo organizacijom i rezultatima nastave po A modelu.

U ovaj oblik je uključeno ukupno 1.922 učenika u 17 osnovnih škola po 168 razrednih odjeljenja, u kojima predaje 283 nastavnika. Iako je ove školske godine u A modelu zabilježeno skoro 300 učenika manje nego prošle godine, u Zajedničkom vijeću općine nisu zabrinuti.

– Kroz ZVO pružamo logističku pomoć školama gdje se provodi nastava po modelu A modelu i ne dozvoljavamo da se s brojkama licitira. Broj učenika općenito pada u Hrvatskoj. Po popisu stanovništva, u samom Vukovaru je 5000 manje stanovnika nego 2001. godine. Imali smo drastičan pad stanovništva za vrijeme reintegracije, zadnjih godina taj pad je zaustavljen, a u nekim je sredinama čak došlo do biološkog oporavka i tu broj učenika u A modelu raste, ali o tome nije popularno govoriti, predsjednik Odbora za obrazovanje pri ZVO Slobodan Živković. Napominje da država i političari moraju dopustiti roditeljima i djeci slobodan izbor shodno onome što nalaže zakon.

– Naši roditelji ne odustaju od nastave na srpskom jeziku i niko ne sme nametati svoju volju. Država je dužna da se pobrine kako bi udovoljila potrebama učenika. Sasvim je jasno da ne postoje zahtevi roditelja, nastave na A modelu ne bi ni bilo. Sve drugo su politička podmetanja, kaže Živković.

•  

U Ernestinovu kao rijetki provode B-model 

Pored dobro uhodanog A modela i slabo uređenog C-modela, hrvatski obrazovani sustav nacionalnim manjinama nudi obrazovanje i po B-modelu za koji vlada najmanji interes i u kojem se samo društvena grupa predmeta održava na materinjem jeziku. Srpskoj zajednici funkcioniranje B modela nije poznato u praksi, tek jedna škola, Osnovna škola “Ernestinovo” provodi ovaj oblik manjinskog obrazovanja.

– Povratne informacije govore da je B model dobro rješenje za našu sredinu i da učenici u kasnijem obrazovanju odlično savladavaju nastavno gradivo. Sveukupno je u B model uključeno 17 učenika, raspoređenih u pet razrednih odjela, u kojima predaje šest učitelja. Prednost ovog modela jest da se nastava odvija od prvog do šestog nastavnog sata, kaže ravnatelj Osnovne škole Ernestinovo Damir Škrlec.

Paulina Arbutina

•  

Usamljenički život Dragice Radanović iz banijske Maličke

Baki Dragici nema tko da dođe

Nekada je Malička imala više od 50 numera, sa više od 200 stanovnika. Bilo je to lijepo i bogato selo, složnih ljudi. Sada nas ima jedva dvadesetak – kaže Dragica Radanović

Kada se piše o sudbinama i životu stanovnika zabačenih, raseljenih sela Banije i Korduna, sve se vrti oko struje, vode, malih primanja, spore administracije i neostvarenih prava, a zanemaruje se problem koji se ne može mjeriti novcem niti dužinom žica i kablova, a sve je prisutniji i sve bolniji za mnoge ispod Petrove gore i Šamarice.

Dragica Radanović iz Maličke, razbacanog pitoresknog seoceta između Topuskog i Vrginmosta, ima struju i vodu, solidnu mirovinu ostvarenu još u partizanima, ima voća i povrća, ima i gotovo 100 godina. Ipak, nema s kim porazgovarati, nema kome skuhati kavu,  natočiti rakiju i kako kaže, mnogo čega bi se odrekla da može tu i tamo ljudovati.

– Davno sam pokopala muža i jednu kćerku, a drugo dvoje djece razbacani su po svijetu i samo ponekad me obiđu. Samoća me ubija i ponekad poželim da bih radije bila bez kruha, ali da s nekim prodivanim. I tako već više od 30 godina. Dva rata sam preturila preko glave, a u oba sam imala više susreta s ljudima nego danas – žali se Dragica.

Drvenu kuća u kojoj živi sagradila je s pokojnim mužem još 1946. godine, a ovo lijepo zdanje koje su od hrastovih dasaka slagali stari majstori i graditelji, smješteno je pod samom šumom na obronku Petrove Gore. Gotovo sedam mjeseci godišnje, sokakom dugim nekoliko kilometara, ne može se doći do kuće. Što zbog vodenih bujica u proljeće, što zbog snijega zimi, što zbog jesenskih kiša i blata. I to je jedan od razloga što Dragici Radanović nitko ne dolazi. Povremeno nabasaju putem sakupljači gljiva i kestena, ali se ne zadržavaju, tek pozdrave i prođu, ne mareći za njene otvorene vratnice i pozive da skrenu na kavu i čašicu.

– Redovno, barem jednom u dva mjeseca, viđam jednu ženu koja mi kupi ono što mi treba, obiđe me i tada popijemo kavu. To je sve. Zadnji put je došla nešto ranije, nepredviđeno, meni ništa još nije trebalo pa sam se začudila, a ona kaže kako je došla vidjeti jesam li živa. Nemam telefona i nikoga ne mogu nazvati, ako mi pomoć bude potrebna, a ne vjerujem i da bi se hitna pomoć mogla probiti do moje kuće. Prošle godine obišla me žena iz Centra za socijalnu skrb. Pitala je što mi treba. Rekla sam – ništa, samo ostani pola sata sa mnom i popij kavu. Jedini koji Dragici navrate su oni koji utjeruju poneke bizarne namete.

– E, s jednim televizorom sam inače loše prošla. U Oluji nisam bježala nikamo, ostala sam u svojoj kući. Kada su ljudi bježali, netko je kod mene ostavio neki mali televizor, kao, vratit će se brzo po njega. Prolazile su godine, televizor je stajao u sobi na podu, nikada ga nisam palila. Došli su neki ljudi, zapisali nešto i počele su stizati uplatnice, pa i ovrha. Platila sam nekoliko puta po stotinu kuna, a onda sam otišla po pravnu pomoć u Topusko. Sve je sređeno, više ne moram plaćati, a televizor sam bacila – objašnjava starica.

Sa njene verande pogled puca na spomenik na Petrovoj Gori, a sunčev odbljesak od njega, u jutarnjim satima, direktno kroz prozor budi Dragicu Radanović, poput preciznog kronometra. Njeno srce jednako “kuca” još od 1934.  kad je od sedamnaestogodišnje djevojke postala žena, udavši se za svoga muža Petra.

