Tržište radne snage

U novinskim člancima posvećenima istraživanju Monitora obrazovanja i osposobljavanja, istraživačkog projekta Evropske komisije, ističe se da je obrazovni sustav u Hrvatskoj zapušten i ispod prosjeka EU-a. Zatim se obično navodi kako time u “zemlji znanja” nitko nije iznenađen, a najmanje su to oni eksperti koji se trenutno bave izradom Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Oni dakle profesionalno znaju da mi koji smo – najčešće zajedno s njima – prošli kroz ovdašnje sisteme obrazovanja, ne znamo pravo znanje. Što je paradoks od kojeg je bolji samo onaj da je jedan od popratnih efekata sve veće nezaposlenosti (ali i sve složenije strukture statusa i uloga pri zapošljavanju i otpuštanju) povećanje broja zaposlenih u službama biroa za zapošljavanje.

Stanje je u obrazovnom “sektoru” toliko grozno, uvjerava nas i ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, da je “to i bio temelj (?!) za pripremu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je upravo u javnoj raspravi i koja treba dati odgovore na pitanja kako naš obrazovni sustav učiniti kvalitetnijim”. Pa na tom tragu, tragu potrage za kvalitetom, resorni ministar uočava velik problem u tome što nije uspjelo “usklađivanje kvalifikacija s potrebama tržišta rada”. “Jer”, nastavlja on, “uvođenjem Bolonjskog sustava nacionalni sustav stjecanja kvalifikacija postao je dijelom nejasan tržištu rada, koje nije na pravilan način i u potpunosti prepoznalo određene kvalifikacije, ponajprije one koje vežemo uz prvu razinu visokog obrazovanja.” Hoće se reći da iako je reforma visokog školstva namjeravala riješiti neusklađenost “kompetencija studenata” i onih koje treba “tržište rada”, problem nije riješen, već je samo produbljen. Mnogo je razloga tome – državni činovnici ih najradije svode na “apsolutizam & šlamperaj” svojih prethodnika – ali najzanimljiviji je ovaj Jovanovićev argument: studijski programi izvodili su se po “zakonu jačega”, a ne po stvarnim potrebama tržišta rada. Znači li to da dok lojalna liberalna inteligencija istiskuje iz sebe i zadnji atom snage da društvo u svim segmentima učini “investicijski privlačnim” globalnoj kapitalskoj klasi, u svemu, pa i u obrazovanju, ipak tamo neka šačica pročelnika odsjeka i katedri nadjačava duh vremena i žilavo brani stare “predkapitalističke” odnose? I to kako? Čistom silom, pomoću “zakona jačega”. Kada bi to bilo istina, bila bi to sjajna vijest, no stvari stoje upravo obrnuto: i zadnji ostaci otpora kapitalskoj najezdi na obrazovni sustav, dijelom čije strategije je i uništavanje razine javnog školstva, kapituliraju pred “reformatorima”, koji su si stavili u zadatak da taj sistem “od vrtića do doktorata” bude “bolji, konkurentniji i uspješniji”.

