Tamara Vučković Manojlović: Pozorište je više od blagajne

Foto: Jovica Drobnjak

Jugoslovensko dramsko pozorište prošli je tjedan u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavilo dvije svoje produkcije: Andrićevu “Gospođicu” u režiji Gorčina Stojanovića i Shakespeareovog “Otela” u režiji Miloša Lolića. Gostovanje JDP-a uvijek je događaj prepunih dvorana, kao da je riječ o minifestivalu: visoki umjetnički kriteriji beogradskog teatra daju misliti i publici i domaćim profesionalcima. Kriteriji financijske i legislativne prirode međutim daju mnogo više misliti kompletnom sastavu JDP-a, koji unatoč krizi redovito djeluje, kao jedno od još samo tri neeuropska kazališta, u zajednici Europskih kazališta. Našoj sugovornici Tamari Vučković Manojlović status vršiteljice dužnosti direktorice JDP-a istekao je još u prosincu 2012., ali ona i dalje obavlja tu funkciju jer “konkurs za upravnike još nije raspisan na nivou Grada Beograda”. Razgovaramo o toj “situaciji”, stvari su bazične i neumoljive.

U kojoj je mjeri stanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta alarmantno? Što to podrazumijeva?

Jugoslovensko dramsko pozorište je jedno od najznačajnijih, ako ne i najznačajnije pozorište u zemlji i jedno od značajnijih u regionu, s tradicijom koja raste od 1947. godine. JDP je takođe jedna od 36 institucija koje finansira Grad Beograd. Zbog krize sredstva su se smanjivala protekle četiri godine, a zadnje dve stanje je alarmantno. Još uvek postoji nada u rešenje, mi u to možemo verovati, ali ovakvo pozorište bez ozbiljne podrške osnivača ne može više da opstane u trenutnim finansijskim uslovima.

Bez krize publike

Koje su prve vidljive posljedice krize?

JDP je pozorište koje je održavalo standard sa sedam-osam premijera godišnje. Sada imamo tri-četiri premijere po sezoni. U komplikovanom organizmu kao što je pozorište ne možete preživeti neredovitim finansiranjem, ne možete planirati repertoar. U improvizaciji se može živeti, ali ne večno. Ako hoćete da sačuvate umetničke kriterijume, možete da krpite sezonu-dve, možda tri. Ali posle toga više ne može.

Ako ste u situaciji u kojoj se dalje ne može, što ćete?

Mislim, može se ovako dalje. Može, ali to onda više nije isto pozorište. Možemo polako da komercijalizujemo, sve do šoping-centra umesto pozorišta. I komercijalizacija je neki proces, i to može da traje.

Komercijalizacija teatra nije ni nepoznat ni jednoznačan termin. Tip komercijalizacije već provodite, ako se zbog egzistencije više bavite marketingom?

Marketing i prodaja jako su važni, i time se vrlo predano bavimo. Ali to ne može da bude jedino. Da bismo pokrili troškove pozorišta koje, podsećam, ima osam hiljada kvadrata i tri scene, iako treća zbog recesije ne radi, karta za predstavu bi trebala da bude pedeset eura.

Za razliku od (pomodno) naglašavanog europskog problema “krize publike” u teatru, JDP ne poznaje takvu krizu.

Ne, kod nas nema krize publike, što je, verujem, posledica prošlogodišnje odluke da smanjimo cenu ulaznice. U akciji “Popust na umetnost” spustili smo cenu karata, ona sada u proseku iznosi pet evra. Nismo mogli da verujemo koliki je bio odaziv, što samo govori da publika i u najgoroj recesiji voli da ide u pozorište. Imamo deset do petnaest hiljada gledalaca mesečno, što je jako dobar uspeh. I sada, koji je zaključak? Neko bi rekao, odlično, oni pune blagajne, neka tako rade i dalje. Ali pozorište ne može da živi samo od blagajne i država, koja vodi računa o svojoj kulturi, mora to imati u vidu.

Predložili ste već, javno, da se JDP uslijed financijske krize jednostavno zatvori.

Da. U krizi se prave prioriteti. Na nivou republike, na lokalnom nivou, kao i u kućnom budžetu, režete ono što vam nije potrebno. Moguće je da ovo pozorište više nije potrebno. Ali to onda mora da se kaže jasno i glasno.

A kakav je zapravo službeni stav politike, ima li obećanja ili argumentacije?

Ne kažu ništa više od toga da para nema. To je prvo i zadnje. Ali odluka o smanjivanju istog procenta u finansiranju svih institucija u kulturi pogubna je za one velike, jer njima smanjivanje od dvadeset odsto znači mnogo goru situaciju nego malim institucijama. Tako da živimo u čudnom sistemu: ako se smanjuje svima jednako, znači da je sve jednako važno. I ništa nije važno.

Odsustvo ideje o kulturi 

Osim recesije, imate legislativni kaos s institucijama u kulturi: strukturna kriza?

Velika finansijska kriza zatekla nas je u tranziciji usklađivanja zakona sa uredbama, uredbi sa zakonima. Zakoni o kulturi ili pozorištu nisu još doneseni ili nisu usklađeni. Apsurd situacije je taj da ste nekada imali ne samo mnogo više para, nego i mnogo lakši način funkcionisanja. U totalnoj besparici usklađivanje zakona i uredbi do te se mere zakomplikovalo da to blokira umetnički rad. Recimo, kada je Zakon o javnim nabavkama trebao da stupi na snagu, šest upravnika u kulturnim institucijama u Beogradu je reklo da će dati ostavke. Jer je način takvog rada nemoguć. Ne samo u Beogradu, nego i u čitavoj Srbiji, nema dovoljno ljudi u administraciji kulturnih institucija za apsurdni posao. Nekada su nove procedure, nove uredbe uvodile neki novi smisao posla. A ovo je samo gubljenje vremena na štetu kulturne proizvodnje.

Ali to i jest donekle ideja visokobirokratiziranog kulturnog pogona u EU-u?

Ne, ne mislim da je to ta ideja. Postoje različiti stavovi po pitanju rešavanja problema u kulturi. U našem slučaju, ne mislim da je to posledica neke ideje, nego njezinog odsustva. Jedina istina u ovom slučaju je da ideje o kulturi nema.

Je li se o strategiji kulture izjasnio novi ministar Ivan Tasovac?

Još nije isteklo sto dana od izbora ministra, pa se čeka njegovo izjašnjavanje. Ali se zna da je u svom viđenju razvoja kulture dao primat institucijama.

Da, u otvorenom pismu ministar je “raskrstio” s nezavisnim kulturnim organizacijama u daljnjem razvoju kulture. Nema sinegije, kako to vidite?

Ne mogu da tumačim ministrovu odluku, samo vidim da ima prioritet. Ali takođe mislim da je sukob koji se prije nekoliko godina stvorio između nevladinog sektora i institucionalne kulture u Beogradu u suštini pogrešan. Potrebno je jedno i drugo, ali probrano. Ne mislim da su institucije giganti koje treba rasturiti, kako se moglo čuti od pojedinaca iz nezavisnog sektora. To bi bilo duboko pogrešno. Isto tako, nezavisna scena ima odličnih stvari. A netrpeljivost je zadnja stvar koja nam treba.