Zakašnjela kritika totalitarizma

Shakespeare u Kremlju Teatra Ulysses u zagrebačkom HNK-u

Predstave brijunskog Teatra Ulysses već godinama se temelje na krupnim povijesnim temama, renomiranoj dramskoj literaturi i angažiranim glumcima prvorazrednih biografija. Najnovija, “Shakespeare u Kremlju”, pravljena je po istom receptu: tema su posljednji dani Staljinove vladavine, o kojima je dramski predložak napisao meštar dramskih serija Ivo Štivičić, a junake kremaljske priče tumače velika imena srpskoga i hrvatskoga glumišta, od Borisa Isakovića i Jasne Đuričić do Ozrena Grabarića, Katarine Bistrović Darvaš, Jadranke Đokić, Svetozara Cvetkovića i drugih. Predstava scenski djeluje vrlo raskošno, no pitanje koje se postavlja već nakon prvih desetak minuta glasi: Što nama danas znače Staljin i njegovo doba? Može se beskrajno lamentirati o pojmovima terora, slobode i straha, ali mozaik uvjerljivosti na pozornici je neumoljiv i svodi se na elementarno pitanje tiče li nas se ono što gledamo ili ne. “Shakespeare u Kremlju” manjkav je upravo u tom segmentu, koji se prema kraju predstave otvorio kao golema provalija između rekonstrukcije povijesne teme i značenja koje bi za publiku trebala imati. Jednostavno, predstava nije uspjela “prijeći rampu” i dobaciti do današnje aktualizacije, nego je ostala zakopana kao jedna od tisuću priča o strahotama staljinističke mašinerije.

Redateljica Lenka Udovički prikazala je na ironijski način šefa sovjetske tajne policije Beriju (Ozren Grabarić), dok je Staljin (Boris Isaković) predstavljen kao prototip autoritarnog seljaka negdje bogu iza leđa, a svi ostali – sivi i bezlični – figurirali su onako kako su nas već u školi učili o staljinističkoj birokraciji. Takav karikaturalni postupak samo je uspio zamagliti motive ponašanja likova i udaljio nas je od mogućnosti da Staljinovo doba usporedimo s današnjim političkim problemima. Radnja je zamišljena tako da se doživi klimaks kada slavnoga glumca (Nebojša Dugalić) Staljin pozove ravno iz gulaga da mu nešto odglumi, ali taj susret Vlasti i Umjetnosti, kada se Staljinu ravno u uho recitira dio iz “Rikarda III”, djeluje otužno, a ne kao znak za bilo kakvu aktualizaciju starih problema. Zamašna scenografija i kostimi Bjanke Adžić Ursulov, koji su trebali predstaviti glomazni sovjetski policijski aparat, samo su pridonijeli pompoznosti povijesne teme, koja se nastavljala unedogled tipičnim dijalozima, iz kojih već unaprijed znamo da će nekome odletjeti glava, da će nekoga pojesti mrak i da svi žive u smrtnom strahu.

Piscu teksta Ivi Štivičiću ne treba zamjeriti što se bavio temom koja ga očito osobno muči (dobar je dio života proživio u jugoslavenskoj verziji socijalizma), ali redateljica Lenka Udovički nije se uspjela odmaknuti od doslovne kritike Staljinovih deformacija. Umjesto raskošne scene i patetičnih gesti, predstava je morala biti ohlađena do nivoa egzistencijalne drame, u kojoj bi ledeni odnosi između Staljina, Berije i njihovih žrtava nešto govorili o univerzalnom demonu Vlasti i idealu Slobode.

Predstave Teatra Ulysses, pa tako i “Shakespeare u Kremlju”, nesumnjivo imaju svojih dobrih scenskih trenutaka, ali problem je u tome što u pravilu “kasne za jedan rat” i teško stižu do današnjih dana. Govore o Francuskoj revoluciji ali ne i o današnjim pokretima, o Golom otoku ali ne i o nedavnim koncentracijskim logorima, o početku Jugoslavije ali ne i o njezinu kraju, o mladima ’68. ali ne i o današnjoj generaciji, o Hitleru i Staljinu ali ne i o današnjim vladarima. Kada se odmakne od takvoga sentimentalno-povijesnog pristupa, Teatar Ulysses imat će šansu biti prostor kazališnog propitivanja suvremenih duhova, a ne tek mjesto blještavoga ljetnog spektakla.