Danak u talentima
Dnevnik 3
Reporterka Đurđica Plećaš odlazi na Svetice, gdje trenira najbrža mlada Evropljanka, Lisa Stublić. Temperatura je ispod nule, a Lisa nema kontejner u kojemu bi se mogla presvući. Kontejnera nema jer HOO nema novca za kontejner, a novca za kontejner nema jer su pametni guzonje iz Odbora spržili stotinjak milijuna kuna na besmislenu Sportsku televiziju. No osvoji li Lisa koje zlato na Olimpijadi, dike ter hvaljenja bit će im puna usta. Đurđica Plećaš, dakako, nije izumila toplu vodu sučeljavanjem uspješnog, živog bića, mlade sportašice, s parazitskom ulješurom kakav je trenutno HOO, ali je korištenjem dobre šprance plastično pokazala kako stare mrljage odškolovane na sveučilištu “snađi se, druže” zatiru sve što ima volju, talent, nadu i znanje.
Da u istoj kući, HTV-u, po njenim dubokim i širokim katakombama ne hodaju stotine Matešinih novinarskih pandana, dobro plaćenih uhljeba, talentirani i vrijedni ljudi poput novinarke Đurđice Plećaš mogli bi snimati ne samo kratke priloge za treći Dnevnik, nego i veće formate, dokumentarce ili serije. Valjda će jednog dana i oni doći na svoje. Ali kada? U istom Dnevniku čujemo HDZ-ovu zastupnicu u Evropskom parlamentu kako tvrdi da bi bilo bolje da je SDP-ov stranački skup održan u nekoj zgradi ministarstva, a ne u Tuheljskim toplicama. Jako lijepa ideja, da se iz općeg poreza financiraju stranački skupovi, srodna je Matešinim zamislima da se Sportska televizija s golemim gubicima i nikakvom gledanošću utopi HTV-u. Perspektive su nam blistave, nema što, čim bi svi na državu sisu.
Intervju s Aleksandrom Vučićem, RTS
Žarko Korać imao je, čini se, puno pravo kada je Aleksandra Vučića, prvog potpredsjednika Vlade Srbije, opisao kao fanatika, čiji fanatizam samo mijenja sveto mjesto. Prije je to bila Ravna gora, sada je Berlin. I pomalo Bruxelles, Moskva, Abu Dhabi – gdje već ima para. U jednosatnom razgovoru s Vučićem dominirale su, za razliku od hrvatskih ideoloških opsesija, ekonomske teme, projekti. Srbija je dogovorila s Emiratima zajmove od više stotina milijuna eura, namijenjene navodnjavanju. Bivši JAT, sada Air Srbija, povećao je broj putnika za 15 posto. U Pančevu bi trebala proraditi tvornica dijelova za avione čiji će izvoz biti oko 400 milijuna eura godišnje. Vučić, kaže, uskoro želi u Singapur, jer su tamo najbolje škole na svijetu. Želi vidjeti zašto svi koji imaju novca umjesto u Eaton, Oxford ili na Harvard djecu šalju u Singapur. Dosad takva ptica ovima jatima nije često letjela. Prvi potpredsjednik kaže da je pročitao svu literaturu o Singapuru, sve što je našao na engleskom. Čovjek je, ako slika ne vara, posvećen ekonomskom razvoju. Vučić, čija stranka uživa oko 40 posto podrške (toliko je Milošević imao 1992. godine) kaže da na proljeće vjerojatno neće ići na nove izbore, jer mu je svejedno je li prvi potpredsjednik Vlade ili je premijer. Ukratko, prvi potpredsjednik (pi-pi) izgleda kao dečko koji obećava, a je li to ili nije, bit će nešto jasnije 2014. godine. Srbija zasad ima deficit od sedam posto, pa će Saša Radulović (ministar gospodarstva) i Lazar Kostić (ministar financija) iz nje izaći kao stari Spartanci, sa štitom ili na štitu.
Intervju s Tomislavom Karamarkom, HRT
Tomislav Karamarko hrabar je čovjek: ponuditi u petak trinaestog gospodarski program, s Ivom Bancem kao ideologom, to može samo kamikaza. Nema, naime, te vlasti koju Ivo Banac neće zaviti u crno, taj ugursuz je pravi baksuz, ali lijepo je od njega da je navratio u tabor kojemu istinski pripada. Elem, što nam je ponudio šef HDZ-a? Otkrio je veličajne stvari. Da Vlada slabo radi. Da su svi pokazatelji u padu. Da ima plan i program koji će pokrenuti proizvodnju, dići investicije, pojačati konkurentnost. Da Vlada radi poreznu presiju a oni neće. Da se Vlada osam godina pripremala a ništa nije pripremila, dok su se oni od početka počeli pripremati i sada imaju plan. Jedino nitko ne zna kako on izgleda! Je li ekonomski lijevi ili desni? Hoće li u proračunu rezati ovima ili onima? Hoće li pneumatskim čekićem navaliti na birokraciju ili neće? Nijedne ozbiljne, konkretne ideje! Nijedne zamisli na koju ne bi došla svaka baba.
Karamarko nije ni spomenuo gustu mrežu općina i županija koju treba razvaliti, pa dići iz temelja po Mačekovom načelu “lajbek je otkopčan, treba ga ponovno zakopčati”. Ante Marković je 2009. predlagao sjajnu stvar: ukinuti i općine i županije pa napraviti 50-ak međujedinica, koje bi po veličini i funkcijama bile između općina i županija. Bile bi jeftinije, riješile bi se viška kadra (od 1997. do 2008. broj činovnika u lokalnoj samoupravi narastao je za 80 posto), a uz to bi bile i politički autonomne, što općine nisu. Karamarko nije ni spomenuo pravu reformu državnog i gospodarskog sustava. Hrvatska nije došla do ovog stanja zbog fiskalnih ili monetarnih grešaka, jer je cijela zgrada krivo sagrađena, pa je fiskalne i monetarne promjene iz krize neće ni izvući. Zgradu treba srušiti i dići iz temelja, no kod šefa HDZ-a od spoznaje te ideje ne vide se ni naznake. Ukratko, dođu li ovi nakon onih, o jadu ćemo se zabaviti… Ostanu li oni umjesto ovih, isto. Nema tu ideje, ni za lijek.
Naši dani – priče o hrvatskom rocku
Dokumentarna serija Andrije Vrdoljaka zabavan je uradak, montiran po “sendvič sistemu”: red izjava aktera i kritičara, red videosnimaka pojedinih glazbenih numera. Vrdoljak je svoje sugovornike posjeo u čuvenu stolicu “Wassily” Marcela Breuera iz 1926. godine (Bauhaus) i pustio da pričaju, jedino je Dragu Mlinarca izveo na neku prugu, smjestio na kolosijek i uključio kameru – valjda da pokaže kako katkada može biti i vizualno inventivan, ali mu se ne da, tema je sama za sebe dovoljno dobra. Nije to ni loš rezon, novi val bio je tako uspješan pravac da bi samo budala mogla upropastiti priču o njemu, čak i ako je montirana po sistemu ton, off, ton, off… No ako je na ovu seriju potrošeno 1,6 milijuna kuna, kako naklapaju kuloari, onda se moglo i bolje.