Nesimetričnost u klasnoj borbi

U Finvestu, najznačajnijem poduzeću čabarskog kraja, učestala su otpuštanja radnika jer menadžment, u dogovoru sa stranim partnerima, u novoj “viziji” proizvodnje firmu u budućnosti vidi kao poduzeće srednje veličine, s oko 200 a ne sadašnjih 350 zaposlenih radnica i radnika. Ovakvi problemi u poslovanju jedne firme drvno-prerađivačke industrije i ovakvo njihovo rješavanje više možda ne bi bili ni vijest u ovakvim ovdašnjim medijima da Finvest nije zapamćen po svojedobnoj gesti njegova vlasnika Marijana Filipovića kako će poduzeće – već onda opterećeno raznim problemima – ostaviti u vlasništvo radnicima. Mnogi su na taj napad filantropije, koji su neki mediji slavili u vječnoj uzaludnoj potrazi za pozitivnim herojima privatizacije, odmah protumačili za gazdu tada drugačije nerješivim problemima. Bio je to pokušaj socijalizacije gubitaka, možda i apela na lokalnu vlast da se djelatnije umiješa u spašavanje firme. Stvar možda i nije trebala biti samo demagogija, no oni koji u vlasti i poduzećima odlučuju o radničkim sudbinama nisu se usudili na takvo ustupanje prednosti “drugoj strani” u nesimetričnim odnosima klasne borbe.

Čekanje se kapitalskoj klasi, i u njenoj čabarskoj frakciji, isplatilo i zato iako kriza – ta sve šupljija fraza koja pokriva sve predatorske apetite vladajućih – danas sigurno nije, pa ni u ovoj privrednoj grani, manja no prije koju godinu, putevi izlaska iz nje sada su malo drugačije zacrtani. Naime puno “realnije”, rekli bi apologeti mjera stezanja, koje se u nas već posvuda provode, ne bi li zaustavile pad ili čak preokrenule trend u rast profitnih stopa privatnih vlasnika naše privrede. A po koju cijenu? Ovako to izgleda kada situaciju opisuje menadžment firme, oličen u direktoru Željku Erentu: “Nije riječ o otkazima i otpuštanjima, već o zbrinjavanju dijela tehnološkog viška.” Da se tu ne radi o nekom značajnijem odlasku radne snage (46 otkaza je već podijeljeno, a još je stotinjak u planu), dokaz je što je tu “uglavnom riječ o ženama koje su bile uposlene u pilani, a manjim dijelom tehnološkim viškom su proglašeni ljudi” (!). Njih su “iako svjesni njihova socijalnog stanja (!) i sklonosti alkoholu”, do sada držali u poduzeću, ali sada to više nije moguće. “Moja je obaveza”, kaže direktor, “dalje provoditi restrukturiranje, odnosno postavljanje firme na zdrave noge. Finvest mora biti profitabilna firma (…), a to znači da će uskoro morati otići još stotinjak ljudi.” Sve opisano zove se “vizija proizvodnje sa stranim partnerima koja ne trpi socijalu”. A da ta “socijala” ima i jake elemente u svijetu drvnog biznisa sada neaktualne rodne ravnopravnosti, dokaz je što “vani u pilanskoj proizvodnji nema uposlenih žena, a mi ih trenutačno u pilani u Gerovu imamo 50”. Eto gradiva za teorijski aktualnu temu kako se stalno nove runde prvobitne akumulacije ili akumulacije razvlaštenjem (ovdje pravno doslovno, odustajanjem od radničke participacije u vlasništvu) provode preko tijela žena. No time se naši “privrednici”, sve do državnih vrhova, a direktor Erent sigurno ne izmišlja kada kaže kako u ministarstvima i Hrvatskim šumama (koje su državna firma!) teme “socijalne svijesti” nikoga ne zanimaju, ne bave. A jasno je i zašto. Pa oni su glavni dileri novih “vizija proizvodnje sa stranim partnerima” u toj priči. A sutra možda i pokušaja privatizacije Hrvatskih šuma. Što će sigurno povećati njihovu sada slabu socijalnu osjetljivost.

