Ana Martina i Vjera Bakić: Vojine spomenike želimo izmjestiti iz kategorije neželjene baštine

Foto: Jovica Drobnjak

Nedavno otvorenje prve retrospektivne izložbe Vojina Bakića (1915. – 1992.) u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti povod je razgovoru s njegovim unukama Anom Martinom i Vjerom Bakić, arhitekticama koje su radile likovni postav izložbe i prvi put javnosti pokazale obiteljsku zbirku. Uz gotovo nevjerojatnu činjenicu da je riječ o Bakićevoj prvoj retrospektivnoj izložbi, notorno je naglašavati još jednu, onu o zanemarivanju njegovog opusa kao kolateralne žrtve kulturno-povijesnih, problematičkih (uvijek) političkih okolnosti. Izložbom u MSU-u otvaraju se kulturno-reprezentativna vrata (analitičkoj) percepciji, pa će biti izuzetno zanimljivo pratiti novi (stari?) interpretativni smjer. Pri otvorenju se govorilo o Bakiću koji “svojim opusom izmiče uvriježenim odrednicama u povijesti umjetnosti”, što je formula koja je dosad mogla zadovoljiti. U očekivanju promjene formulaičnog i paušalnog govora o opusu Vojina Bakića, razgovarali smo s Anom Martinom i Vjerom neposredno prije otvorenja izložbe. Odlučile su da im odgovori budu “kolektivni” jer “jednako razmišljaju o stvarima koje se tiču Voje”.

Kakav je osjećaj bilo postavljati izložbu čiji je fundus, velikim dijelom javnosti neizložen, sada kronološki prikazan? Poznato je da vaš djed nije mnogo izlagao, nije mario za samopromociju. Kako dakle između privatnog registra iz djetinjstva i sadašnjeg profesionalnog angažmana gledate na ovaj (obiteljski i kulturni) događaj? Što bi Vojo Bakić rekao da vidi vlastitu retrospektivu u MSU-u?

Sa skulpturama smo odrastale, pa su nam one, logično, vrlo bliske. S njima imamo gotovo intiman odnos, pa nam njihovo postavljanje u prostor nije predstavljalo nikakav problem, to smo jednostavno znale i osjećale. Naknadna kronologija je uvela nov, iznenađujući sloj znanja i razumijevanja tih intuitivnih slika, principi koji generiraju forme otvorili su nam se još jasnije. Rad na izložbi bio je poticaj za daljnja prikupljanja materijala vezanih uz nastajanje skulptura, istraživanja skica, radnih modela, projektne dokumentacije spomenika i fotografija iz različitih faza njihove gradnje: to držimo posebno značajnim jer se skulpturalnost tako još više otvara onima koji Bakićeve skulpture pamte kao završene, fotografirane elemente u nekom prostoru. Zanimljivo nam je bilo i istražiti prisutnost spomenika u medijima, filmu i fotografiji, pa smo u tom procesu obnovile poznanstva s ljudima s kojima je bio blizak, s kojima je surađivao. Dragocjen uvid u projektiranje i nastajanje spomenika na Kamenskoj, u Valjevu i Kragujevcu dao nam je glavni konstruktor gospodin Boris Medja. S obzirom na to da je prethodno konstruirao avion V55 – visokokrilac, bilo mu je izazovno prenijeti iskustva pri rješavanju opterećenja vjetrom na monumentalno mjerilo spomenika. A sad, kako bi Vojo reagirao na vlastitu retrospektivnu izložbu… Sigurno bi se bio sklon našaliti na vlastiti račun i sasvim sigurno bi nastojao što više toga reducirati.

Jedinstvene monumentalne skulpture

Koliko je i kako djedov umjetnički svjetonazor utjecao na vas? Ako je banalno: koji aspekt profesionalnog i/ili ljudskoga, što je točno (k)od djeda Bakića najviše inspiriralo?

Nije banalno, to su sigurne stvari u našem odrastanju. Stav da ideje treba brusiti, do savršenstva, puno puta se vraćati, obilaziti, ponovo ih pogledati, promisliti i nakon toga napustiti, ići dalje. To nas je oduvijek najviše inspiriralo kod njega. Uveo nam je naviku da sve stavljamo pod znak pitanja, što posljedično rađa neka nerazumijevanja i nesnalaženja u prihvaćanju tradicionalnih vrijednosti. Naposljetku, stav o jednakosti među ljudima neovisno o njihovoj klasi, rasi, nacionalnosti i političkom opredjeljenju, to je bio njegov životni motor.

