Čuvanje granica mogućnosti

Kako se ekonomska kriza i u nas polako prelijeva i u političku, kao da hitnim postaje ne samo ponovno promišljanje ovih dviju sfera i njihovog međusobnog odnosa, već i – naoko paradoksalno – samog naloga hitnosti. Pokušat ćemo pokazati da sve to zazivanje pragmatičnosti i “izvedivosti” rješenja za koja se, u dirigiranoj javnosti kakva danas prevladava, ne dozvoljava gotovo nikakav drugi okvir doli onaj “ponude ideja” na “tržištu” istih, nije neutralna podloga na koju se slobodno mogu stavljati prijedlozi za društvene promjene. Ne. To je već dobrano prepariran teren na kojem je naš radni zadatak da u neposrednoj “prijelaznoj budućnosti čuvamo granice mogućnosti” (Marko Brecelj).

Danas već sve manje vladajuća, do jučer u stijenu zapisana mantra po kojoj se politika ne smije miješati u ekonomiju, važan je primjer budalaštine, koja je na brodu luđaka dugo uspijevala figurirati za istinu. Prijetnja kojom se gušila i sama mogućnost opstanka političke ekonomije, a kamoli njezine kritike, zvala se totalitarizmom. Jer, govorili su oni koji su politički švercali jedan tip “šok-terapijske” ekonomije, onaj tko hoće političku kontrolu ekonomskih procesa, hoće miješanje ljudi u Božji plan, poznat kao djelovanje “nevidljive ruke” tržišta. Sada polako postaje jasno svima da ta nevidljiva ruka ne samo da krade, već i uništava cijele dijelove društva, ne bi li se dostatno namirila.

Problem, istina, nije nov, zametnut je još u tzv. tržišnom socijalizmu, kada su svi drečali da su partija i država taj dogmatski preostatak uklanjanjem kojeg će procvjetati tisuću tržišnih cvjetova. Umjesto partije dobili smo stranačje no, što je puno važnije, umjesto regulacije iz vlastitog, demokratski nedostatno reguliranog izvora moći, dobili smo novo regulirano tržište, ovoga puta sigurno bez ikakve demokratske kontrole, kojim upravljaju međunarodna središta financijskog kapitala (u liku slavne Trojke: MMF-a, Svjetske banke i EK-a). Kako to izgleda u praksi govore aktualni novinski naslovi o smjernicama koje ministar Slavko Linić mora predati Barrosu za sljedeće tri godine.

Rasprava o složenom međudjelovanju ne samo između “proizvodnih odnosa” i “proizvodnih snaga”, kako se to marksistički tretiralo, već i proizvodnih odnosa prisutnih u proizvodnji i izvan nje, odavno je – u ime “samostalnosti sfera” – zatrta. Zato je moguće toliko jalovo civilno razglabanje krize, bez da se problematizira politički moment u proizvodnji, ali i, još odsudnije, ekonomski moment u politici, kao realno nikada odvojivim “područjima” svijeta života. A samo tako može se shvatiti i arbitrarnost u provođenju nečeg tako važnog poput raznih generacija ljudskih prava, za koja liberalizam niti može niti hoće osigurati materijalne uvijete provođenja. Jer ako je po logici klatna koje mlatara, kao ovdašnjem jedinom političkom programu, za naše socijalističko društvo karakteristična bila tendencija stapanja aparata radnog mjesta i aparata države, sadašnje vlasti čine sve, ponajviše procesom tzv. primitivne akumulacije, da se to stapanje ne može ni misliti.

