Trči, Sara, trči

Nije sve u lovi, debitantski igrani film Darija Pleića

Na ovogodišnjoj Puli bilo je toliko dobrih filmova u nacionalnoj konkurenciji da doista ne bi bilo lako zadovoljiti svakog u dodjeli nagrada. Tim prije se odluka žirija da istakne samo dva uratka, kojima je de facto dodijelio sve nagrade (Jelčićeva “Obrana i zaštita”, Nolin “Šuti”), čini evidentno pogrešnom (zamislite da su legendarne jugoslavenske filmske 1967. u Puli de facto sve nagrade osvojili “Skupljači perja” i još samo jedan film, u konkurenciji barem desetak antologijskih naslova). Dakle, između sedam dobrih i vrlo dobrih filmova žiri je odlučio istaknuti samo dva, gotovo u potpunosti ignoriravši na primjer jedan od najhrabrijih hrvatskih filmova od stjecanja nezavisnosti, Brešanovu i Matišićevu “Svećenikovu djecu” (tek su Nikši Butijeru dalu Zlatnu arenu za sporednu mušku ulogu), ostvarenje koje Europska filmska akademija potom nominira za evropsku komediju godine.

Podjednako velik propust je i ignoriranje dviju mladih glumica, Ive Babić u krimi-drami “Hitac” Roberta Orhela (o njezinom velikom talentu tzv. najšira publika jesenas svakotjedno može svjedočiti gledajući TV seriju “Na terapiji”, gdje glumi najzanimljiviji lik, Ninu), i Sare Stanić u trileru “Nije sve u lovi” Darija Pleića. Potonja je na svojim (krhkim, gotovo djevojčićanskim) plećima u većoj mjeri sama iznijela jedan solidan žanrovski film, oduševivši svježinom, poletom, sposobnošću uvjerljivog izražavanja psihičkih stanja i osjećaja, svakako i erotičnošću i seksualnom emancipiranošću (što ne čudi jer je se sjećamo kao lezbijske partnerice Jelene Perčin u threesome epizodi filma “7 seX 7” Irene Škorić). No Sara Stanić nije imale nikakve šanse za Zlatnu arenu jer žiri je odlučio da “Obrana i zaštita” mora dobiti sve glavne nagrade, pa i onu za glavnu glumicu, mada u tom filmu glavne ženske uloge nema. I tako je Zlatnu arenu dobila preiskusna Nada Đurevska za rolu (trpeće supruge), u kojoj uglavnom (pouzdano) sekundira Bogdanu Dikliću, dok je aktivna i dinamična uloga glumački gotovo neznane Sare Stanić, uloga koja uključuje i “sumnjiv” erotski moral (a poznato je da je predsjednik žirija Petar Krelja alergičan na tu vrstu /snažnih/ ženskih likova), ostala prešućena.

“Nije sve u lovi” osnovnom situacijom može podsjetiti na probojni rad Toma Tykwera “Trči, Lola, trči” – u filmu debitanta Pleića djevojka, naime, pokušava u strogo ograničenom vremenu spasiti svog dečka (solidan Marko Cindrić) koji kamatarima duguje novac. No dok Tykwer problemsku situaciju rješava s bitnim osloncem na strategiju tzv. art-filma, Pleić se koncentrira na rad u žanrovskom modusu. To čini umješno, sigurno držeći ritam i unutar žanrovskim pristupom ograničenog prostora dostatno uvjerljivo profiliravši likove, a usput ponudivši ponešto narativne i stilske svježine, kao u scenama navještaja psihičkog pomaka lika bankara (dobar Nikša Butijer), od kojeg bi djevojka trebala na neki način dobaviti novac, odnosno susreta djevojke i bankara u kafiću, gdje se umjesto standardnog postupka plan-kontraplan služi djevojčinim odrazom u ogledalu. Dobro prati i ubrzavanje trilerskog mehanizma fino kreiravši pojačanu napetost, a solidan je i u uprizorenju seksualnih prizora te sugestijama složenih djevojčinih osjećaja prema dečku i bankaru, odnosno njezine opće erotske prirode. Znatan je međutim problem filma neuvjerljivo režiran završni obračun, što polučuje kvalitativni antiklimaks. No nema antiklimaksa kad je u pitanju glavna glumica Sara Stanić, pred kojom bi mogle stajati mnoge intrigantne role ako bude imala sreće sa scenarijima i režiserima.