– Nekada je Malička imala više od 50 numera, sa više od 200 stanovnika. Bilo je to lijepo i bogato selo, složnih ljudi. Sada nas ima jedva dvadesetak, ali i taj broj se smanjuje. Znalo je biti i po dvije sahrane u jednom danu. Što će biti od sela, ne znam, ali nije dobro. Nitko ne naseljava ovaj kraj, kao da smo zaboravljeni od Boga i od ljudi. I pop rijetko dolazi. Zadnji put sam ga vidjela prije par godina. Crkve u okolici srušene su još u Drugom svjetskom ratu, pa se nemam gdje ni pomoliti. Svaku večer pomolim se u krevetu i jedino što poželim, to je da sutra naiđe neko čeljade koje će zastati, popiti kavu sa mnom, a ja ću ga otpremiti s jabukama i kestenima. Ali, uglavnom nema nikoga, a i tko bi, osim jastrebova, lisica i divljih svinja kročio ovom pustopoljinom – pita se Dragica Radanović.

Usamljena starica živi svega desetak kilometara od Topuskog, a kao da je na kraju svijeta. Svega desetak minuta vožnje trebalo bi da neki razred neke škole posjeti ovaj kraj, da na satu botanike ili prirode i društva učenici u autentičnom ambijentu upoznaju bilje i voće ovoga kraja, da za ovako lijepe jeseni naberu kestene i gljive, u proljeće da se do mile volje najedu trešanja, a baka Dragica već će se pobrinuti za njihov objed. Kruha i slanine uvijek ima.  Darove ne treba nositi. Starici je dovoljno čeljade u dvorištu ili za stolom. Malo ljudovanja, kako to ona kaže, i ništa drugo.

Vladimir Jurišić

Stanislav Vukosavljević, predsjednik VSNM-a Osječko baranjske županije

Pustimo da rane zarastu

Ćirilica nikome nije naudila. Zato mislim da se preko napada na pismo valja neka druga politika 

Koliko se nasilje nad ćirilicom u Vukovaru odražava i na Osječko-baranjsku županiju?

Događanja i incidenti oko ćiriličnih tabli, prvo u Vukovaru, a onda i u drugim dijelovima zemlje, pa i u našoj županiji, veoma su nas neugodno iznenadili. Do sada nismo imali nikakve incidente po pitanju dvojezičnih tabli koje su bile istaknute na zgradama u kojima su prostorije Vijeća. Imali smo problema u Osijeku gdje je nekoliko puta skidana ploča, ali su gradske vlasti odmah reagirale i postavile druge table. Prostorije Vijeća do sada nisu napadnute i nadamo se da ni neće. Ali narod pomalo strepi od tih događanja i nikom nije drago zbog toga. Ja lično gledam to kao ranicu na tijelu koju neprestano kidamo i ona ne zarasta. Zato bi trebalo raditi da naša zajednica, a s većinskim hrvatskim narodom, ide u dijalog i veće razumijevanje pa da tu ranicu ostavimo da zaraste kako bi počeli, na suživot, nego novi život u županiji i u zemlji.

Generalno, kakav je položaj Srba u županiji?

Prema najnovijem popisu iz 2011., broj Srba u županiji je smanjen na 26.000, dok je po popisu iz 2001. na području županije živjelo 32.000 Srba. To je veliki pad, vjerovatno zbog velikog broja starijih osoba koje su u međuvremenu umrle, dok je dio mlađih osoba zbog nemogućnosti nalaženja posla i drugih egzistencijalnih problema napustio Hrvatsku. Naše Vijeće zajedno sa samom Županijom i njenim rukovodiocima radi na omogućavanja stvaranja uslova da se takvi trendovi smanje, prije svega kroz ekonomski razvoj, a što se tiče VSNM-a, i kroz očuvanje identiteta Srba u ovom dijelu zemlje. Situacijom u zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina u državnim i javnim službama, ali i u lokalnoj upravi nikako ne možemo biti zadovoljni. Službeni podaci pokazuju da postotak Srba zaposlenih u tom segmentu nije ni približan onom koji bi trebao biti, ako bi se pridržavali Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Bolja situacija je sa održavanjem vjeronauke i škola u kojima se uči srpski jezik i pismo. U našoj županiji srpski jezik se, zavisno o modelu, uči u osnovnim školama u Jagodnjaku, Dalju, Tenji, Bijelom Brdu, Klisi i Dardi, Belom Manastiru, Kneževim Vinogradima i Ernestinovu, a od srednjih u Belom Manastiru i Dalju. Izborili smo se da u Hrvatskoj imamo te škole. Kao i u Vukovarsko-srijemskoj županiji, već dugo se borimo za registraciju dijela tih škola kao škola na srpskom jeziku i ćirilici.

U županiji djeluju brojni pododbori “Prosvjete” i KUD-ovi s brojnim manifestacijama?

Naš kulturni život je vrlo bogat, a svugdje gdje je neki pododbor održavaju se manifestacije koje su prerasle regionalno značenje. Na tom planu imamo apsolutnu podršku. Tu smo uvijek imali podršku Županije i njenih predstavnika koji nam pomažu u organizaciji tih manifestacija. Do sada na njima nismo imali nikakvih neugodnosti niti incidenata.

Kako ocjenjujete upravo održanu Veliku skupštinu SNV-a u Zagrebu?

To je bio skup u centru Hrvatske na kojeg su delegati došli iz 19 županija kako bi dali svoju podršku politici koju vode srpski predstavnici i kako bi aklamacijom podržali deklaraciju o položaju Srba u Hrvatskoj. Uvijek dajemo ruku pomirenja i tolerancije u Hrvatskoj, pa je tako bilo i sada. Deklaracija koju smo usvojili pozivanjem na toleranciju i omogućavanje korištenja svog pisma i jezika, daje dovoljnu poruku da nema potrebe za incidentima u Vukovaru i drugim mjestima. Ćirilica nikome nije naudila, štaviše, ona je također dio hrvatske historije i vijekovima je prisutna. Zato mislim da se preko napada na pismo valja neka druga politika.

Nenad Jovanović

Referendum neće spasiti brakove

U saborskoj raspravi o Prijedlogu odluke o raspisivanju Državnog referenduma, Milorad Pupovac je naveo kako se kontinuirano raspravlja o imaginarnim problemima ove zemlje dok se zanemaruju oni stvarni – na hiljadu stanovnika u Hrvatskoj sklope se 4,4 braka, razvrgne se njih 280, u braku se rodi 1,4 dijete, u njega se stupa sa 30 i više godina, a žene djecu počnu rađati s 28 godina.

