Tihi, stilizirani cirkus

Mark Lanegan & Duke Garwood: Black Pudding (Ipecac, 2013)

Mark Lanegan danas zvuči potpuno drugačije nego kada je jahario sa Screaming Trees, kada je uz Pearl Jam bio jedna od uzdanica grungea. Kao da je sve ove godine pio samo rakiju za starenje, pa ne čudi što se za njega piše kako je prije dvadesetak godina zvučao kao da nikada neće biti star, a danas zvuči kao da nikada nije bio mlad. Jedino što se kod njega radi o nekoj čudnoj vrsti umora koji na slušatelja može djelovati pokretački, vjerojatno o pokretu sjedanja u ugao birtije, negdje po strani od gužve na šanku, galame i natezanja u centru događanja.

S kantautorom Dukeom Garwoodom Lanegan se još prije četiri-pet godina dogovorio snimiti album, bili su tada skupa na turneji, da bi na upravo izašlom albumu “Black Pudding” pokazali kako to izgleda kada se njihove vizije spoje, koja je to vrsta boje. Album počinje naslovnim instrumentalom, čime nam valjda obojica daju do znanja kako će biti atipičan, što se za većinu kantautora svodi na iznevjeravanje očekivanja: znači, nema Laneganova opora glasa. Ili, budući da ga kasnije ima, bit će ga za koju pjesmu manje. Standardna melodramatičnost svih Laneganovih albuma ni ovdje nije izostala, kao što nije propustio napraviti stvar kao stvorenu za stiskanje replayja na glazbenom uređaju: ovdje je to “Last Rung”, pjesma koja je osuta, nefokusirana, odsutna, autistična kao najbolji Laneganovi komadi. Duke Garwood je zanimljiv gitarist, prepliće po gitari šećući se granicama žanrova, pa znade zazvučati kao stari delta blueser, ali i kao Bill Frisell. Na albumu ima i drugih instrumenata, no zvuk je posložen tako da je gitara u prvom planu, ovi ostali su negdje iza, više izmaglica boje nego boja, isparavanje koje prenosi glas o atmosferi a ne sama atmosfera.

Laneganov je glas očekivano zdrobljen životnim tegobama, autodestrukcijom i sve je to obilato nafilano pozom iskusnog mačora, najljepšeg sredovječnog muškarca u gradu, koktel koji on pjeva do te mjere preko volje da vas tjera da pomislite kako je ovo malo uživljavanja s kojim se unio u pjesme ona prava, izvorna količina nadahnuća, a sve preko toga bilo bi kreveljenje. Što će on ovaj i svaki naredni put na svojim albumima uredno izbjeći. Tako je recimo glumio Slobodan Cico Perović.

Teško se othrvati dojmu kako je “Black Pudding” skica albuma, radna verzija nečega što tek treba realizirati, kao krokiji slikara načinjeni daleko od ateljea, nešto što pripada radnoj bilježnici, što još nema kompaktnost rada koji će završiti na zidu galerije. Glazba na albumu kao da je soundtrack za film o ljudima koji su se maknuli ljudima s očiju i sada s velike distance prebiru po sjećanjima. Njih dvojica nisu pljačkali banke nego srca, ali i njihova srca bila su banke nekim pljačkašicama, i sve im se to izmiješalo, pa oni sada, na granici s Meksikom, polako vade komade smrznutog inja iz duše. Naravno, radi se o opakim tipovima, ne bi oni priznali da kompletna operacija emocionalnog podvlačenja crte malo i boli, pa se onda namještaju kao Burt Lancaster pred dvoboj, sve s onim kićenim opasačom s metalnim kopčama, zbog kojega se ne mogu šuljati po mraku, jer ih se tako nakinđurene na ovoj svjetlucanjima ispunjenoj planeti može vidjeti s kilometra i pol.

Pustiti “Black Pudding” znači dozvoliti tihom, stiliziranom cirkusu da pravi red i nered u vašoj sobi, cirkusu bez klaunova i artista na trapezu. Ovaj je pjevač – osjeti se to – nekada visio daleko iznad zemlje bez zaštitne mreže ispod sebe, ali onda je jednoga dana sišao dolje i krenuo pričati lijene, opore priče o granicama i njihovom prelaženju, što, eto, čini još i danas.