Izložba dijela njegovih radova iz 2007. u zagrebačkoj Galeriji Nova, u organizaciji kolektiva WHW, jedina je Bakićeva u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Napor Srpskog narodnog vijeća i općina Topusko, Grozd i Vojnić u inicijativi za obnovu spomenika na Petrovoj gori nije uzdignut na razinu prioriteta ili barem važnog posla u nacionalnoj kulturnoj politici. O čemu govore ove činjenice? Može li nas zadovoljiti teza da se radi o “vezanoj trgovini” nacionalnih političko-tranzicijskih problema, pri čemu je Bakićev opus kolateralna žrtva izbjegavanja tematizacije socijalističke baštine u svim aspektima?

Fascinantna je činjenica da je u to doba Jugoslavija ulagala u suvremenu umjetnost u konstruiranju simbola ideja svog vremena i društvenih vrijednosti. Umjetnici tog vremena uspjeli su kanalizirati neizmjernu količinu novca zbog čega su stvorene monumentalne moderne skulpture, jedinstvene u europskom kontekstu. Ta remek-djela moderne monumentalne skulpture danas su dio hrvatske kulturne baštine. Hrvatska baština, a time i spomenici našega djeda, ulaskom u Europsku uniju postala je i europskom baštinom. Tako se otvara čitav niz novih financijskih mogućnosti obnove, koje ranije nisu bile moguće. Velika je šteta što to do danas nije prepoznato. Ostavljeni su po strani, kao svjedoci prošlosti, izloženi propadanju i devastaciji.

S druge strane, baš taj kontekstualni odnos Bakićevog umjetničkog nerva i kulturno-političkog konteksta socijalizma otvara izuzetne analitičke kapacitete, najprije na pruzi moderniteta u ju-socijalizmu. Bakić je bio autentični modernist, u smislu da se na takvog umjetnika nije moglo “politički” i smjerodavno utjecati. Kako ste odnos modernizma/socijalizma elaborirali ovom izložbom? Je li uopće potrebna elaboracija njegovog modernizma?

Njegov je modernizam zanimljiv jer funkcionira procesualno. Bakić sintetizira i reducira kroz istraživanje, čisteći oblik postepeno. Svaki oblik ima svoju kronologiju, svoje vrijeme razvoja. Ali koliko god njegov modernizam proizlazi iz vremena u kojem je stvarao, potrebi da se taj duh vremena očita i interpretira u vlastitom stvaranju, treba vidjeti i njegovu umjetničku hrabrost i spremnost na novo, neizvjesno i neistraženo. Trebalo je naime znati napraviti radikalan prekid s tradicijom i ne hodati utrtim stazama. Taj višak umjetničkog, u okolnostima vremena, uvijek dolazi iz pojedinačnog iskustva. Gubitak četvorice braće, ljudska patnja takve snage, dala je njegovoj velikoj temi privatnu angažiranost – da ne spominjemo emocije.

Koliki je odnos obiteljskog dijela opusa, a otkuda ostatak radova na izložbi?

Osnovu izložbe čine skulpture, crteži, fotodokumentacija, projektna dokumentacija i makete spomenika iz obiteljske zbirke Bakić, a brojna djela prikupljena su iz muzejskih institucija s područja cijele bivše Jugoslavije. Dragocjen doprinos dali su prijatelji našeg djeda i privatni kolekcionari, koji su posudili djela za izložbu.

Umjetnost na prvom mjestu

Strašan je popis uništenih Bakićevih skulptura-spomenika 1991. i 1992., pred njegovu smrt. Mora da ga je ta devastacija jako pogodila. Na izložbi fotografijama dokumentirate prijašnje i sadašnje stanje srušenih spomenika: kolike su šanse da se spomenici dignu iz mrtvih?