– Inicijativa nije dobra, i da je pokrenuta prije ulaska u EU, danas bi još čekali na ulazak u nju. Dok se iscrpljujemo oko opravdanosti raspisivanja referenduma, neprimijećene ostaju činjenice – prema popisu stanovništva 2011. godine, grad Sisak ima 11 hiljada oženjenih muškarca, neoženjenih 6 hiljada, a udanih žena 11 hiljada i neudanih 5 hiljada. U Bjelovaru je 9 hiljada oženjenih muškaraca, neoženjenih 5 hiljada, dok je udatih žena 9 hiljada, a neudatih 4 hiljade. U Varaždinu je 11 hiljada oženjenih muškaraca, neoženjenih 6,5 hiljade, a udatih žena 11 hiljada i neudatih 5 hiljada. Kad bih vjerovao da će referendumska inicijativa ovakvo stanje promijeniti, da će se broj oženjenih povećati za bar 10 posto, odmah bih podržao ovu inicijativu, no svi znamo da se takvo što neće dogoditi. Podaci potvrđuju i kontinuirani pad prirodnog prirasta – kaže Pupovac. Smatra kako Inicijativa u sebi sadrži komponentu ustavne krize u Saboru i u hrvatskom političkom životu.

– Klub SDSS-a nema razloga da Inicijativi osporava zakonsko pravo za pokretanje referenduma. Problem je što se smješta u kontekst vođenja ideološko-političke kampanje koja se usmjerava i prema drugim elementima, ćirilici i simboličkim mjestima, kojima se želi revidirati ono što je stvarano godinama na težak način – kaže Pupovac.

U ime kluba Nacionalnih manjina, Furio Radin je naveo kako je ova to rasprava o slobodi te kako se referendum bavi problemom koji u hrvatskom društvu ne postoji.

– U Ustavu nigdje ne piše da brak nije zajednica između muškarce i žena. No, ako sada naglašavamo da je brak samo institucija koju mogu sklapati samo muškarac i žena, time ograničavamo slobode. Da li i tko može odrediti da jedan dio stanovništva bilo koje zemlje u Europi, u ovom slučaju Hrvatske, nema neka osnovna prava? To već sutra može dovesti u pitanje osnovna prava demokracije, po pitanju bilo koje manjine, na bilo koju temu, na bilo koje pravo, kao što je pravo na pobačaj, razvod ili dvojezičnost – ističe Radin.

DORH nedovoljno prijavljuje zločine iz mržnje

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je Izvještaj o radu državnog odvjetništva RH za 2012. godinu. Članovi Odbora smatraju da je  po pitanju kaznenih djela protiv slobode, prava čovjeka i građanina, kaznena djela rasne i druge diskriminacije te kaznenih djela učinjenih iz mržnje, bio mali broj kaznenih prijava i kaznenih postupaka, kao i osuđujućih sudskih odluka.

S obzirom da je Hrvatska tranzitna zemlja, zatražili su objašnjenje malog broja kaznenih prijava za kaznena djela trgovanja ljudima i ropstva te ilegalnog prebacivanja osoba preko državne granice (ukupno je 133 prijavljene osobe, a nakon istrage optuženo je njih 18), te je predloženo da se u vezi toga razmotri potreba dorade zakonodavstva. Također, smatraju da treba razmotriti razloge malog broja prijava za postupanje po Zakonu o suzbijanju diskriminacije.

Tokom 2012. godine bilo je 14 zahtjeva za mirno rješenje takvog spora te su svi odbijeni. Za kazneno djelo rasne i druge diskriminacije primljeno je samo 8 prijava, a za kaznena djela učinjena iz mržnje 27 prijava. Smatraju da je dvojbeno odražavaju li ti podaci realno stanje te predlažu da se doradi Kazneni zakon po pitanju zločina iz mržnje.

Mirna Jasić

Važno nalazište ostataka drevne kulture u Pajićima

Arheološke tajne Banije i Korduna

Misteriozni stećak pronađen prije dvije godine u Slavskom Polju odveo je arheologe do puno većeg otkrića

Prije dvije godine, u Slavskom Polju kraj Vrginmosta pronađen je srednjevjekovni stećak, postavljen kao kamen međaš. Za ovaj važan nalaz je karlovački arheolog Lazo Čučković utvrdio da ne pripada tom mjestu i da je donijet s nepoznate, izvorne lokacije.

Uslijedila je dvogodišnja potraga i u zaseoku Pajići, nakon brojnih razgovora s mještanima u okolici, snimanja terena, ispitivanja tla, neumornog pješačenja, obilaska brda i dolina, sela i zaselaka, pronađeni su arheološki ostaci crkve, kapelice i brojni grobovi.

– Čim je prije dvije godine pronađen stećak, bilo je jasno da to nije njegovo pravo mjesto i da je odnekuda, u davno vrijeme prenesen i postavljen kao kamen međaš. Nalaz je u svakom slučaju bio senzacionalan, jer riječ o najsjevernijem stećku ikada pronađenom, a osim toga, na stećku je bio urezan starohrvatski motiv pletera. Tragom ovog otkrića krenuli smo u potragu i na kraju, dva brda dalje, na mjestu zvanom Zidine, pronašli izuzetnu arheološku lokaciju iz ranog srednjeg vijeka, na kojoj ovog trenutka radimo – objašnjava Lazo Čučković.

Prva istraživanja su pokazala da je između ostaloga riječ o ostacima prilično velike crkve. Prema povijesnim izvorima, najvjerojatnije je riječ o Crkvi Svih svetih koja se prvi put spominje u 14. stoljeću, a sagrađena je znatno ranije.

– Prema arhitektonskoj dekoraciji, odnosno načinu na koji je kamen obrađen, dade se zaključiti da je riječ o bogatoj i značajnijoj crkvi, sagrađenoj u 13. ili 14. stoljeću u ranogotičkom razdoblju. Nedaleko ostataka crkve pronašli smo temelje male kapelice, osmerokutnog oblika, kakve su gradili samo plemenitaši i bogatiji ljudi onog vremena. Kako je na ovom prostoru u to vrijeme postojala zajednica Slaćana, očito je među njima bilo vrlo bogatih članova. Da je tome tako, govori i činjenica da su u crkvi i kapelici pronađeni grobovi i vrlo dobro sačuvani ostaci ondašnjih plemenitaša, a običan puk sahranjivan je na okolnim mjesnim grobljima – kaže Čučković.

