Partnersko stratište

Iako je mađarski MOL ostavio Vladi pravo prvokupa njegovih 49 posto dionica Ine, izvor blizak Vladinom pregovaračkom timu kazao je “Novostima” da Vlada za to nema novca i da se neće, baš kako se izrazio i premijer Zoran Milanović, upuštati u takvu avanturu za koju bi trebala osigurati iznos od par milijardi eura. Vlada je MOL-u poslala pismo u kojem ga obavještava o svojoj namjeri da pokrene arbitražu zbog šteta nastalih upravljanjem kompanijom, a riječ je o iznosu koji se procjenjuje na desetke milijuna eura. Za hrvatsku je stranu navodno priča s MOL-om gotova, ukoliko mađarska strana ne želi pristati na drukčije vođenje Ine, i ona se priprema za nekog novog suvlasnika, čime je desetogodišnje strateško partnerstvo Vlade i MOL-a postalo partnersko stratište.

Dva su dana potkraj prošlog tjedna Zagrebom kolale glasine o tome kako će MOL objaviti prodaju svojeg udjela u Ini, pa prošlog četvrtka ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak nije ni znao hoće li mu mađarsko izaslanstvo doći na zakazane pregovore. U petak ujutro, izaslanstvo predvođeno Jozsefom Molnarom ipak je stiglo u Zagreb i nakon nekoliko sati iza zatvorenih vrata, Vrdoljak i Molnar izašli su pred novinare. Složili su se da se ne slažu oko načina kojim se upravlja Inom, ali i da planiraju nastaviti razgovore. Ali nakon zatvaranja Budimpeštanske burze u 17 sati istog dana, MOL je na njenim službenim internetskim stranicama objavio da je pokrenuo postupak prodaje dionica.

Milanovićeva vlada ozbiljno se uhvatila ukoštac s problemom Ine kada je pregovore o budućnosti te kompanije odlučila usredotočiti prvenstveno na pitanje upravljačkih prava, zbog kojih Državno odvjetništvo progoni prvog čovjeka MOL-a Zsolta Hernadija. Naime, ugovorom koji je s MOL-om početkom 2009. godine potpisala HDZ-ova vlada na čelu s Ivom Sanaderom, mađarskoj su kompaniji predana većinska upravljačka prava iako MOL tada nije imao, a službeno nema ni danas, većinski paket dionica u Ini. Zahvaljujući Sanaderovom političkom padu, a nakon toga istrazi temeljenoj na svjedočenju Roberta Ježića, Sanader je osuđen za uzimanje mita od deset milijuna eura za prepuštanje tih prava. Dok je još otvoreno je li taj ugovor ništavan, ako je potpisan u nezakonitim okolnostima, pred MOL-om se otvorilo i pitanje znatne poslovne štete, uz raniju potjernicu za njegovim predsjednikom uprave zbog podmićivanja Sanadera.

Način na koji je Vlada otvorila pitanja upravljanja Inom razlog je zbog kojeg su Mađari odlučili dići sidro. Kada bi udovoljio Vladi, MOL faktički više ne bi imao mogućnost prevladavajućeg upravljanja Inom. Također, ukoliko ugovor o upravljačkim pravima više ne bude na snazi u ovom obliku, MOL više neće imati pravo konsolidirati poslovanje Ine u svojim bilancama, što će mu stvoriti velike probleme pred ulagačima. Nakon desetljeća u kojem su domaći naftni stručnjaci optuživali MOL da nije ni približno dovoljno učinio za modernizaciju i razvoj Ininog biznisa, počevši od ulaganja u nova istraživanja, do vječite teme zakašnjele modernizacije rafinerija u Rijeci i Sisku, partnerstvo je definitivno puklo.

Što Vlada sada može učiniti s Inom? Ona može čekati da se pojavi kupac, a kako “Novosti” doznaju iz naftaških krugova, popis potencijalnih kupaca već postoji. Tako se licitira s imenima ruskih kompanija koje su već prisutne u regiji, a kojima bi Ina mogla dobro doći da zaokruže svoje poslovanje. Tu su Gazpromnjeft, koji je u regiji prisutan otkako je preuzeo Naftnu industriju Srbije, zatim Lukoil, koji već posluje u Hrvatskoj, te Surgutnjeftegaz, koji drži rafineriju u Bosanskom Brodu. Pred Vladom je zadatak da se odredi kako će se dugoročno riješiti problemi opskrbe naftom i plinom u zemlji koja tih energenata nema dovoljno, ali ih istovremeno u dovoljnoj mjeri ne crpi iz raspoloživih vlastitih izvora.

