Vizionarstvo za kratkovidne
Jedna štura, piarovska vijest iznova nam je potvrdila premijerovu obijest. Ili tako, barem, informaciju o Milanovićevu okupljanju vijeća koje bi trebalo uobličiti nešto što se zove hrvatskom “Vizijom 2030” jednoglasno tumače medijski komentatori. Predsjednik Vlade pozvao je, naime, početkom godine četrdesetak poduzetnika, akademika i marketinških stručnjaka da u duhu međusobnog uvažavanja, tolerancije i stroge konspiracije projektiraju trasu državnog napretka kroz narednih sedamnaest godina. Njegov je projekt elitističkih konzultacija dočekan arsenalom populističkih diskvalifikacija. Priručna političko-analitička karakterologija premijera nam je ponovno prikazala kao pretencioznog pseudointelektualca koji se ne zna nositi sa stvarnim problemima građana, pa stoga radije bira apstraktne debatne bitke, paranoidnije su konfabulacije neformalnu skupinu stručnjaka promovirale u opasno zakulisno društvo, pozivalo se na neizbježnog “malog čovjeka” koji će do 2030. svisnuti od gladi i cijela se priča naposljetku zakoprcala siromašnim interpretacijskim poljem između pretpostavljenih dobrih namjera i novih teorija zavjera. Nije da se više od toga zapravo i moglo dobiti: sve što smo o vijeću doznali svelo se na imena nekolicine odabranih uglednika, na irelevantne indiskrecije o protokolu sastanaka i na rasplinuti slogan o Hrvatskoj kao “tehnološkom i prirodnom parku u srcu Europe”, kojim je Davor Bruketa sažeo dosadašnji rad gremija. Ako iza kulisa još nečega ima, onda je tamo i ostalo. A ako se iz onoga što znamo nešto može zaključiti, onda taj zaključak poprima formu paradoksa: dobili smo viziju u vidu već viđenog, premijerski sponzoriran pogled u bolju budućnost koji svojim većim dijelom ipak pripada prošlosti.
Godinu 2030. – lijepu, okruglu i sasvim proizvoljno odabranu – u svojim programima već su, naime, rezervirali mnogi: “Viziju 2030” prije pet godina izradila je Kenija, potom Litva, a nedavno i Slovenija; Svjetska banka optimistično najavljuje kako će baš tada eliminirati radikalno globalno siromaštvo i stvoriti uvjete da svaki šesti stanovnik Zemlje više ne živi na rubu gladi; Pepsi-Cola u projektu “Forum za budućnost” razvija “Scenarije i strategije za 2030”, dok multinacionalni proizvođač deterdženata i omekšivača Henkel korporacijskim žargonom promovira ideologiju održivog razvoja i najavljuje da će u magičnoj godini “postizati više s manje sredstava”… Brojka je, dakle, odmjerena tako da se u nju mogu upisati i planovi nacionalnog razvoja i program globalnog napretka i korporacijski brendiran kompetitivni futurizam. Dovoljno je blizu da povlađuje egoizmu današnjih generacija sugerirajući im kako će uživati plodove obećanog uspjeha, dovoljno daleko da osigura patos epohalnog projekta. Stoga se i hrvatska vizija već od temelja gradi na očuvanju statusa quo, pa u njenoj izradi, fingirajući imaginarni ideal ideološke neutralnosti i nepristranosti, podjednako sudjeluju navodni ljevičari, “objektivni” stručnjaci i deklarirani članovi organizacije Opus Dei; uz njih, još i poneki uspješan biznismen, kako bi se potvrdilo da pobjednici tranzicijske preraspodjele društvenog bogatstva ne pišu samo povijest nego, evo, i neumitnu budućnost. Stoga je onaj nemušti reklamni slogan više odraz današnje frustracije nego parola vizionarske imaginacije: želja da se nastanimo u “srcu Europe” otkriva komplekse turističke periferije za ljetne ferije, dok zamisao “parka” primamljivom slikom javnog i svima dostupnog prostora prikriva aktualne procese rasprodaje, monetizacije i privatizacije.
Stoga, naposljetku, pravo pitanje i nije kako će kroz godinu ili dvije izgledati dovršena vizija Hrvatske 2030, nego zašto uopće postoji potreba da se na njoj radi baš sada, kada budućnost djeluje definiranom, privatiziranom, precizno opisanom i propisanom. Možda zato što ekonomska kriza, još uvijek percipirana kao neugodna makadamska zaobilaznica na putu u bolje sutra, polako poprima obrise slijepe ulice kapitalizma: ulice koja, doduše, nije slijepa za sam kapitalistički sistem, ali jest za nas koji u njemu živimo. Možda zato što takva perspektiva neumitno potiče na zamišljanje sve mračnijih raspleta, baš kao što posljednjih godina možemo uočiti u domaćem filmu, kazalištu i književnosti, gdje sve više pisaca i režisera konstruira zastrašujuće, apokaliptične prizore (post)kapitalističkih distopija. A možda i zato što smo napokon prekoračili prag evropskih integracija, taj čelični okvir institucionaliziranog političkog djelovanja tranzicijske Hrvatske, dugogodišnji ideološki horizont bez prihvatljive alternative. Sada, nakon što smo kolektivno prošli ispod duge samo da bismo s druge strane zatekli novi gospodarski pad, rast socijalnih razlika i paradu fanatičnih zloustavotvora, odjednom nam nedostaje narativ kojim bismo teškoće trenutka iskupili višim društvenim ciljem.
Budućnost je potrošena, ona je već stigla, njenim se ruinama krećemo. Preostaju političke i poduzetničke vizije kao dijetalni surogat sistemske alternative, nastavak loše sadašnjosti gorim sredstvima, potvrda prezenta kao jedinog budućeg vremena. Preostaje žanr prilagođen suženom vidnom polju promatrača: nešto poput vizionarstva za kratkovidne, nešto poput utopije u formi miopije.