Spomen-ploče za logore u objema zemljama?

Iako je bilo pokušaja da se u Srbiji, BIH-u i Hrvatskoj napiše zajednički udžbenik povijesti, to se još dugo neće dogoditi, pa će mladi u tim zemljama i dalje noviju povijest učiti na radikalno različite načine, čime će se podjele među njima, dijelom uzrokovane i potpuno drukčijim tumačenjima istih događaja na razvalinama SFRJ-a devedesetih, još više produbiti. Potreba objektivnog suočavanja s prošlošću dugogodišnja je mantra nevladinih udruga koje se bore za zaštitu ljudskih prava, poput Documente i GOLJP-a u Hrvatskoj ili Žena u crnom i Fonda za humanitarno pravo u Srbiji.

Koliko rat još opterećuje srpsko-hrvatske odnose dokazuju i teme tijekom nedavnog posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića Srbiji i predsjedniku Tomislavu Nikoliću; razgovaralo se o napadima na srpsku zajednicu u Vukovaru, traženju nestalih u ratnim sukobima, problemima hrvatske zajednice u Srbiji… Važnost ratnih tema podcrtala je i prisutnost ministra branitelja Predraga Matića, heroja bitke za Vukovar koji se proslavio uništavanjem osam oklopnih vozila JNA u tamošnjoj Hercegovačkoj ulici, koja se spaja s čuvenom Trpinjskom cestom. Hrvatski mediji danima su dramatično naglašavali činjenicu da Hrvatska još traga za oko 1.600 svojih građana – pritom je većina, iz neznanja ili namjerno, propustila reći da se gotovo polovina tog broja odnosi na građane srpske nacionalnosti, pobijene uglavnom 1995., tijekom vojnoredarstvenih akcija “Bljesak” i “Oluja”.

Premda su se mnoge predsjedničke teme dosta komentirale, jedna je medijima izmaknula, a to su logori za civile i vojnike koje je JNA, nakon razaranja i osvajanja Vukovara, organizirala na teritoriju Republike Srbije. Najveći logori bili su u okolici Zrenjanina, u selima Stajićevu i Begejcima, a logoraši su boravili i u zatvorima u Nišu i Sremskoj Mitrovici, čiji je jedan dio do kolovoza 1992. funkcionirao kao logor. U tim kaznionicama za “ratne zločince”, kako su zarobljene Vukovarce zvali logorski čuvari i njihovi komandanti, premlaćivanja, zlostavljanja i silovanja bila su gotovo svakodnevna stvar, a broj u njima počinjenih ubojstava nikada nije definitivno utvrđen – pretpostavlja se da je ubijeno dvadesetak nesretnika.

Kako je i sam ministar Matić prošao golgotu, i to u svim logorima osim u Begejcima, otvorio je tu temu pred Nikolićem. Evo što je o sadržaju razgovora izjavio za “Novosti”.

– Prije nekoliko godina, moj prijatelj i bivši logoraš Zoran Šangut, inače predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991, i ja pokušali smo u Srbiji postaviti spomen-ploče na mjestima logora Stajićevo i Begejci. Podržao nas je tadašnji predsjednik Skupštine Zrenjanina Aleksandar Marton, no kada smo već organizirali prijevoz za nekoliko stotina bivših supatnika koji su željeli prisustvovati postavljanju obilježja, organiziran je kontramiting u tom gradu, na kojem je Marton napadnut, a naša inicijativa osuđena. MUP je tada donio odluku da se naš posjet odgodi “zbog sigurnosnih razloga”. Nakon toga više nije bilo pokušaja da se to riješi, pa me zanimalo bi li predsjednik Nikolić možda podržao naše namjere sa spomen-pločama – prepričava Predrag Matić.

