Što ne zna, ipak kaže

U malom novinskom članku pod naslovom “Milanović: Nezaposleni moraju dobiti šansu, a osobito mladi” (B. Podgornik, “Novi list”) izvještava nas se o rutinskom posjetu šefa Vlade i nekih njegovih ministara (Željka Jovanovića i Siniše Hajdaša Dončića) “sjajnom primjeru spoja znanja, tehnologije i gospodarstva”, kako je u opremi teksta Milanovićevim riječima prikazana kompanija Ericsson Nikola Tesla (ENT). “Svaka bi država željela imati tvrtku poput ENT-a”, preo je premijer, dok je u društvu predsjednice uprave korporacije Gordane Kovačević obilazio njihov Centar za istraživanje i razvoj. A imao je i zašto, i sada saznajemo konkretan povod ovog obilaska. Tvrtka je naime baš ove, krizne godine zaposlila 150 novih, mladih, visokoobrazovanih ljudi. U kvalifikacijskoj strukturi njezinih zaposlenih ne samo da dominiraju oni s visokim obrazovanjem, već i više od polovice od 1.700 njih radi u razvojno-istraživačkim centrima u Zagrebu i Splitu.

Obični cinik rekao bi kako Vladi, čija popularnost nije na visokim granama, hitno treba neki, barem mali uspjeh, pa su našli tržišno uspješnu firmu s kojom će se poistovjetiti, ne bi li dio zasluga za taj uspjeh prešao i na njih. Misleći cinik primijetio bi da dok po najdubljem uvjerenju većine medija zemljom haraju “kulturni ratovi” (koji se mogu svesti ne na sukob ljevice i desnice, kako svi pišu, već na sukob unutar dva oblika građanske vladavine, liberalizma i fašizma, bez pripuštanja lijevih argumenata), to ne mora škoditi stanju business as usual, za one koji su se poput ENT-a, a po riječima šefice Kovačević, “uspješno prilagodili recesiji”. Jer izgleda da je ostalo čak i u nas (nejasno je, doduše, da li svoj “kulturi” usprkos ili i zbog nje) dovoljno mladih i inovativnih ljudi, koje kompanija i u budućnosti kani zapošljavati.

I sve to ne bi bilo posebno zanimljivo, naročito za stanje medija u kojima “dobra” vijest uopće nije vijest, da na ovom mjestu premijer nije izrekao još neka svoja razmišljanja o mladima i njihovoj perspektivi. Već u nadnaslovu teksta, u opremi koja dakle izvještava da je premijer (to zvuči bolje od “delegacija Vlade”?) bio u ENT-u, piše: “Nisu svi visokoobrazovani.” I taj rudiment nekakve klasne svijesti privukao nas je daljnjem čitanju. A evo što je Milanović točno rekao: “Oko 350 tisuća ljudi trenutačno je na Zavodu za zapošljavanje, što je ogromna brojka. Bez obzira na očekivani gospodarski rast iduće godine, s time ćemo se teško boriti… jer, većina nezaposlenih nisu stručnjaci poput ovih u Tesli, koji su daleko iznad prosjeka. No, šansu trebaju dobiti tzv. prosječni, obični ljudi u koje svi mi na određeni način spadamo.” Sada kada smo saznali da “tehničku inteligenciju” čine ljudi posebnog kova, valjda po tome što vladajući misle kako su oni posebno sretno i produktivno podređeni kapitalu, zamislimo se samo malo dublje nad tim odnosom. Smijemo li podređenost rada kapitalu reducirati na prodaju radne snage na tržištu “rada”? Smijemo li je uopće reducirati na ekonomski proces u stilu: od trenutka (ugovorene) prodaje radna snaga djeluje samo kao egzistencijalni oblik kapitala? Smijemo li reći: tvornica je organizirana kao vojska, radnici i radnice moraju poštivati naredbe menadžmenta (zato s premijerom nisu govorili mladi i perspektivni redovi, već njihova kapetanica)? Smijemo li sve reducirati na nasilje strojeva nad ljudima, na teror “mrtvog rada”, utjelovljenog u strojevima, nad “živim radom” koji izvršavaju radnice i radnici? Sigurno, podređenost rada kapitalu nije tek ugovorni pravni čin, nije čak ni samo neki čisti ekonomski proces, ali jest i nasilje strojeva nad ljudima, a na kraju, ali prije svega, i nasilje ljudi nad ljudima. Tehnički sastav radne snage – jer o tome ovdje govorimo – daje nam spoznati da “tehnički vidik” radnog procesa nije puki tehnički vidik, već je postupak u klasnoj borbi kapitalističke klase. Ovaj koncept nam govori da ne postoji “organizacija rada” koja bi bila neka neutralna “tehnička racionalnost”. Tehnička i racionalna organizacija rada – pa tako i u, po kapitalsku klasu, sada uspješnoj firmi ENT – dimenzije su u klasnoj borbi kapitalističke klase, one dimenzije u kojima se ona sukobljava s otporom radnika i radnica i s njime računa!

