Neumorni kreator književnog ukusa

Prije dva tjedna preminuo je Zlatko Crnković (Čaglin kraj Požege, 11. maja 1931. – Zagreb, 2. novembra 2013.), prevodilac i urednik, jedan od najvećih u nas u posljednjih 50 godina. Šture statistike kažu da je iza njega ostalo preko 550 uređenih knjiga i preko 150 prijevoda. Prevodio je s francuskog, ruskog, engleskog i njemačkog jezika. Uz njegovo ime vezana je, prije svega, biblioteka Hit zagrebačkog izdavača Znanje, utemeljena 1969. godine.

Davnih godina, kad je moja generacija gutala “Folirante” Mome Kapora, jednog od najhitoidnijih Crnkovićevih uredničkih pogodaka, nismo ni znali da smo bili među sto hiljada onih koji su kupili prvi Kaporov roman. Ima Crnković iza sebe još rekorda: uredio je recimo knjigu pjesama Arsena Dedića “Brod u boci” i prodao je u 60 hiljada primjeraka, što je danas, ne samo za jednu pjesničku zbirku nego za knjigu uopće, nezamisliva brojka.

Inače, kratak pogled na bilancu prevodilačkog rada Zlatka Crnkovića otkriva doista impozantne razmjere tog napora. Preveo je praktički cijelog Dostojevskog, pa Kafku, zatim Thomasa Manna, pa Henryja Millera, cijelog Tolkiena. Posebno je prijateljevao s izraelskim piscem Ephraimom Kishonom, inače iznimno popularnim u nas tijekom osamdesetih, kojeg je i prevodio.

Osim biblioteke Hit, uređivao je, također u Znanju, i Biblioteku itd, koju je pokrenuo 1974. godine, a nakon toga i biblioteku Evergreen. Kasnije je za Algoritam pokušao ponoviti hitove iz Hita, ali vremena nisu bila ni izbliza naklonjena uređivačkom poslu i knjizi općenito kao sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je uređivao jednu od najpopularnijih biblioteka u Jugoslaviji.

Inače, bili su mu upućivani prigovori da je cijelu uređivačku koncepciju podredio isključivo zaradi. Kasnije je Crnković, recimo u jednom intervjuu “Nacionalu”, o tome govorio ovako: “Veselko Tenžera je prije puno godina javno upozorio na opasnost od komercijalizacije književnosti upravo zbog biblioteke Hit. Naslov je otprilike glasio Redaktorski roman – hit roman. Znači, i prije je postojala bojazan od populizma u književnosti, međutim taj strah je samo djelomično opravdan. Može se dogoditi da se neki pisci iz komercijalnih razloga prostituiraju, dakle da podilaze publici, a da istodobno ne iskoriste do kraja svoj književni talent. Ja sam od početka zastupao tezu da više volim one hrvatske pisce koji ne pišu za vječnost nego za današnji trenutak i za današnju publiku. Mislim da smo u 19., a dobrim dijelom i u 20. stoljeću imali mnogo pisaca koji su pisali za vječnost, a nažalost ono što su napisali uopće nije preživjelo. Zato sam i forsirao pisce koji će osvojiti publiku i koji će biti čitani. Mislim da je to jedan od najvećih uspjeha moje biblioteke Hit i općenito mog uredničkog rada. Znači, uspio sam pisce približiti publici, a s druge strane uspio sam ih uvjeriti da ne misle na vječnost nego na današnji trenutak i da pišu za današnje čitatelje.”

Za neka će djela sam Crnković kasnije priznati da ih je izdao samo zato jer su imala hitoidni potencijal, poput “Ljubavne priče” Ericha Segala, koja je bila i velika filmska uspješnica. Dakako, bilo je u procjenama i fulanja. Storija o “Grobnici za Borisa Davidoviča” Danila Kiša vjerojatno je poznata, ali ipak je ovom prilikom vrijedi ponoviti. Taj zbir nesretnih okolnosti koji je doveo do toga da “Grobnicu” ipak ne objavi, sam Crnković u jednom intervjuu pojašnjava: “Bio je to splet nesretnih okolnosti. Između ostaloga, javio mi se dosta kasno, kada je već bilo zaključeno sljedeće kolo Hita, a on nije bio spreman čekati. Upravo tada pokrenuo sam biblioteku ITD i ponudio mu da u sklopu nje objavimo knjigu, jer sam htio da se ta biblioteka, koja je tek startala, po zanimljivosti može mjeriti s Hitom. Međutim, Kiš je to smatrao uvijenim načinom odbijanja, napisao je uvrijeđeno pismo i povukao rukopis. Danas mi je žao što se to dogodilo, ali to je bio glavni razlog zašto sam tada tako postupio. On je bio toliko uvrijeđen i njegov je odgovor bio takav da bilo kakva daljnja suradnja više nije dolazila u obzir.”

Posljednjih godina Crnković memoarizira svoje veliko uredničko i prevodilačko iskustvo. Tako je prije 15 godina objelodanio zbirku eseja “Knjige moga života”, a koju godinu iza i memoarsku prozu “Prošla baba s kolačima”. Svoja prijateljevanja i korespondenciju podijelio je s publikom u knjigama “Pisac i njegov urednik” (prepiska s Ivanom Aralicom) i “Oko Sljemena i globusa” (korespondencija s Ivanom Kušanom, najboljim prijateljem još iz djetinjstva).

Kao urednik Crnković je afirmirao još neke domaće pisce, poput Gorana Tribusona ili Pavla Pavličića. Ovaj potonji o svom je uredniku u “Vijencu” napisao: “Uzmite samo najslavnijega našeg urednika svih vremena, Zlatka Crnkovića. Sasvim je očito da on nije imao nikakvu uredničku metodu, da nije svoj posao obavljao kao zanat koji se može naučiti ili na drugoga prenijeti. On ga je obavljao onako kako se prakticira umjetnička djelatnost: po slutnji, po špurijusu, često ne znajući ni sam zašto postupa onako kako postupa, baš kao da ga vode muze. Istina jest da je zavirivao u svjetske top-liste, istina jest da je pratio književne priloge raznih stranih novina, ali sve to još uvijek ništa ne objašnjava. Jer, često je svoje knjige izdavao bez obzira na te top-liste i kulturne priloge, pa je opet postizao uspjehe. To se najbolje vidi po domaćim naslovima koje je objavljivao. Tu mu nisu mogli pomoći nikakvi strani primjeri, nego je odlučivao sam, i upravo su domaće knjige bile najuspješnije u njegovim bibliotekama. Crnković je, da skratimo priču, radio svoj posao kreativno, a uređivanje knjiga bilo je njegov najveći dar. I, sad dolazimo do onoga najglavnijeg: kako je Zlatko Crnković postao urednikom? Postao je, da prostite, slučajno. Do tada je bio profesionalni prevodilac, i nije ni sanjao da će se ikad okušati u uređivanju knjiga. Onda je u Znanju ostalo prazno mjesto urednika, i netko se sjetio Crnkovića. On je pak odlučio da se okuša, i tako pronašao svoju pravu životnu stazu. A moglo se dogoditi i sasvim drugačije. I sad, potrebno je sjetiti se što je sve Crnković učinio za suvremenu hrvatsku književnost, pa da čovjeka prođu trnci.”