Vrijedno arheološko otkriće pronađeno je na zemljištu Duška Škajca koji ovim nalazišem nije bio iznenađen.

– Oduvijek se govorilo da na ovom mom brdašcu nešto postoji, a te priče pamtim još iz djetinjstva. Pričao ih je moj djed, pa roditelji i susjedi. Tu su moji nekada pokušavali saditi kukuruz, ali nije se baš moglo orati jer je ispod površine zemlje bilo dosta kamena. Lomili su plugove i na kraju su odustali od bilo kakve obrade. Sjećam se još jednog zanimljivog događaja. U živici, blizu ovog mjesta, poslije Drugog svjetskog rata, susjedi su pronašli zlatnu čašu. Govorilo se da je iz turskog vremena. Dakle, oduvijek smo znali da je ovo moje brdo posebno, a evo, danas se to i potvrdilo – kaže Duško Škajac.

Banija i Kordun očito kriju još mnoge tajne, a već samo ono što je do sada pronađeno, ovaj kraj ucrtava u svjetske karte kulturne baštine. Nedaleko Topuskog, na Turskoj kosi, svjetsko je nalazište je iz prapovijesti, koje se već 30 godina otkopava i proučava. Malo dalje, na sjeveru, ostaci su starog grada Perne, jednog od prvih slobodnih kraljevskih gradova u ranom srednjem vijeku. Istraživanja traju i na lokaciji Kiringrad, koja datira iz prapovijesti, a sva ova nalazišta otkrivena su ispod Petrove gore, koja očito krije još mnogo toga važnog za proučavanje povijesti Banije i Korduna.

V. Jurišić

•  

Riječko suđenje zbog ratnog zločina

Pušten predsjednik MO Sjeničak

Jamčevina za puštanje za obranu sa slobode iznosila je 400 hiljada kuna, a Carević je založio kuću i imanje

Marko Carević iz Gornjeg Sjeničaka pušten je iz pritvora i branit će se sa slobode. Uhapšen je 9. oktobra, osam godina nakon povratka. Njega se tereti za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno za smrt 83-godišnjaka iz mjesta Kablar, neutvrđenog dana početkom oktobra 1991. godine. Carević je bio u riječkom pritvoru i sudit će mu se u tom gradu. Tvrdi se da je kao komandir voda čete Teritorijalne odbrane SAO Krajine naredio ubojstvo zarobljenog 83-godišnjeg civila, a nakon čega ga je 56-godišnji pripadnik njegovog voda pucanjem iz vatrenog oružja i usmrtio. Potonji je nedostupan državnim tijelima RH i za njim je raspisana tjeralica.

Jamčevina za puštanje za obranu sa slobode iznosila je 400 hiljada kuna, a Carević je založio svoju kuću i imanje u Gornjem Sjeničaku. Prema riječima njegovog riječkog advokata Ljubiše Drageljevića, puštanje će umnogome olakšati pripremu odbrane, a sam optuženik će se psihički mnogo bolje osjećati.

Carević je do 1991. bio predsjednik Mjesne zajednice Gornji Sjeničak i općinski odbornik u Karlovcu. U dva je mandata od 2008. biran za predsjednika Mjesnog odbora Sjeničak-Utinja sa liste SDP-HNS. Aktivan je u Udruženju antifašista i bio je glavni organizator godišnjih obilježavanja formiranja 13. proleterske brigade Rade Končar. Carević odbacuje krivnju i umiješanost u taj zločin.

M. C.

•  

Nastavak ekstremne retorike dijela crkve

Župnik gasi vatru benzinom

Fra Tomislav Jurić iz Vrginmosta zgrozio je svojom propovijedi okupljene na sahrani jednog od ubijenih u nedavnom zločinu

Iako se svi mještani Vojnića i Vrginmosta slažu da nedavna tragedija u Vojišnici, kada je Boško Šapić ubio Alvina Horvatića i Dejana Vučkovića, nema veze s međunacionalnim odnosima, što su na konferenciji za tisak potvrdili i načelnici policijskih uprava Sisačko – moslavačke i Karlovačke županije, za lokalnog župnika u Vrgimnostu, fra Tomislava Jurića, to nije baš tako.

Bolnu sahranu Alvina Horvatića, kojoj su, u Vrginmostu, jednako prisustvovali Hrvati i Srbi, župnik je iskoristio za svojevrsni politički govor u kojemu je, između ostaloga, spomenuo “da situacija podsjeća na 1991., da Hrvati trebaju pripaziti na one koji im se predstavljaju kao prijatelji, jer to zapravo nisu” i da je potrebno zbiti redove. Ove izjave, kao i ono što se dalo pročitati između redova, zgrozile su većinu prisutnih.

Upitan za komentar, Velimir Horvatin, načelnik policijske postaje u Vrginmostu, izjavio je da su sahrani Alvina Horvatića prisustvovali i policijski službenici. Kako je sve zabilježeno, njihovi izvještaji će biti procijenjeni.

Iako je u Vrginmostu na službi manje od godinu dana, fra Tomislav Jurić je u nekoliko navrata iskoristio propovjedaonicu za neprimjerene poruke. Ovdje se još uvijek pamti njegovo žustro zalaganje ispred oltara da se ne dozvoli promjena imena mjesta Gvozd u Vrginmost, iako je postupak bio proveden u skladu sa zakonom.

Na neodmjerenog fratra posebno su ogorčeni članovi međunarodne organizacije Suncokret koja u Vrginmostu okuplja mlade svih nacionalnosti te su svojim aktivnostima postigli da Vrginmost postane jedan od najvećih volonterskih kampova u Hrvatskoj kroz koji su prošle stotine mladih iz cijelog svijeta. Na jednoj propovjedi, s oltara je Jurić poručio roditeljima kako djeca ne bi trebala ići u Suncokret jer se “tamo događaju nemoralne stvari”. O ovoj izjavi Suncokret je napisao pismo biskupu Sisačke biskupije Vladi Košiću, no odgovor nikada nije stigao.

V. Jurišić

•  

Marku Boliću iz Barilovića 9 godina zatvora zbog ratnog zločina

Optužnica jednako – presuda

U obrazloženju presude Marku Boliću, sudac Ante Ujević gotovo je u cijelosti citirao navode optužnice. Tako će obrazloženje presude svakako ući u anale 

Na Županijskom sudu u Karlovcu, Marko Bolić iz općine Barilović, osuđen je na devet godina zatvora zbog ratnog zločina. Njega se teretilo da je prilikom izlaska tenkova iz kasarne u karlovačkom prigradskom naselju Logorište 4. novembra 1991. godine, kao pripadnik Skradske čete TO SAO Krajine ubio dvojicu ZNG-ovaca – Marijana Jakšića i Darka Tuškana koji su se prije toga predali i na haubu vozila položili oružje.