Novi vlasnik morao bi pronaći način za dogovor s Vladom koja i dalje drži 45 posto dionica Ine, a ukoliko bi on bio zainteresiran za stvarni razvoj Ininog poslovanja, Vlada bi mu, kako doznajemo da se razmišlja, bila spremna prodati još 19 posto svojih dionica, kako bi imao nesporno većinsko pravo upravljanja kompanijom. Država bi u tom slučaju, kada bi njen udio u Ini pao na 25 posto, strateške interese opskrbe i stabilnosti isporuka regulirala putem ugovora i zakonskih propisa.

Na pitanje o tome zašto bi Ina uopće bila interesantna ruskim naftnim kompanijama koje su već prisutne u regiji, upućeni ističu nekoliko razloga. Ina ima jedinu naftnu rafineriju s ove strane Jadrana, koja ima potencijal postati izvozno središte za naftne derivate koji bi se proizvodili od ruske nafte koja bi Janafovim naftovodima mogla doći do Rijeke. Iako na tržištu Mediterana postoji višak nafte, u naftaškim krugovima procjenjuju da je Rijeka i dalje značajna za ulaganje. No ističu i mogućnost da novi ulagač u Inu revitalizira i poslovanje sisačke rafinerije, koja je za mnoge već otpisana. Naime, ukoliko MOL izađe iz Ine, što je sada, po svemu sudeći, najizglednija opcija, Zagrebu će kao najvećem potrošaču benzina u zemlji trebati rafinerija koja će proizvoditi gorivo po najvišim standardima, jer se ono više neće dovoziti iz MOL-ove budimpeštanske rafinerije.

Nije naodmet podsjetiti na činjenicu da ruski ulagači često nisu dobrodošli u regiji, a posebno u Europskoj uniji. Dovoljno je prisjetiti se hladnog prijema koji je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu svojevremeno priredio Sanader. Uz to, zadnji ruski pokušaj ulaska u dio regije koji pripada Uniji neslavno je propao. Prije šest godina ruski je Lukoil bio u intenzivnim pregovorima da od slovenske vlade kupi većinski udio u njenom Petrolu. Posao je propao, o čemu se tek kasnije pisalo, zbog navodne izravne intervencije njemačke kancelarke Angele Merkel prema tadašnjem slovenskom premijeru Janezu Janši. No kakvo će sada biti raspoloženje, posebno Nijemaca kojima su Rusi objektivno najvažniji energetski partner, uzaludno je nagađati.

Bude li kupac Ine ruska kompanija, ponovno se u igru uvodi i pitanje LNG terminala na Krku. Hrvatska vlada već duže vrijeme traži rješenje i ulagača za LNG terminal na Krku, pa su se kao izgledni kupci spominjale i američke kompanije, jer bi Krk bio idealna lokacija za uvoz upola jeftinijeg američkog prirodnog plina u EU. Uz to, ovih je dana ponovno aktualizirana i priča o mogućem ulaganju Katara u isti terminal. No ukoliko bi Rusi kupili Inu, imali bi značajan žeton za pregovaranje o tome što će biti s LNG terminalom i za što će se on točno koristiti. Sigurno im ne bi odgovaralo da im se, pred nosom, na tržištu pojavljuju novi igrači. Ako bi dugoročnim strateškim partnerstvom Hrvatska s Rusima dogovorila stabilne i povoljne isporuke plina, kao i nastavak eksploatacije jadranskih polja, LNG terminal joj ne bi ni trebao.

Trenutačna situacija u koju se Hrvatska dovela s Inom rezultat je glavinjanja više prethodnih vlada, počevši od SDP-ove koalicijske vlade na čelu s Ivicom Račanom, koja je napisala Zakon o privatizaciji Ine i započela privatizaciju prodavši prvih 25 posto dionica MOL-u uz sklapanje prvog ugovora o upravljanju, uvjetujući MOL-u nastavak programa razvoja i ulaganja za koji se godinama tvrdilo da nije poštovan. Vlada je Zakonom propisala i daljnje korake privatizacije kroz prodaju određenih paketa zaposlenicima Ine, prijenos na branitelje i javnu ponudu, čime bi do ulaska Hrvatske u EU njen udio pao na 25 posto dionica, s naznakom da će se nakon ulaska riješiti i tog paketa. Sanader je kasnije realizirao nekoliko daljnjih koraka prodaje, pri čemu je, kako ga se sada tereti, uzeo mito kako bi 2009. ugovor o upravljanju izmijenio u korist MOL-a. Milanovićeva vlada sada je prisiljena rješavati probleme nastale tim ugovorom, što će, kako se čini, rezultirati izbacivanjem MOL-a iz priče.