Nikolića mediji rado nazivaju “četničkim vojvodom”, titulom kojom ga je 1993. počastio Vojislav Šešelj. Njegov dolazak na dužnost predsjednika Srbije – osim skandala s ratnom prošlošću i sumnjama u zločin počinjen u Slavoniji 1991. – obilježio je i niz kontroverznih i nespretnih izjava o ratu. Imajući sve to na umu, a uzevši u obzir i činjenicu da mu inicijativa o postavljanju spomen-ploča nije prošla ni kod Nikolićeva prethodnika Borisa Tadića, demokrata koji se s logorskom tematikom nije usudio suočiti, Matić je ostao zapanjen odgovorom aktualnoga predsjednika: bivši radikal izjavio je da podržava njegovu inicijativu!

Potvrdu takvog Nikolićevog stava, za nas iznenađujućeg, potražili smo od njegovog Ureda, čija nam je portparolka Stanislava Pak odgovorila: “Predsednik Republike Srbije ostaje dosledan stavu da su odnosi Srbije i Hrvatske dobili novu dimenziju, jer se uspostavlja stalna saradnja u rešavanju otvorenih pitanja koja opterećuju odnose Beograda i Zagreba. Šta se tiče postavljanja spomen-obeležja civilima stradalima tokom dešavanja devedesetih, predsednik nema ništa protiv da se ustanove tačne lokacije i broj nestalih te da se, po principu reciprociteta, obeleže mesta stradanja Srba i Hrvata na lokacijama koje bi dogovorile dve strane.”

Iako Nikolić agresiju Srbije na Hrvatsku, koju je pratila politički katastrofalna pobuna na područjima pod kontrolom ratnih zločinaca Milana Martića i Gorana Hadžića, još naziva “dešavanjima”, a umjesto bezuvjetnog pogleda u ogledalo traži “reciprocitet”, činjenica da je podržao Matićev prijedlog golem je korak naprijed u suočavanju s prošlošću i Srbije i njezina sadašnjeg predsjednika. Tako misli i Matić, čije su nedavne izjave o ćirilici u Vukovaru i tome da će mirna reintegracija uspjeti tek kada tamošnji Srbi počnu navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, izazvale salve kritika.

– Naglasio sam da nemam ništa protiv ćirilice i da podržavam Vladinu akciju. S druge strane, posljednje što sam vidio kada su me vozili u logor bila je žuta tabla na ulazu u Vukovar i u tom sam kontekstu želio reći da bi mi bilo neugodno kada bi na njoj sutra bila ćirilica. Žao mi je ako je to ispalo nespretno, nisam želio nikoga vrijeđati, pogotovo ne rečenicom o reprezentaciji i lojalnosti. Pokušavam sve da na sastancima sa srpskim stanovništvom uspostavim dijalog i riješim brojne probleme i zadnja sam osoba koja ima predrasude prema Srbima. Što se tiče Nikolićeve podrške prijedlogu, želim naglasiti da sam i sam, još prije nekoliko godina, govorio kako nemam ništa protiv da se slično obilježe i logori u Hrvatskoj, poput Lore i Kerestinca – kaže Matić.

Srpski političar Žarko Korać ističe problem neprocesuiranja ratnih zločina kao prepreku da se Srbija suoči s ratovima koje je pokrenula, vodila i izgubila.

– Logori su do juče bili nepoznata tema. Zvali su ih sabirni centri, kao da se radi o stoci koja je pobegla, pa je sada treba sakupiti. Dok se ne pokrenu sudski procesi, teško da će srpska javnost pokazati interes za to pitanje. Vlast trenutačno ne negira da su logori postojali, ali se o njima ne govori – kaže Korać.

Fond za humanitarno pravo na sudu zastupa skupinu civila, žena i djece koji su bili u Begejcima, a njegova predsjednica Sandra Orlović kaže kako proces traje godinama i kako mu se ne nazire kraj.