Potom ih je, stoji u optužnici, Bolić ubio, a za isto djelo optužen je i njegov sin Rade koji sada živi u Srbiji i nedostupan je. Bolić je uhapšen 18. oktobra 2010., deset godina nakon povratka i u pritvoru je proveo dvije i pol godine. Bolić je cijelog suđenja negirao počinjenje djela tvrdeći da se tokom te akcije nalazio u kamionu i da nije išao uz tenkove.

Nije prihvaćen prijedlog odbrane da se izvrše rekonstrukcija događaja i ekshumacija tijela stradalih te da se utvrdi uzrok smrti – pucanje iz vatrenog oružja ili ozljede od tenkovske granate. Nitko od svjedoka Hrvata nije direktno optužio Bolića već su samo govorili u kakvom su stanju pronašli stradale, dok su svog saborca direktno optuživali bivši pripadnici TO Mirko Maćešić, Stevo Marčinković i Milan Gazibara, a neki od njih više su puta mijenjali svoj iskaz što u sumnju dovodi njihovu vjerodostojnost.

U obrazloženju presude sudac Ante Ujević gotovo je u cijelosti citirao navode optužnice. Tako će obrazloženje presude svakako ući u anale. Po navodima optužnice županijske državne odvjetnice Gordane Križanić, u jesen 1991. JNA i TO bile su paravojne postrojbe, a ZNG regularne vojne jedinice Hrvatske koja međutim tada nije bila priznata država. Ona je ustvrdila da se vodio “međunarodni sukob”.

Ostaje nejasno zašto isto obrazloženje nije uzeto u obzir kod slučaja Hrastov i kako je on za 13 ubijenih i trojicu ranjenih pripadnika TO dobio četiri, a Bolić za dvojicu ubijenih devet godina? Promatrači suđenja i pravni stručnjaci su ostali iznenađeni svime, kao i time da iako je osuđen na više od pet godina zatvora, optuženi Bolić nije otišao u zatvor već pravosnažnost presude čeka sa slobode. To je zato što je u pritvoru proveo gotovo maksimalno vrijeme.

M. Cimeša

Haljine po nacrtima slikarice Milene Pavlović Barilli

Lude tridesete u Klovićevim dvorima

Izložba haljina po nacrtima Milene Pavlović Barilli, donela je modni, muzički i kulturni duh iz razdoblja njenog boravka u Sjedinjenim državama 

Izložba stvaralaštva poznate srpske slikarice Milene Pavlović Barilli (1909 – 1945) “Snovi i sanjarenje”, koja je mjesec dana trajala u zagrebačkoj galeriji “Klovićevi dvori”, obogaćena je modnom revijom na kojoj je prikazano petnaest haljina izrađenih po njenim nacrtima.

Modna revija se nije pretvorila u defile manekenki pred statičnom publikom, već je 15 glumica, radnica galerije i njihovih prijateljica haljine pokazivalo u svim prostorijama gdje su izložene slike, usporedo recitirajući poeziju Milene Pavlović Barili. Sve se događalo uz pratnju melodija iz 30-ih i 40-ih godina prošlog vijeka, otkad i potiče najveći dio nacrta.

– Ova modna revija na kojoj su prisutni upoznati i sa umjetničinom poezijom, upotpunjuje pogled na Milenino stvaralaštvo, rekla je autorica izložbe Jelica Milojković.

– Kreacije su nastale tokom 1998., a njihov broj je dopunjen kad 2009. smo obeležavali stogodišnjicu rođenja slikarice i tada je u zgradi skupštine grada Beograda održana velika modna revija. Haljine su rađene po Mileninim nacrtima, nastalima u više perioda njenog stvaralaštva, najpre u ranom periodu školovanja, rekla je Milojković.

– Milena je u SAD otišla krajem leta 1939. i s obzirom da je u Evropi planuo rat, nije mogla da iskoristi povratnu brodsku kartu. U nuždi i besparici otpočela je saradnju s časopisom Vogue, pa kad je na naslovnoj strani 1940. bila objavljena njena plava venčanica, sklopila je ugovor o trajnoj saradnji. Do 1945. sarađivala je i s drugim najistaknutijim modnim žurnalima kao što su Town and Country, Charm, Glamour, Harper’s Baazar i House beautiful za koje je radila naslove strane. Takođe je radila dizajn ženske odeće i obuće, reklame nakita i kozmetičkih proizvoda velikih američkih firmi kao što je Mery Dunhill i reklamirala proizvode firme Textron, istakla je Jelica Milojković.

U tom periodu nastao je veliki broj ljupkih kreacija u koje je unosila i atmosferu rane italijanske renesanse, čiju poetičnost prepliće s rekvizitima svakidašnjeg, često mondenskog načina života. Zbog toga su njene ilustracije bile veoma tražene, a ona ubrajana u red umetnika koji su dali značajan doprinos vizuelnoj privlačnosti američkih modnih žurnala.

Što se poezije tiče, sakupljeno je 40 njenih pesama.

Modnoj reviji prisustvovali su i predstavnici srpske ambasade na čelu s ambasadorom Stanimirom Vukićevićem, predstavnici srpskih organizacija, brojni ljubitelji umjetnosti i mode, ali i mediji. Prikazane svečane haljine su, po riječima djevojaka koje su ih nosile, ugodne za nošenje i danas su aktualne. Cijeli dan utrošile su na oblačenje i pravljenje frizura iz onog vremena, ali kako su rekle – isplatilo se.

Nenad Jovanović

•  

4. Smotra srpskog folklora u Belom Manastiru

Rekordan broj folkloraša

U Belom Manastiru je održana 4. Smotra srpskog folklora Slavonije, Baranje i zapadnog Srema na kojoj su učestvovala kulturno umetnička društva iz Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Organizator smotre je Zajedničko veće opština iz Vukovara, a domaćin SKUD Jovan Lazić iz Belog Manastira.