Uz sve ostale poteze koji se provode u sferi cirkulacije, a o kojima iz tjedna u tjedan u “Novostima” pišemo (izmjene ZOR-a, udari na sindikate, novi, još “fleksibilniji” oblici zapošljavanja i otpuštanja radnica i radnika), događa se dakle stalna klasna borba vladajućih, ali i “ovladanih”, i u sferi proizvodnje. Kada štite interese pojedinačnog kapitalista, u ovom slučaju vlasnika Finvesta Filipovića, vladajući “spontano” šire ideologiju i interese kapitalističke klase u cjelini. Individualni kapitalisti sastavljaju kapitalističku klasu već samim time što idu za svojom osobnom korišću, pokušavajući ostvariti čim veći profit.

Razumijevanje na koje nailaze u vlasti, sada sve do lokalnih (argument je da lokalna samouprava uopće ne može pomoći /radnicima/, jer je proračun grada Čabra preslab), govori i o tome čija je “naša” vlast. Uz slavni dodatak koji zamjenjuje nekadašnji patos državljana: koju mi, porezni obveznici, plaćamo! Za razliku od opisanog, radnice i radnici, tj. mi, ne želimo li se prometnuti u puke viktimologe tih klasa, odnosno sebe samih, u nametnutim pojmovima tržišta radne snage, fleksibilnosti, svega onoga što je Marx drugačije opisao izrazima nadnica, cijena, profit, ne možemo ni opisati kapitalističko iskorištavanje kojem smo izloženi, kamoli da bismo “spontano” širili ideologiju svoje klase. Jer, da bi radnice i radnici sastavili sebe u klasu, oni moraju osloboditi svoje mišljenje od oblika u kojima se kapitalski proces neposredno pokazuje u sferi cirkulacije. Dokle god pojedinačni ponuđači robe radne snage ostaju u okovima tržišne ideologije, ostaju zarobljenicima njenih “promijenjenih oblika” (Marx) i kolaboriraju u klasnoj borbi vladajućih, bez da mogu i zamisliti mogućnosti svoga alternativnog djelovanja.

No to ne znači da se radnice i radnici ponašaju poput automata i pukih tržišnih agenata i da ih je zaista moguće reducirati na “racionalne agente” tržišne logike, homo oeconomicuse ideologije racionalnog izbora. Da je proizvodnja stvar radnih kolektiva, a ne puki spontani učinak individualnog podređivanja radnica i radnika kapitalu, odlično ilustrira baš ovaj lokalni goranski primjer. Struktura zaposlenih u kojoj prevladavaju žene i stariji radnici (postoji velika migracija mlađih muškaraca), govori da se radna snaga povijesno formirala i u otporu, u međurodnoj i međugeneracijskoj solidarnosti, a ne samo u podređenosti kapitalu. Sadašnje stanje nam govori da se radništvo toga kraja povijesno konkretno izoblikovalo u radnu snagu i tako preoblikovalo i u klasu, sposobnu da se organizira i bori za svoj klasni interes. Ovdašnje radništvo već je znalo nebrojeno puta politizirati svoje ekonomske interese i “ekonomizirati” političke procese. Znalo je prepoznati ideološke sastavke koji se nude pod firmom navodno objektivnih ekonomskih zakonitosti. Tako je bilo u 20. stoljeću, kada su i radničkim nastojanjima mnogi pogoni preživjeli i smjene država, društveno-političkih sistema i svjetskih ratova. Ako ne prežive sadašnje mjere stezanja, koje uz asistenciju svojih svjetskih patrona provodi ova vlast, to znači da se uvijek nesimetrična moć, koja se iskazuje u borbi rada protiv kapitala, približila točki u kojoj je svaki daljnji kompromis, potreban u sferi proizvodnje između radnika i kapitala, postao nemoguć.

Znači li to da se u drvetom bogatom Gorskom kotaru više nikada neće proizvoditi drvne prerađevine i namještaj? Naravno da ne. Ali možda već uskoro, budemo li se uspješnije politički organizirali, ne za “viziju sa stranim partnerima” već, uz poželjnu radničku participaciju u vlasništvu i upravljanju, za potrebe našeg stanovništva.