No da u cijeloj priči oko lošeg upravljanja Inom nije samo MOL krivac, podsjeća Ljubo Jurčić, Račanov ministar gospodarstva u vrijeme prodaje prvog paketa dionica MOL-u.

– Nepravedno je da se MOL sustavno proziva da nije dovoljno ulagao u razvoj Ine. Hrvatska je imala mehanizme da utječe na to jer su do 2008. godine predstavnici Vlade imali većinu u nadzornom odboru i upravi kompanije – kaže Jurčić.

Da podsjetimo, ključni ljudi u tom nadzornom odboru bili su HDZ-ovci Ivan Šuker i Damir Polančec, a predsjednik uprave Ine bio je Tomislav Dragičević, postavljen također od strane Vlade. Jurčić i danas smatra da je prodaja Ine MOL-u bila dobra i smislena odluka jer je tada situacija bila daleko drugačija nego danas. Sjedinjene Države bile su uvoznik nafte, a ne izvoznik, i rafinerija nije bilo dosta. No danas postoji suvišak rafinerijskih kapaciteta u Europi i svijetu, pa Jurčić postavlja pitanje kako bi neki potencijalni kupac razvijao Inino poslovanje. Za njega, gotovo je sigurno da je sisačka rafinerija spremna za gašenje, a nije izvjesna ni budućnost riječke. Dodaje da rat između Vlade i MOL-a nema smisla i da je očekivao dogovor dvije strane.

Iako se čini da ta opcija više nije na stolu, Jurčić kaže da bi imalo smisla da Vlada otkupi MOL-ov udio u Ini, ali samo ako bi se zadovoljila dva iznimno stroga uvjeta. Prvi bi bio da Vlada konačno ima strategiju naftnog i plinskog biznisa u Hrvatskoj, koja zadovoljava ekonomske, geostrateške, okolišne, socijalne i druge kriterije. A drugi uvjet bio bi odnos cijene zaduživanja i efikasnosti.

– Uz cijenu dionica Ine kakva je danas na burzi, Vlada bi povećanjem efikasnosti Ine godišnje morala pokriti barem pola cijene zaduženja. Uz očekivanu cijenu zaduživanja za Hrvatsku od oko šest posto na međunarodnom tržištu, to bi bio rast efikasnosti od oko tri posto godišnje. Tek tada bi to bilo ekonomski opravdano – kaže Jurčić.

Maja Rilović, predsjednica sindikata Inaš, smatra pak da Vlada ne bi trebala odustati od mogućnosti da pronađe način otkupa dionica Ine, jer bi tada kompanija mogla stabilno pričekati nekog novog strateškog partnera. Vlada bi morala omogućiti da se Ina razvija kao vertikalno integrirana kompanija, od istraživanja i vađenja, preko rafinerija do maloprodaje, kaže Rilović. Ina je kroz svoju dobit posljednjih godina bez problema mogla riješiti velik dio svoje modernizacije, naglašava, no za nju je sada najvažnije da se situacija što prije riješi. Ovako, kaže Maja Rilović, radnici su i dalje u strahu, a neizvjesnost u kompaniji nikako ne odgovara ni ulagačima.

A još jedan pokazatelj o tome da se Vlada priprema izmaknuti iz energetskog biznisa, osim na strateškoj razini, jest i prijedlog novog Zakona o tržištu nafte i naftnim derivatima koji je u javnu raspravu pustilo Ministarstvo gospodarstva. Novost je u tome da Vlada više neće određivati maksimalnu cijenu goriva, kako je to dosad činila u intervalima od dva tjedna. Umjesto toga, svaki će trgovac cijene moći određivati po svojoj volji, pa se već računa s rastom cijena, čime Vlada čini Inu atraktivnijom metom preuzimanja. Koji god kupac bio, pred njim je težak zadatak – ostvariti vlastite poslovne ciljeve i zadovoljiti želje lokalnih partnera, Vlade, zaposlenika i građana koji se nadaju jeftinijim energentima.