Želimo li shvatiti ključne političke odabire koji se sada i ovdje donose, moramo se vratiti do Marxove antropologije rada i otuđenosti – piše o tome Darko Suvin u tekstu koji će “Aktiv” objaviti u svome zborniku – kao arhimedovske početne točke u našoj analizi. Marxovu ključnu kategoriju, onu “proizvodnih snaga”, moramo sagledati – za razliku od građanskog ekonomizma – kao pojam koji označuje “ukupan zbroj resursa za oslobađanje dostupnih određenom društvu”. To su snage koje nas zanimaju, a ne puki koeficijenti BDP-a, fiskalnog duga ili kreditnog rejtinga! Jer u tim, danas vladajućim parametrima ortodoksnog ekonomskog “mišljenja”, dobro je sakrivena istina da je najvažniji “stroj ili instrument proizvodnje sama radnička klasa” (Gramsci). Drugim riječima, stvaralačka preobrazba prirode (rad) i kolektivna samoregulacija društva (politika) čvrsto su međusobno povezani te je stoga kontraproduktivno razdvajati proizvodnju i politiku. I dalje, njihovo odvajanje je suštinski kapitalistički potez, piše o tome Suvin, nešto sasvim novo pod suncem povijesti.

Uistinu je čudnovato, dodali bismo, da postoji društveno-ekonomska formacija koja otvoreno tvrdi da joj cilj proizvodnje nije zadovoljenje materijalnih potreba nijedne društvene grupe, sloja ili klase, a cinik bi dodao pa čak ni Hrvata kao takvih, već da je svrha svekolikog društvenog pokretanja puka proizvodnja profita. Spomenuto odvajanje sfera – na primjeru kojega pokazujemo ideološku podlogu “čuvanja granica mogućnosti” i kriterija što je moguće, a što nemoguće za ovo društvo u budućnosti – proizlazi iz želje da se izbjegne, ili točnije zabašuri, svaka društvena regulacija, ne bi li se osigurala sektaška potraga za profitom. Bitno je shvatiti da ekonomizam i produktivizam, bili oni “socijalistički” ili kapitalistički, kao što su sada, svode društvenost društva na radni proces i odnose unutar njega, odvojeno od demokratske kontrole društva odozdo.

Kada govorimo o današnjoj nužnosti repolitizacije masa, govorimo o nužnosti ne kontemplativnog zagovaranja, već aktivnog prakticiranja radikalne demokracije i razotuđenja. To se može opisati i ovako: potrebna nam je repolitizacija ekonomije, ali i demokratizacija politike! Jer pokazalo se da puki kapitalo-parlamentarizam, kao ni samo partijski vođena država, ne rješavaju stvari. I tu leži urgentnost naoko nerješivog zapletaja političkog čvora, koji treba otpetljati. Sjetimo se: svojedobno je političkim zagovornicima samoupravljanja – a to su bili manji dio vladajuće oligarhije, dijelovi humanističke inteligencije i razmrvljeno većinsko radništvo – nedostajao dostatan borbeni pritisak koji bi uspio, u granicama socijalističkog ustroja društva, organizirati otpor većem dijelu oligarhije, koja se spremala preuzeti buržoasku ulogu u društvu. U jednom trenutku, koji se produžio na godine, a onda u lošu beskonačnost tzv. tranzicije, kombinacija prisile i uvjeravanja vladajućih sprovođena odozdo, ne bez borbe i nasilja aparata vlasti, zakazala je. Dirigirana javnost, od početka u službi kapitala (vidjelo se to odmah, po trenutnom, pa i oružanom preuzimanju javnih medija i davanja “javnosti” u ruke podobnim privatnicima), uvjerila je i prisilila radno društvo da se transformira u “događanje naroda”. No i nakon svega opisanog, zadatak je za radikalne, pa onda i drugačije realne od vladajućih, demokrate ostao isti, iako se uvjeti ekstremiziraju u neželjenom smjeru.

Pitanje “volje naroda” nećemo prepustiti desnici! Potreba za “uvjeravanjem u hegemoniji” (Gramsci) i borba za predvodničku ulogu i vjerodostojnost među ključnim društvenim klasama opet su naši radni zadaci u novoj rundi prijelazne budućnosti, ne želimo li, zajedno s vladajućima, samo “čuvati granice mogućnosti”.