U dupke ispunjenoj Nastavno-sportskoj dvorani i u prisustvu brojnih ličnosti iz kulturnog, političkog i javnog života, predstavilo se čak petnaest KUD-ova pa će ovogodišnja smotra ostati zapamćena po dobroj organizaciji i rekordnom broju učesnika. Na najmasovnijoj smotri do sada učešće su uzeli SKUD J.J.Zmaj Bijelo Brdo, SKD Prosvjeta pododbor Jagodnjak, SKUD Sveti Sava Tenja, KUD Ljubomir Ratić-Bubo Vera, KUD Bekrija Negoslavci, KUD Zora Silaš, SKUD Jovan Lazić Beli Manastir, KUD Živojin Žika Mandić Kneževi Vinogradi, KUD Branko Radičević Darda, SKUD Branko Radičević Dalj, KUD Branislav Nušić Borovo, KUD Đoko Patković Bobota, KUD Nada Gaboš, KUD Ostrovo Ostrovo i KUD Vaso Đurđević Bršadin.

Iako je financijska kriza ostavila traga i u kulturi ta činjenica nije umanjila aktivnosti društva koja neguju folklor pa je i ovogodišnja smotra na najbolji mogući način dokazala njihov značaj za tradiciju.

Zoran Popović

Seminar o pravu na jezik i pismo manjina

U Karlovcu je u organizaciji Ministarstva uprave i Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji, održan seminar na temu Ostvarivanje prava na ravnopravnu službenu upotreba jezika i pisma nacionalnih manjina. O tome su govorili ministar uprave Arsen Bauk i njegov pomoćnik Boris Milošević. Najprije je bilo riječi o Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i njegovoj primjeni u praksi u onim jedinicama lokalne i regionalne samouprave gdje nacionalne manjine imaju više od trećine stanovništva. Seminar je održan za manjinske zamjenike župana iz Karlovačke, Bjelovarsko-bilogorske, Sisačko-moslavačke i Primorsko-goranske županije, kao i za predstavnike Ureda državne uprave u ovim županijama i za načelnike općina u kojima manjine sudjeluju ili su na vlasti. Seminaru je prisustvovao i karlovački župan Ivan Vučić.

M. C.

Karlovačko predavanje o Crnjanskom

“Miloš Crnjanski u srpskoj kulturi” bio je naslov predavanja što ga je povodom 120-te godišnjice rođenja ovog pisca održao prof. dr. sci. Dušan Marinković, šef katedre za srpski i crnogorski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Organizatori su bili Vijeće srpske nacionalne manjine u gradu Karlovcu, zagrebački Centar za civilne inicijative i karlovački Kulturno-informativno i obrazovni centar “Lukijan Mušicki”.

Marinković smatra da je ova godišnjica prilika da se ocijeni sveukupni doprinos Miloša Crnjanskog srpskoj kulturi, a posebno s obzirom na njegov literarni, publicistički i novinarski rad te na njegovu biografiju. U tome se prelamaju brojne silnice opće kulturologije i historije na južnoslavenskim prostorima.

– Crnjanski povezuje viševjekovno iskustvo iz Habsburške monarhije pa iz Austro-Ugarske monarhije i svih onih procesa koji su ugrađeni u raspad takve društvene zajednice te svih onih društvenih tvorevina koje su je naslijedile i koje su potom formirale današnje iskustvo. U tom smislu Crnjanski je dio jedne Habsburške priče, a to je priča o prečanima odnosno o Srbima u Habsburškoj i Austro-Ugarskoj monarhiji, priča o potrazi za vlastitim identitetom što je centralno pitanje njegovog opusa. On još uvijek nije protumačen na način kako to njegov literarni opus traži, kazao je prof. Marinković.

Drugi aspekt, dodaje on, je koncept izazova koji je bio ponuđen u mladoj kulturi na početku 20. vijeka. Taj izazov je on iskoristio na svoj način, drugi veliki pisac ovih prostora Ivo Andrić na svoj način, a treći veliki književnik Miroslav Krleža to je također učinio na svoj način.

M. C.

•  

Spektakularan zajednički koncert u darđanskom Domu kulture

Ljubiši u čast

KUD “Branko Radičević” nije zaboravio koreografa Ljubišu Bukvića pa je na prvu godišnjicu njegove smrti organizovao veliki koncert

Prije godinu dana, 2. novembra 2012. godine, umro je Ljubiša Bukvić, dugogodišnji, uspješni i omiljeni koreograf KUD-a “Branko Radičević” iz Darde. Kako je zapisano u tadašnjem nekrologu, ljubav prema folkloru obilježila je čitav njegov život. Folklor je počeo igrati već u osnovnoj školi, a iskusniji igrač postao je u osječkom KUD-u ”Milica Križan”. U 27. godini života pokrenuo je folklornu sekciju u Dardi, a prve postavljene koreografije bile su mu “Bunjevačke igre” i “Igre iz Srbije”, s kojima se uspješno predstavio darđanskoj publici. Mnogobrojne mlade naraštaje učio je predano i s nevjerovatnom energijom prvim igračkim koracima, ali i tome da treba biti svjestan važnosti očuvanja kulturnog identiteta i pripadnosti svojoj zajednici.

Na svoj koreografski rad posebno je skrenuo pažnju koreografijom “Srpska baranjska svadba”, a vrhunac njegovog koreografskog rada osvajanje je prvog mjesta na Evropskoj smotri srpskog folklora dijaspore u Istočnom Sarajevu 2008. godine s koreografijom ”Igre iz Zapadne Slavonije”.

KUD “Branko Radičević” nije zaboravio svog koreografa pa je, njemu u spomen, prošle nedjelje u prepunoj Sali darđanskog Doma kulture i pred oduševljenom publikom organizovao spektakularni koncert pod nazivom “Ljubiši u čast”. Uz domaći KUD, na koncertu su nastupili koreografijom “Igre iz Bijelog Brda” KUD “Jovan Jovanović Zmaj” iz toga sela, koreografijom “Igre iz Srema” Ansambl narodnih igara (ANI) “Prosvjeta” iz Vukovara te koreografijom “Bunjevačke igre” združeni veterani SKUD-a “Jovan Lazić” iz Belog Manastira i darđanskog KUD-a, a sve su to KUD-ovi kojima je Ljubiša – kraće ili duže vrijeme – bio koreograf.