Prepustimo li problematiku odraza konkurentnosti među vrtićima na odgajanje za konkurentnost među vrtićkom djecom dječjoj pravobraniteljici, što sve možemo zaključiti o slavnom “tržištu rada” u ovoj njegovoj proširenoj upotrebi? Jer očito je da se tim tržištem sada intenzivno bave službene politike, akademska znanost i masovni mediji. Svi sudionici u raspravi zalažu se ili barem ne protive potrebi da tržište rada postane elastično, “fleksibilno”. To znači da poslodavci još lakše, brže i kapitalu jeftinije mogu otpuštati radnike, da se smanjuju prava iz rada, doprinosi itd. Ono što se nasuprot ovakvom “poopćavanju” radnih odnosa odmah i bez posebnih istraživanja može zapaziti, jest da u najmanju ruku ne postoji jedinstveno tržište radne snage (kada regulira radne odnose, pa i s obzirom na “obrazovnu sferu”, saborska klasa ne misli na sebe i svoje korporativne patrone, pa ni na većinu sveučilišnih profesora koji su s tim strukturama konformirani). To “tržište” očito je vrlo segmentirano, njegovu strukturu nije moguće izvesti iz jednostavnog mehanizma ponude i potražnje, a nije neumjesno i zapitati se da li tržište radne snage, ne samo zbog masovne nezaposlenosti, uopće i postoji? Pretpostavka da bi samodjelatnost nekog tržišta radne snage onemogućila one koji djeluju po “zakonu jačega” (čuvajući svoje leno) i dala šansu “zdravim snagama”, šverca tezu da su za krizu “konkurentnosti” krivi ni više ni manje nego ostvareni rezultati radničkih borbi i socijalističkih revolucija prošlog stoljeća, koji su nam “intelektualce jače od tržišta” namirili u amanet. No sve mjere koje se sada uvode nikako da stvarno povećaju zaposlenost, kupovnu moć stanovništva i sl. One samo uspješno smanjuju posredne i neposredne nadnice i prava iz rada, a zastrašivanjem i discipliniranjem radnika jačaju vlast kapitalističke klase posvuda, pa i u obrazovnom procesu. Naša obrazovna vlast ponaša se kao da iz činjenice da je profitabilnost kapitala sve više ovisna o ukupnim društvenim odnosima, od društvene “kohezije” i općeg “socijalnog kapitala” (koje pokušavaju reproducirati i obrazovne ustanove), proizlazi da su ti proizvodni i širi društveni odnosi već sada sami po sebi proizvodne sile. Kao da je skončalo povijesno razdoblje u kojem su povijesne procese pokretale suprotnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa.

No tome nije tako. Ono što se promijenilo neokonzervativnim ili neoliberalnim napadom na većinu jest uloga države spram radničkih klasa. Radnici i radnice ujedno su i državljani i državljanke s pravom glasa, pa bi, da je po formalnoj logici, stranka koja zastupa njihove interese u političkim aparatima države mogla zadobiti i većinu. Da se to ni teorijski ne dogodi – tj. da sama država bude pozornicom otvoreno politizirane klasne borbe među osnovnim društvenim klasama – pretvorena je ona sada u aparat samo jedne klase. Moderna je vlast puki odbor za vođenje zajedničkih poslova buržoaske klase u cjelini. A to vrijedi danas više negoli u doba “Komunističkog manifesta”, u kojem su to Marx i Engels napisali. Za državu kao aparat u službi transnacionalnog kapitala, njeno stanovništvo koje proizvodi bogatstvo nije više državljansko tijelo, već samo ponuda “socijalnog kapitala” na lokalnom tržištu radne snage. To “tržište” je institucionalna konstrukcija klasne borbe kapitalističke klase. Uz svu postojeću nesimetričnost u klasnoj borbi, podređenost u samoj proizvodnoj sferi, ono što radnik i radnica još nude na tržištu za vladajuću ideologiju više nije “radna snaga”, već samo njene sposobnosti, kompetencije, iskustvo u njihovoj upotrebi, ukratko ljudski kapital.

Iskoristiš ga kada ti treba, odbaciš kada je projekt ostvaren. Bolonjska reforma tu je brutalno licemjerna: istovremeno dok trubi kako hoće studijski proces podrediti zahtjevima tržišta, pa i “tržišta rada”, ona za cilj tog istog studijskog procesa određuje pridobivanje “kompetencija”, kao da će svi ljudski “produkti” njenog pogona postati “poduzetnici”, koji će manipulirati sa (svojim) ljudskim kapitalom! Očito, “tržišta radne snage” postala su mehanizam pomoću kojega kapitalizam proizvodi takav društveni sastav radne snage koji razbija i atomizira radništvo, sada očito na svim stupnjevima obrazovanja, a najviše akademske radnike, te mu na sve načine otežava da se politički konstituira kao klasa po sebi i za sebe. Tko danas nastupa u ime “tržišta radne snage” – pisao je o tome elaborirano slovenski sociolog Rastko Močnik – kolaborira u klasnoj borbi kapitalističke klase i bori se protiv onih koji stvaraju bogatstvo. Dotle je došlo, ministre Jovanoviću.