Od Kritike d.d. do kikirikija
David Bordwell: Making Meaning: Inference and Rhetoric in the Interpretation of Cinema (Harvard University Press, 1989)
U predgovoru knjige “Stvaranje značenja” David Bordwell piše da je “kritička interpretacija postala značajna američka industrija” – kraj je osamdesetih i tisuće novinara, intelektualaca i profesora na dnevnoj bazi troši tisuće novinskih i časopisnih stranica za tumačenje znakova koje filmovi ostavljaju u kulturi. Za akademske kritičare, to je potvrda pluralizma na koji se akademska zajednica zavjetovala nakon Drugoga svjetskog rata; budućnost izgleda utopističkom, rezerviranom samo za “dobre čitatelje”. Znamo, kraj osamdesetih bio je vrhunac depresije u povijesti filma: američki novoholivuđani su zaboravljeni, evropski modernisti potrošeni, trećesvjetski autori, poput Kiarostamija i sličnih, još nisu uočeni, no posao cvate zaposlenima u Kritici d.d. David Bordwell, profesor filmskih studija na Sveučilištu Wisconsin-Madison, otvoreno sugerira svim diplomiranim studentima da se pozabave karijerom u kritici, jer time elegantno izbjegavaju bruku i muku koju može donijeti pisanje romana, slikanje slika ili snimanje filmova.
Eto, kako se svijet promijenio u dvadeset i pet godina: profesora koji bi danas savjetovao studentima karijeru u kritičarstvu, bila to filmska, književna ili neka druga kritika, bijesni bi roditelji prognali s fakulteta! Novinska kritika upokojena je s prvim znakovima terminalne krize tiskanih medija. Komercijalizacija medija već dulje odrađuje ostatak posla. Dnevna kritika danas je nužno zlo; u srednjostrujaškim medijima njome se bave tek oni koji su nečim drugim zaslužili tu privilegiju – za sve ostale kritika je, ako je i ima, deprofesionalizirana. Kritičari rade za kikiriki, baš kao i slonovi u zoološkom vrtu.
No to ne znači da je prošlo vrijeme interpretacije znakova u kulturi. U onoj mjeri u kojoj je novinska i medijsko-srednjostrujaška kritika nestala, ona stručno-časopisna i akademska je procvala. Veliko pomicanje kritike iz komercijalnih medija potaknulo je bujanje esejizma u specijaliziranim časopisima i na portalima. Najednom, filmska kritika (uključujući i domaću) nikada nije bolje izgledala. Propast komercijalnih medija oslobađa potisnute potencijale; nema više love, ali nema ni sitne igre i dnevnih poslića. I tu nam Bordwell ponovno postaje aktualan – ne više kao karijerni savjetnik nego kao publicist koji tumači što je tumačenje. “Stvaranje značenja” je specijalistička literatura, ali u vrijeme medijskog bombardiranja porukama, u pravilu nabijenima ideološkim značenjem, prikriveno značenje i njegovo dešifriranje postaje nasušnom potrebom. Tako je, uostalom, od početka svijeta: od tumačenja nedosljednosti i nerazumljivosti svetih tekstova, pa do psihoanalitičkih tumačenja snova; od tumačenja Dantea, koji je sam napomenuo da njegova “Božanska komedija” ima višestruka značenja, do suvremenih tumačenja marketinških poruka.
Bordwellov stav prema interpretatorima i tumačima pomalo je ironičan: jednostavno, takva je tada bila najezda kritičara. No “Stvaranje značenja” je iznimno sustavna i korisna knjiga. U suštini, ona je kritika “Interpretacije Unlimited”. Kritika nije samo otvaranje komunikacijskog kanala, razumijevanje umjetničkog djela ili prihvaćanje njegovih izazova. Bordwell navodi Lauru Mulvey, koja je napisala da njene teorije i interpretacije oduzimaju zadovoljstvo gledanja filma. Bordwellov cilj bio je “oduzimanje zadovoljstva filmske interpretacije”. “Stvaranje značenja” naznačuje konvencije i ograničenja interpretativne kritike, te njene tobožnje “konačnosti” u čitanju filma kroz određeni konceptualni referentni okvir.
Međutim, kritička interpretacija filma (i drugih nositelja značenja) ne otkriva samo prikrivena značenja nego i proizvodnju značenja, ne samo ambigvitet teksta nego i njegovu potrebu za dvojakošću, ne tek ono što tekst znači nego i na koji način to znači… danas, dakako, sve to ispod tezge i u pola cijene.