A o tome otporu, o toj borbi “autonomne regulacije” zaposlenih, u korist vlastite dobrobiti a protiv “nadzorne regulacije”, čija je jedina svrha povećana akumulacija kapitala, naš premijer, usprkos šetnjama po proizvodnim pogonima, ne razgovara ni sa kime. Jasno je i zašto. On je, svejedno znao to ili ne, čvrsto uvjeren u dominaciju kapitalske ideologije – u terminologiji koju su razvili talijanski operaisti, u prevlast nadzorne, menadžerske regulacije nad autonomnom radničkom regulacijom – u mjeri da ne želi gubiti vrijeme na to da sasluša i drugu stranu. A to znači one koji svakodnevno pristaju na “klasni kompromis”, bez kojega kapitalistička proizvodnja, pa ni u ENT-u, nije moguća. Ili u življoj slici: možda je Nikola Tesla a ne Thomas Alva Edison uistinu najviše pridonio da danas svi imamo električne žarulje (trgovac Ericsson samo je utržio tuđe izume, a njegovi nasljednici to i dalje čine), no da one svijetle u našim domovima možemo zahvaliti samo svakodnevnoj milosti radničke klase. I to svih obrazovnih nivoa (za priču je nebitno proizvodi li još uvijek ENT žarulje ili nešto drugo). A posredno možemo zahvaliti i nezaposlenima, kao rastućem dijelu iste klase, kojem bi premijer dao šansu, osobito ako su mladi. Kako?

Trenutak u kojem radnici shvaćaju da mogu ne samo doslovno zamračiti naš svakodnevni život, već upravo slomiti taj klasni kompromis, drugim riječima tu artikulaciju između menadžerske nadzorne regulacije (kao posebne “sfere” vladajuće ideologije) i spontanih oblika društvenosti radnika i radnica u procesu proizvodnje, bez kojih ovaj nije moguć, trenutak je nastanka svijesti o političkom sastavu radničke klase. Radnici to čine tako da politiziraju ekonomske odnose, pa onda i da velika područja društvenog djelovanja istrgnu iz logike kapitalističke ekonomije. Trend koji provode vladajući upravo je suprotan. Oni na sve načine pokušavaju integrirati radnike i radnice kao individue u relativnu autonomiju ekonomske društvene sfere. Ekonomska sfera je zamka u koju kapitalizam lovi individue, e da bi ih iskorištavao kao radnu snagu. Zato borba proletarijata, pisao je o tome još Georg Lukács, nije samo borba protiv vanjskog neprijatelja, protiv buržoazije, nego istovremeno i borba proletarijata protiv samoga sebe. Protiv razornih i ponižavajućih utjecaja kapitalističkog sistema na njegovu “segmentiranu” klasnu svijest. Ili, ako netko voli aktualno i doslovno: protiv podjele Hrvatske, naoko potpuno “izvan” dometa ENT-a, na Vukovarsku i onu koja to nije. Premijer sve to ne zna, a ipak kaže.