Bloger vs. parnasovci

Pola ure kulture

Prošlotjedna emisija bila je totalno comme il faut, baš hercig, nije bilo Hloverke (možda je ipak pristala otići u penziju?), Ivica Šola izrecitirao je svoj stupac u omnipotentnom deliriju, S. P. N. je negdje iščeznuo, dok su svi ostali prilozi bili zanimljivi. Milivoj Solar, socijalistički ministar kulture, podsjetio nas je na vremena kada se na seminarima na fakultetu slobodno pušilo, izrazivši usput bojazan od sveopće trivijalizacije naše književnosti. Dodao je da bi se iz blogova – ipak? možda? – moglo generirati i nešto dobro. Gordan Nuhanović imao je slikovit prilog o raspadajućoj velebitskoj arhitekturi, Ivana Antunović Jović prezentirala je važnu knjigu Sandre Vitaljić o ulozi fotografije u ratnoj propagandi, dok je najbolji prilog emisije opet imao Dražen Ilinčić, koji je naciji predstavio novi književni fenomen – Željka Špoljara, alias Pavla Svirca, alias Književnu Groupie. Riječ je o književniku i blogeru koji se originalnim, ironičnim tekstovima o hrvatskoj književnoj sceni u relativno kratkom vremenu poprilično brzo propeo na našem književnom proplanku, pa će mu sad biti teže ne pasti nego se uspentrati. Špoljar na blogu Arteist u neviđeno zajebantskom tonu komentira pojave hrvatskog književnog sazviježđa, pri čemu, u prepoznatljivom diskursu, spaja zamjetnu erudiciju s rafiniranim humorom. On, čini se, daje pravu mjeru sredini koja, vjerujemo li našim kritičarima, neobično nalikuje na Parnas… Željko Špoljar svakako je element koji Solarovoj maglovitoj nadi o pojavi nečega dobrog u blogosferi daje smisao i konkretnost.

Labirint

Sve konzekvence ukazanja Željke Markić na hrvatskom političkom nebu nisu, kako se čini, iscrpljene pukim moralističkim zgražanjem zbog pobjede pokreta koji vjeruje da je Bog stvorio Adolfa i Evu a ne Adama i Stevu, stavljajući van zakona sve ostale. Nije sasvim izvjesno ni da je riječ isključivo o koraku unatrag. Naprotiv – kako je u intervjuu Petru Štefaniću točno primijetio Žarko Puhovski – one bi mogle bitno promijeniti cijelu scenu, i to u dogledno vrijeme, na vrlo ambivalentan način.

Pokret Željke Markić, za razliku od ostalih hrvatskih desnih pokreta, ne izrasta iz ognjištarskog, dinarskog duha, ni iz primitivne dijalektike crveno-crnog ruleta. Željka Markić, obrazovana, makijavelistički raspoložena žena, u dosluhu je s centrima globalne vjerske rekonkviste – američkim i australskim katolicima – pa postupa po, za naše prostore, dosad neviđenoj agendi. U tome je bio jedan od razloga njezina početnog trijumfa. No efekt blickriga s referendumom i direktnom demokracijom više neće moći iskoristiti jer će vladajuća većina promijeniti Ustav (izbijajući moguće oružje u ruci i civilnim udrugama ljevice, radnicima, sindikatima, Mijatu Staniću itd.). S druge strane, nametanjem žestokih moralnih standarda, “U ime obitelji” izbezumit će dobar dio takozvane desnice, koja je javno ispovijedala obiteljski moral, a tajno prakticirala samačku razularenost. “U ime obitelji” mobilizirali su, nadalje, velike mase ljudi na moralnom pitanju, pa iako je tu energiju teško prevesti u politički upotrebljiv oblik, nema nikakve sumnje da će pripadnici pokreta mehanički prevoditi referendumske glasove u izborne – a to je račun bez krčmara. Oni se stoga HDZ-u pojavljuju prije kao neočekivana opasnost s desnog boka nego kao saveznik, ne samo zato što su vjerojatno samostalniji no što se mislilo, već i zato što su na sceni primijenili novi narativ, jezik kojim tradicionalni hrvatski desničari ne mogu ovladati ni pomoću trikova. Između diskursa Vice Batarela ili Stjepana Bartulice i Josipa Čuljka prilična je provalija. Pokret “U ime obitelji” izveo je, nadalje, i gej scenu na veliku pozornicu, no dao je priliku i svim drugim manjinama da osvijeste vlastiti položaj. Da su svi točno prepoznali koja je njegova poruka – oduzimanje prava manjinama uopće – svjedoče i glasovi iz područja nastanjenih Srbima (Vrhovine, Negoslavci, Lapac), u kojima je najveći ili značajan postotak ljudi bio “protiv”. Svi su, drugim riječima, shvatili da se tu ne glasa o gej zajednici, već o odnosu većine i manjine.

Ima tu još paradoksa. Iako se, naime, najugroženijima čine pripadnici manjina, ovdje zapravo većina dramatično ugrožava samu sebe. Gurati dva referenduma čiji je jedini smisao oduzimanje prava Drugima (seksualnim ili nacionalnim manjinama) neviđena je afirmacija načela “neka komšiji crkne krava”. Na toj filozofiji nemoguće je otpočeti bilo kakav napredak. Tek treba vidjeti na koji će se sve način raspetljavati posljedice ovog referenduma, koji je samo na prvi pogled izgledao kao trijumf konzervativizma…

Staljingrad, RTS 2

Nijemci su, između ostalog, velik narod zato što o svojoj prošlosti mogu snimiti, u najdubljem smislu riječi, istinite filmove. Deseti krug Danteova pakla izgleda kao piknik naspram pakla Staljingrada. Teško je povjerovati da je moguće naći Nijemca pri zdravoj pameti koji će nakon gledanja istoimenog filma urlikati “Sieg Heil” ili slaviti nacizam. Scene u kojima ruski tenkovi gaze njemačke vojnike ukopane u snježne, ledene rovove, spadaju među najstrašnije u antiratnim filmovima uopće. One pokazuju što čeka narod koji se odluči na rat. Ako dobra tragedija, još od Aristotela, ima za cilj “izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledalaca odnosno dovesti do katarze”, onda ovaj film taj cilj postiže u punom smislu. No riječ je već o povelikom opusu inteligentnih njemačkih uradaka. Tako je film “Anonimna – jedna žena u Berlinu” prikazao cijenu poraza: nakon ulaska u Berlin, ruske su trupe grad pretvorile u veliki bordel, samoposluživanje, u kojemu im je svaka njemačka žena stajala na raspolaganju. Ako su, prema svjedočenju Milovana Đilasa, Rusi u savezničkoj Srbiji nakon oslobođenja Beograda silovali preko 1.300 žena, onda je jasno što se događalo u Njemačkoj… “Dresden” je pak pokazao kako je izgledalo bombardiranje te stare kulturne prijestolnice, pored koje je bio koncentracioni logor Dachau. Punu svijest o cijeni koju su platili za zlo koje su proizveli Nijemci pažljivo održavaju na životu ne samo zbog političke korektnosti, već i zato da nijednoj generaciji više ne bi palo na pamet odlučiti se na takvu avanturu. To je upravo suprotno tradicijama naših krajeva, koji poteškoće najčešće guraju pod tepih, a na velikoj sceni promoviraju sliku kojom dominiraju ili mitovi ili rupe.