U ratnim vremenima spomenici su poput nedužnih ljudi, stradali su kao žrtve. Naravno, djed je bio jako deprimiran tim događanjima, bio je duboko tužan. Izložbom smo htjele pokazati transformaciju spomenika u vremenu, od principa koji je generirao ideju i formu, preko razvojnih modela, gradnje na granicama tehnoloških mogućnosti tog vremena, do fatalnog, do propadanja. Fotodokumentacijom i filmskim materijalom željele smo izložiti i dio simboličkog prostora reprezentacije tadašnje države, društva i njegove kolektivne memorije. I naravno, ne možemo znati kolike su šanse za obnovu spomenika koji su srušeni ili konstantno propadaju. Za to su potrebni politička volja i angažman kulturnih institucija države, što daleko nadilazi pojedinačne inicijative obitelji, pojedinaca i udruga.

Koja je, zapravo, ideja ove retrospektive? Što se njome želi pokazati, a što provocirati?

Nakon mnogo desetljeća, prvi put pokazujemo cjelokupno stvaralaštvo: zvuči jednostavno kad ovako kažemo. Kustoskom koncepcijom kronološkog htjele smo naglasiti razvoj njegove skulptorske forme. Učiniti vidljivim i razumljivim principe razvoja forme u njegovom radu, to je bila naša jedina ambicija. Važna nam je bila i edukacijska razina izložbe usmjerena novim generacijama, koje pripadaju ekonomskom i socijalnom modelu tržišnog kapitalizma, čije su iskustvo socijalizma i informiranost o modelima umjetničkog stvaranja u tom vremenu tek posredni. Vjerujemo da će ova izložba postati polazišna točka za buduća istraživanja i buduća čitanja njegova rada. Bilo bi sjajno kad bismo bile u prilici pokazati je u širem regionalnom i međunarodnom kontekstu.

Medijska prezentacija Vojina Bakića ne odudara od stereotipa nepodnošljive lakoće “suočavanja” sa socijalizmom, pa se Bakića vječito i paušalno određivalo kao “državnog umjetnika” s pripadnim upitnikom, i to od NDH do SFRJ. Koji aktivni umjetnik u Jugoslaviji nije bio “državni”? Kako tumačite tu kvalifikaciju, a što je ona eventualno značila djedu za života?

Bio je izrazito, izrazito apolitičan. Zanimala ga je isključivo umjetnost, pitanja u skulpturi, duh i ideje vremena u kojem je stvarao. Reklo bi se, bio je tip kozmopolita, osjetljiv prema ljudima, ali imun na socijalne promocije izložbenog tipa. Državne narudžbe i natječaje unutar kojih je realizirao spomeničke plastike shvaćao je prije svega kao skulpturalne teme, promišljanja simbola pobjede, slobode, budućnosti i univerzalnosti prevedene u oblik, u prostor. Ideologija sistema u kojem je stvarao nije ga se puno ticala, ideja umjetničkog bila je primarna.

Hrvatska ne stoji dobro s idejom i realizacijom antifašizma. Bakićev opus sav je u ideji antifašizma: što ideja tog opusa, u interpretaciji, može učiniti, po vašem mišljenju?

Može učiniti mnogo ili ništa, ovisi tko kako vidi stvari. Ideja Vojinog opusa hoće ukazati na naizgled jednostavno: univerzalne, trajne vrijednosti koje potiču iz tog vremena, a koje spomenici nose. Naša je želja izmjestiti spomenike iz kategorije neželjene baštine, osvijestiti činjenicu da su dio kolektivne memorije. Ako ništa drugo, na to upućuju i djela suvremenih umjetnika integrirana u ovoj retrospektivi (Maljković, Lulić, Grubić, Thaler…).

Nekadašnji Bakićev atelje u Rokovoj ulici neupotrebljiv je zbog neriješenih okolnosti. Što će biti s fundusom kad završi ova izložba? Logično bi bilo da izložba (didaktična, prije svega) proputuje makar regiju? Kako planirate organizirati obiteljski dio opusa ubuduće?

I dalje ćemo s entuzijazmom brinuti o obiteljskoj zbirci Bakić, uz stručnu pomoć institucija. Vjerujemo da je svaki pomak ovog tipa bitan za sudbinu opusa, njegovu kontekstualizaciju i valorizaciju. I doista želimo vjerovati da je retrospektiva početak kritičkog i analitičkog mišljenja vezanog uz Bakićev opus, vrijeme u kojem je radio i utjecaj koji je ostavio. Nadamo se da smo nakon silne energije uložene u ovaj projekt svi zajedno napravili važan korak naprijed, i to ne samo po pitanju jednog umjetničkog opusa.