– Kroz postupke o naknadi štete pokušavamo dokazati da je Srbija odgovorna za taj zločin. Činjenica da proces traje godinama a da još nema prvostepene presude govori o tome koliko je teško doći do pravde. Najdelikatnije je to šta morate dokazati da tužitelji pate od konkretnih posledica; sam čin boravka i sve što se u logorima dešavalo nije dosta za naknadu štete, morate dokazati pravne posledice, šta je uvredljiv termin i poniženje za žrtve. Velik problem je i izostanak aktivnosti Tužilaštva, koje godinama ignorira ovu temu – govori Sandra Orlović.

Odgovor na pitanje zašto srpsko Tužilaštvo za ratne zločine godinama u ladici drži tužbu bivših logoraša protiv generala Aleksandra Vasiljevića, šefa KOS-a koji je još u listopadu 1991. organizirao sustav logora, i potpukovnika Miroslava Živanovića, koji je jedno vrijeme bio zapovjednik u Begejcima i Sremskoj Mitrovici, zna bivši vojni tužilac Lakić Đorović.

– Godine 1991. bio sam po službenoj dužnosti branilac Zlatka Zaobornoga, borca bez noge; zatekao sam ga u Mitrovici kako u snegu stoji na jednoj nozi naslonjen čelom na zid, s rukama na leđima. Kada sam zatražio da ga, onako uneređena mokraćom, sklone sa snega u toplu sobu, stražar me doslovno hteo da ubije. U Mitrovici su se iživljavali na tim ljudima, čiji me izgled frapirao: video sam razbijena lica, krvavih, rasečenih usana, zatvorenike pune zavoja u pokornom stavu, glava pognutih, ruku na leđima. Procesuiranje zločinaca ne može se očekivati dok u Tužilaštvu sede ljudi iz onih vremena, dok Većem za ratne zločine na Višem apelacionom sudu predsedava čovek za koga kolege tvrde da je sudelovao u zločinu na Ovčari, gde je, navodno, vodio zapisnike o likvidacijama – kaže Đorović.

Tužiteljstvo za ratne zločine, 21 godinu nakon što je zadnji hrvatski logoraš napustio Srbiju, vodi samo jedan postupak za ratni zločin počinjen u logoru, a i taj su slučaj preuzeli od DORH-a, u sklopu sporazuma o suradnji; riječ je o postupku protiv bivšeg pripadnika TO Vukovara Marka Crevara. Nijedan od oficira KOS-a koji su vodili ispitivanja, zlostavljali i tolerirali svakodnevna mučenja, silovanja i ubojstva unutar logora, nijedan od logorskih zapovjednika i viših oficira nije procesuiran, pa će eventualno postavljanje spomen-ploča na zidove prostorija u kojima su mjesecima mučeni zarobljeni Hrvati, ali i brojni Srbi, malo koga zadovoljiti. Ipak, neka to bude barem prvi korak u procesu duševnog oporavka svih onih koji su, bez svoje krivnje, proživjeli i preživjeli i Stajićevo i Begejce, i Kerestinec i Loru.

Danica Vučenić: Najpre svako sebe mora da pogleda

Mnogi u Srbiji s puno manje entuzijazma od Matića gledaju na Nikolićevu transformaciju. Tako novinarka Danica Vučenić, koja je 1991. s kolegicom Sandom Savić (porijeklom Splićankom) napravila reportažu o Begejcima i tim povodom razgovarala s logorašima, smatra da se svi protagonisti ratnih zbivanja najprije trebaju pogledati u ogledalo i upitati se što su u to vrijeme radili i jesu li nekoga povrijedili, bez obzira na to što govori druga strana.

– Kada ovde pomenete suočavanje s prošlošću, političari kažu: “A šta se oni nama ne izvine!” Mislim da ne trebamo gledati šta rade drugi, to je njihov problem; moj problem je ono šta ja radim i kako sam se ja ponašala u vreme rata. Svi najpre treba da odgovore na to, pa na pitanje kako se njihova država ponašala tada. Smatram da je ovde na delu reciprocitet po emocijama i da je to zapravo zastrašujuće – kaže Danica Vučenić.