Od sjaja do očaja

Osmi povjerenik u Dramskom kazalištu Gavella

Predstave redatelja Saše Anočića u pravilu imaju nekoliko lica: prisjetimo li se njegovih “Kauboja” ili “Smisla života gospodina Lojtrice”, znat ćemo da u njima ima vrckava humora i briljantnih glumačkih rola, ali i tvrdoglavog pretjerivanja i nepotrebnog odugovlačenja. Najnovija Anočićeva predstava “Osmi povjerenik”, u zagrebačkom Kazalištu Gavella prema istoimenom romanu Renata Baretića, tipičan je primjer grubog nesklada koji redatelja prati od početka karijere. Baretićeva priča o političaru kojeg po kazni šalju da bude vladin povjerenik na udaljenom otoku Trećiću, na kojem caruju dvojica sitnih mafijaša, tri babe i četvero osobenjaka, bila je upotrebljiv motiv za crnohumorno slikanje domaćeg mentaliteta i današnjega musavoga političkog trenutka.

Na temu “našeg malog mista” i nesporazuma između praznog sjaja metropole i uboge zagušljivosti provincije mogla se napraviti nevelika, ali zanimljiva priča sa smislom, priča o pojedincu koji, ogrezao u prljavštinama politike, kroz traumu života usred ničega ipak pronalazi najvažniji put – do samoga sebe. Bila bi to uspjela i kvalitetna pučka veselica kakvu DK Gavella zna ponekad napraviti kao “odmor od povijesti” i velikih tema. Umjesto da bude nešto skromniji u zahtjevima i takvu priču dovede do razumnog kraja, Anočić je “Osmog povjerenika” zatrpao gomilom loših gegova i nepotrebnih scena, pa smo, zaboravivši što je bilo na početku, nakon tri sata izvedbe ostali potpuno ošamućeni svojevrsnim scenskim sadizmom bez mjere i razloga. Trenutke sjajnih duhovitosti, prožetih glumačkim minijaturama i mediteranskim govornim lokalizmima, smjenjivale su bizarne i počesto degutantno vulgarne scene, primjerene krčmi i lošem ukusu.

Anočić jednom rukom uzima ono što drugom daje, ali takvom tvrdoglavošću ne čini dobro ni svom redateljskom rukopisu ni teatru u cjelini. Najveća žrtva takvog postupka, u kojem se od drveća ne vidi šuma, bio je glumac Janko Rakoš, koji u ulozi osmog povjerenika neuvjerljivo i dramaturški krivo šeće otokom i iz čista mira pravi “stranačke koalicije”, iako ga lokalni čemer i mrtvilo neprestano u tome ometaju. To slaganje scena bez reda i suptilnosti, pri čemu se šarmantne doskočice smjenjuju s amaterskim pretjerivanjima, uništili su predstavu koja nije nužno zaslužila takvu sudbinu.

Paradoksalno je da je “Osmi povjerenik” loša predstava s dobrim glumcima i nizom malih bravura koje naše ogorčenje samo pojačavaju. Ulogu koja će mu zasigurno ostati upisana u biografiji ostvario je Enes Vejzović kao Tonino – lokalna djevojka za sve, jednom nogom u svom otužnom kraju, a drugom u zamišljenom svijetu pseudograđanske pristojnosti. Toga zapravo nesretnog čovjeka, koji bi mogao biti prava mjera i malog i velikog svijeta, odigrao je s puno osjećaja, dokazavši da je glumac spreman i za krupnije zadatke. Ostali – Filip Šovagović kao namrgođeni otočanin pun nekog zatomljenog bijesa, Sven Medvešek kao ribar-mistik, Slavica Knežević kao lokalna baba izvan kontrole, Biserka Ipša, Ivana Roščić, Đorđe Kukuljica i drugi u galeriji otočkih pomaknutih likova – pod nekom odmjerenijom redateljskom palicom učinili bi od ove predstave malo teatarsko slavlje. Ovako, “Osmi povjerenik” vrluda od sjaja do očaja, postajući predstavom koja se pod redateljevim neumjerenostima urušava sama u sebe. Kazalište Gavella tako nastavlja svoj repertoarski hod po sistemu toplo-hladno i publici s ovom izvedbom čini novu medvjeđu uslugu: moći će gledati dobre glumce, ali i morati progutati puno teatra niskog ukusa.