Ljubivoje Ršumović: Deca treba da budu poseban narod

Foto: Jovica Drobnjak

Jedan od najznačajnijih suvremenih srpskih pjesnika i pisaca za djecu, Ljubivoje Ršumović, od milja zvan Ršum, diplomirao je komparativnu književnost na beogradskom Filološkom fakultetu. Objavio je 86 knjiga, namijenjenih uglavnom djeci, a za Radio Beograd, kasnije i TV, napisao je i režirao više od 600 dječjih emisija. Nedavno je bio gost Interlibera i Centralne biblioteke Srba u Zagrebu. Autor popularne dječje emisije “Fazoni i fore” i pred zagrebačkom publikom bio je pun štosova: tako se, kao vrsni šahist (ali i karate-majstor), pohvalio svojim velikim uspjesima – izgubljenim partijama protiv Karpova i Kasparova.

Kako je biti u Zagrebu nakon 22 godine?

Uvek se lepo osećam kad god ima publike da me sluša i kad mogu da pričam šta god hoću, bez straha. Moram ipak da priznam da se lepše osećam pred decom, koja nisu ozbiljna kao odrasli. Volim da se igram sa njima i izvodim fazone i fore. Zadnji put sam u Zagrebu bio 1991., na proputovanju za Rovinj, gde smo imali kuću. Svratio sam tada i do Bože Biškupića, moga zagrebačkog izdavača, kao i do čakovečkog Zrinskoga, koji je 1988. izdao komplet sedam mojih knjiga u čak 20 hiljada primeraka.

Škole nisu mesto za veronauku

Koliko su s vašim pjesmama upoznata djeca u Hrvatskoj? Imate li kontakta s ovdašnjim kolegama?

Dok je Božo Biškupić bio ministar kulture, interesovao sam se šta je bilo sa 140 hiljada mojih knjiga štampanih u Čakovcu, da li su završile u podrumima ili na lomačama. Rekao mi je: “Koješta, Ršume, garantiram da nijedna tvoja knjiga nije uništena!” A moj ponovni kontakt sa kolegama iz Zagreba bio je pre šest godina, kad je jedan od mojih izdavača, beogradsko Prvo slovo, poželeo da izda knjigu “Ršumdani” povodom 50 godina moga rada, pa su tražili mišljenje o mojoj poeziji i prozi od Zvonimira Baloga i Arsena Dedića, nakon čega sam zahvalio tim drugarima na lepim rečima. Inače, zovu me iz Rijeke, iz “Prosvjetinog” časopisa “Bijela pčela”, no uvek me spreči neki zdravstveni problem, šta je realnost u ovim godinama.

Pišete za djecu u ljudima i za ljude u djeci. Koliko je književnost za djecu imperativ?

Oni koji dođu da slušaju nekog pesnika i književnika, sačuvali su u sebi nešto od deteta. To je dobro, jer znači da su sačuvali radoznalost, jednu vrstu smisla za lepu reč. Sačuvali su svest o tome da treba upoznati još nekoga, da treba čuti još neku metaforu, još neku rimu, još neku lepu pesničku sliku. Decu oduvek vaspitavamo knjigom. Iako sad imamo kompjutere i televizore, mora da se radi na tome da su učitelji i roditelji pravi izvori iskustva i znanja. No i mi profesori i vaspitači moramo pronaći način da pripitomimo decu, da ih uputimo na izvore znanja, a ne da im mi sipamo znanje koje će izvetriti čim dobiju peticu. Znanje za koje se pomuče dulje će ostati u njihovoj svesti i, šta je najvažnije, voleće ga više nego znanje koje im se nasilu i za ocenu uliva u glavu.

Jedan ste od osnivača i prvi predsjednik Odbora za zaštitu prava djeteta Srbije. Koliko su prava djece na Balkanu ugrožena? 

Pritisnuti smo raznim imperativima koje nam nameće međunarodna zajednica, a pritom smo lakomisleni. Srbija, verovatno kao i Hrvatska i sve male zemlje, misli da ako nešto potpiše, kao što je Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima deteta, da će to biti dobar znak za neke tamo. No poštivati potpisano, to je već druga stvar, jer mislimo – snaći ćemo se. To je jedan burazerski odnos prema vrlo ozbiljnim međunarodnim stvarima. Zaboravljamo da je Konvencija UN-a za članice te organizacije zakon iznad državnih zakona. U njoj na primer piše da je zabranjena svaka indoktrinacija, kako politička tako i konfesiona. To znači da veronauka ne može u škole, da one moraju da ostanu laičke, naučne ustanove, a veronauka neka se održava u hramovima vere. U Srbiji i u balkanskim zemljama premalo se radi sa roditeljima, koji misle da su deca njihovo vlasništvo i da sa njima mogu da raspolažu. Treba razbiti tu vrstu patrijarhalne logike, a decu treba vaspitavati da budu poseban narod.

Vuk samotnjak

Djed vas je naučio da se klonite politike, no kako ste preživjeli devedesete u Srbiji?

Naravno, bilo je teško. I dan-danas ne mogu da se osvestim od tih vremena. Nažalost, u Srbiji i dalje ima onih koji bi odmah glasali za Miloševića. Zaboravili su 1993., kada je litar mleka stajao dve milijarde dinara, ako ga se imalo gde kupiti – u radnjama ga obično nije bilo. Tada mi se rodio prvi unuk, pa sam mleko kupovao od komšija u okolini Beograda: litar su mi prodavali po 20 nemačkih maraka, u vreme kad je moja plata direktora Pozorišta “Boško Buha” bila osam maraka.

Zbog čega više niste član Udruženja književnika Srbije?

Bio sam član Uprave kad je aktuelni predsednik samovoljno otišao da se u ime Društva pridruži jednoj partiji koja je zahtevala da se rehabilituje kvisling Milan Nedić, čovek koga je Hitler postavio za predsednika vlade u Srbiji. To je bio razlog mog napuštanja Udruženja. No nisam od toga radio gužvu, štampa je za to doznala kasnije, a ja to nisam želeo komentarisati. Shvatio sam da ne bi trebalo da budem član nijednog čopora, da sam vuk samotnjak.

Na čemu sada radite?

Mnogo je zahteva da nastavim sa “Vidovitim pričama”. Već imam koncept, ali ne bih više da to budu priče, nego kratki roman o Vidojevim doživljajima. Čini mi se da je bolje da on krene u svet, kao šta je svojstveno detinjstvu i dečaku koji odrasta da u jednom trenutku pobegne od kuće. Videću da li će na kraju da se vrati i da bude hepiend ili će naći neku drugu kuću i devojčicu. I za dugogodišnji serijal “Fazoni i fore” ima nagoveštaja da će ponovno da ide na leto, ali planiram da se više ne zove tako, nego “Provale i cake”.

  •  

Ne shvatam ljude koji se bune protiv ćirilice

Kako komentirate napade na ćirilicu u Vukovaru?

Koliko god se trudio, ne shvatam ljude koji se bune protiv ćirilice. Ne razumem da li nemaju razumevanja za svoju republiku koja je sad članica Evropske unije, a kojoj je jedan od osnovnih postulata takva vrsta tolerancije. Ne razumem one koji posle toliko godina ne mogu to da shvate, neću da kažem da razumeju, ali da progutaju to nekako, jer u protivnom ne čine dobro svojoj državi Hrvatskoj. Ako Hrvatska želi da ostane u EU-u, a nadam se da želi, kao šta i mi želimo da budemo članica, onda će morati nekako to da reši.