Koreografijom “Podravski svati” nastupio je i Hrvatski KUD “Osijek 1862”, koji je sljednik KUD-a “Milica Križan” u kome je kao igrač stasao Ljubiša Bukvić. Njemu u čast pjevali su i Hranislava Mesarići Hranislav Podrumac te ženska pjevačka grupa KUD-a “Branko Radičević”, ali i operska pjevačica Branislava Podrumac iz Beograda, solistica Opere i teatra Madlenianum i dobitnica nagrade Udruženja muzičkih umetnika Srbije (UMUS) za najuspješnijeg mladog umjetnika u 2012. godini, koja je prve igračke i pjevačke korake ostvarila u darđanskom KUD-u pod rukovodstvom upravo – Ljubiše Bukvića.

Jovan Nedić

Festival Prva harmonika Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema

Zlatni prsti na pozornici

Smatram da harmonika spaja ljude posebno na prostorima bivše Jugoslavije, rekao je voditelj i pisac Vanja Bulić 

U organizaciji udruženja “Čuvari srpskog identiteta i srpskih običaja” iz Borova, 27. oktobra je  u sportskoj dvorani u Borovu naselju, pred više od hiljadu posetilaca, održan prvi festival “Prva harmonika Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema”.  U kategoriji seniora pobedio je Novica Todić iz Osijeka.

– Presrećan sam zbog pobede, ali i zbog toga što smo organizovali nešto novo na ovim prostorima. Harmoniku sviram već 11 godina, uživam u tome što radim i nastaviću da promovišem narodnu muziku, kaže mladi harmonikaš kome ovo nije prva nagrada. Dosad je učestvovao na mnogim sličnim festivalima širom Srbije, a visoka mesta osvajao je u Jagodini i Staparu. Ovaj 22-godišnjak inače radi kao učitelj harmonike u muzičkoj školi koja deluje pri Osnovnoj školi “Dragutin Tadijanović” u Vukovaru.

Pehar i prvo mesto u kategoriji juniora pripalo je Nikoli Šujici iz Borova koji inače pohađa treći razred muzičke škole u Subotici, a harmoniku svira od šeste godine. Za takmičenje je pripremio nekoliko narodnih pesama i kola, ali u školi ne svira “narodnjake”, već klasičnu muziku čija je interpretacija na harmonici u revijalnom delu programa oduševila žiri.  Prva mesta u svojim kategorijama osvojili su i Nikola Đuranović iz Borova i Dimitrije Vladić iz Podrinja. Mlade majstore harmonike pratio je orkestar Milana Jovanovića Jabučanca, a ocenjivao tročlani žiri na čijem je čelu bio Aleksandar Todorović Krnjevac, poznati harmonikaš koji se već 40 godina bavi muzikom nastavljajući tradiciju svog oca Miodraga i dede Aleksandra.

– Pobednike smo odlučili jednoglasno. Talenata ima, ali još mora puno da se radi i da se neguje harmonika. Fascinantno je kako je narod dočekao ovaj koncert i harmoniku. Zaista sam oduševljen, rekao je Krnjevac. Iako je prvi festival okupio samo sedam takmičara organizatori su zadovoljni.

– Obišao sam dosta festivala u Srbiji, a  na ovom prostoru sam primetio da harmonika stagnira. Želja nam je da to promenimo. Mislim da ova manifestacija ima prespektivu i ovo je prilika da pozovemo mlade harmonikaše da se prijave i pripreme za sledeću godinu, kaže Dragan Todić, predsednik udruženja “Čuvari srpskog identiteta i srpskih običaja” koji je i sam svojevremeno učestvovao na šampionatu harmonike Jugoslavije, održanom 1982. godine u Soko Banji. Program je vodio Vanja Bulić, poznati srpski voditelj, novinar i književnik.

– Smatram da harmonika spaja ljude posebno na prostorima bivše Jugoslavije. Kad bi se raspravljalo o tome čijoj muzici više pripada harmonika mislim da bi to bila mrtva trka. Mnogo je bitno da se čuva ono što je naše, naravno tu mislim na sve narode i na svim prostorima, jer kad znaš šta je tvoje, kad voliš i poštuješ svoje onda ćeš poštovati i tuđe, poručio je Vanja Bulić.

D. Bošnjak

•  

Neobična utakmica na terenu baranjskog nogometnog kluba

Sinovi protiv roditelja u Petlovcu

Roditelji malih nogometaša odlučili su se napokon upoznati zaigravši protiv sinova 

Treće subote proteklog mjeseca, na igralištu Nogometnog kluba “Petlovac” u baranjskom selu Petlovcu počelo je druženje roditelja i sinova koji igraju za taj klub. Utakmica između roditelja i sinova počela je u 14 sati i 20 minuta, a završila baš kad je bio gotov – roštilj. A kako je sve počelo? Evo šta nam je o tome ispričala Belomanastirka Jelena Opačić-Matijević, čiji mlađi sin Despot igra za juniore NK “Petlovca”:

– Dovozeći djecu na trening, mi roditelji iz različitih mjesta polako smo se upoznavali i družili za vrijeme treninga i utakmica, razrađivali taktiku, ljutili se i radovali zbog dobre ili loše igre naše djece. Trening ili utakmica završe, a mi djecu u aute i – kući. Ostale igrače prepoznavali smo po frizurama ili kopačkama, tu i tamo nekoga smo znali po imenu, a roditelje smo zvali sinovim imenom (ako ga znamo) ili npr. “mama momka u crvenim kopačkama”. I tako do jednog petka kad je, nakon treninga, Josipov tata Robert predložio da se nađemo zajedno s djecom i nešto da se “okrene” (paprikaš, čobanac ili roštilj…) naravno, na terenu NK Petlovca, a kad smo već tu, može pasti i utakmica: roditelji (zapravo mame i tate) protiv sinova, kaže ova “nogometna mama”.

I, tako su se okupili i podijelili poslove: tko peče meso, tko navija, tko igra… Sinovi obukli svoje klupske dresove, a roditeljima dadoše dresove u drugoj boji.

– Istrčasmo mi na teren, a ne znamo tko će gdje stati, čekamo da nam netko kaže šta da radimo, dok naši sinovi ne uzeše stvar u svoju ruke. Odvedoše nas kuda treba, postrojiše nas za sportski pozdrav i pokazaše nam kako se to radi. Sitnica, ali mi roditelji bili smo ponosni na svoju djecu. Sportski su se ponijeli prema nama od prvog momenta i prihvatili nas kao prave protivnike. Sreća naša da smo imali par tata koji su ipak znali šta treba raditi, a ponešto smo naučili gledajući treninge. Bilo je tu baleta, folklora i odbojke, a bogami i nešto – nogometa.

Na početku utakmice sinovi su popuštali, ali kad su shvatili da roditelji baš i nisu tako loši, dobro su ih ‘stisnuli’. Suci (tate koji nisu igrali) trudili su se da budu fer i pošteni. Krajnji rezultat bio je 10:9 za sinove. Treće poluvrijeme ipak je bilo lakše. Borili su se protiv svinjetine i piletine s roštilja. I tako su se, nakon silne borbe, roditelji i djeca nastavili družiti i upoznavati. Planiraju novu utakmicu, ali ne tako skoro jer roditelji još nisu prohodali od kiseline u nožnim mišićima.

Jovan Nedić

Obnovljena kulturna saradnja negdašnjih pobratima

Karlovčani u Kragujevcu

Članovi karlovačke udruge Polka zalažu se za obnovu veza s gradom – pobratimom, s kojim su nekad njegovane masovne uzajamne karavane

Kad to već političari nisu u stanju ili ne žele, članovi nevladinih udruženja i kulturnjaci na putu su da obnove veze nekadašnjih gradova pobratima Kragujevca i Karlovca.

Tako su u gradu na Lepenici nedavno boravili članovi i prijatelji karlovačkog Udruženja za razvoj građanske i političke kulture Polka, gdje su sudjelovali na Festivalu antiratnog i angažiranog filma KRAF kojeg je po sedmi put organizirala nevladina organizacija Millennium.

Dvije članice Polke Milana Romić i Lucija Unuk sudjelovale su na tribini o pravima manjina u Hrvatskoj i Sloveniji, a predsjednici dviju nevladinih organizacija domaćin Vladimir Paunović i Marin Bakić iz Karlovca govorili su o inicijativi za ponovno zbližavanje dvaju gradova – pobratima. Oni smatraju da ne postoji niti jedan razlog zašto se ne bi uspostavila ponovna saradnja građana i gradova. Domaćinima su predstavljeni najnoviji književni i filmski radovi Darka Lisca i Vere Mitrović-Vrbanac, posjećeni su Knjaževsko-srpski teatar, narodna biblioteka Vuk Karadžić, muzički studio Češnjak i likovni atelje Grupe Zid.

– Dogovorili smo saradnju na području likovne umjetnosti, književnosti i razmjene informacija. Narodnoj biblioteci smo poklonili više knjiga o Karlovcu i karlovačkih autora, a našoj gradskoj knjižnici domaćini su poklonili knjige o Kragujevcu. Kragujevčani bi u Karlovac trebali doći početkom sljedećeg mjeseca, kazao je predsjednik Polke, novinar Marin Bakić.

M. Cimeša

•  

Stogodnjak (189)

15. 11. – 22. 11. 1913: o vlastitim iskustvima života u Zagrebu, gdje se govori uglavnom njemački, na satiričan način piše Dušan M. Ilić, kojeg su uhapsili i strpali u zatvor jer – kako kaže – ništa nije učinio, osim što nije govorio njemački! “Svuda sam bio učtiv, pristojan, prijazan, obziran. Sve, sve sam činio samo da ne bih koga uvredio, očepio, gurnuo…Pazio sam da pozdravim na desno s levom, a na levo s desnom rukom. Odgovarao sam lepo na pitanja. Moje rečenice nisu imale pogrešaka, kad sam kome šta pričao pazio sam na zareze i druge interpunkcije. Kelnerima sam davao tringelte, kao i drugi, gospođicama sam uvek pristojno dobacio, razmislivši već iz daleka svaku reč. Pa ipak me uhapsiše… Letim po Zagrebu, ali nigdje ‘man špriht kroatiš’. Idem, idem – i hoću da poludim, jer ne znam jesam li uopće u Zagrebu. Pitam jednog čoveka: ‘Dozvolite mi gospodine, ja sam…’ On prasne u smeh. A ja opet: ‘Ne znam koji je ovo grad…’ On prasne ponovo, užasno, grozno. Uzvraća: ‘Agram! Agram!’ A ja: ‘Zagreb! Dakle ipak je to  Zagreb!’ On ode niz Ilicu, a ja se spustih dolje, tražeći da progovorim hrvatski… U Ilici se diže galama, vika, buka, huka, strka, ljudi potrčaše i nagrnuše prema meni. Ja sam se branio, dokazivao, da se sme hrvatski govoriti, da se sme srpski misliti, da se sme u gradu i bez plemstva živeti, a ono svetina na mene, palicama, kišobranima, mufovima, boama: ‘Apcug! Apcug!’ Ščepaše me, pograbiše i odvedoše. ‘Zašto ste me uhapsili?’ upitao sam. ‘Nismo mi krivi. Smije čovjek biti Hrvat, i Srbin smije biti i srpski govoriti, i ne treba da je roda plemenitoga, ali takva je sezona u Zagrebu. Narod je htio da vas uhapsimo, pa vas pritvorismo i mimo zakona.'”

* u Crkveni Bok je tek sada pristigla vijest da je još proljetos u Americi, potpuno sam i napušten, umro Simo Turajlić, jedan od krunskih svjedoka optužnice u tzv. veleizdajničkom procesu protiv 53-ojice Srba u Zagrebu 1909. Tim povodom Srbobran objavljuje i ovu crticu: “Simo je znao sve. On je čuo iz velike daljine u kuću, što se tamo govori. On se desio na svakom mjestu kostajničkog kotara, gdje je što mirisalo na ‘veleizdaju’. On recitira sadržaj govora, koji uopće nije bio govoren. Simo je uočio sve ‘pojave’ i bio njihov centar. Ovaj Simo Turajlić umrije bez potomstva, u Americi. Inače naš seljak ostavlja svoju grudu zemlje, kad ga pritisnu dugovi ili oskudica, nu kod Sime nije bio taj slučaj. Niko ne zna, a opet svako zna, zašto Simo ode preko mora u najmirnije doba. Nije za svakoga mir, pa je i Simo volio mračno doba… Nije se javljao u zadnje vrijeme života nikome, pa ni svojoj ženi kojoj, kažu ljudi, ni zbog toga ne žali…”

* “Srbin sam, star 48 godina, pravoslavne vjere, a želim Srpkinju staru 28-36 godina. Ista  treba biti dobra domaćica sa dobrim temperamentom i primjerenim imetkom. Moj položaj obezbjeđuje ugodan život. Posjednik sam manufakturne radnje sa raznim zastupstvima, a godišnji mi je prihod 6000 – 8000 kruna. Srednjeg sam rasta i dobrog karaktera. Ponude treba slati na adresu Jug Postfach, Split, stoji u oglasu broj 992.

Đorđe Ličina