Dimitrije Boarov: Vojvodina strahuje od Vučićevog cunamija

Vojvođanin (rođen u Bečeju) Dimitrije Mita Boarov dugogodišnji je novinar koji se ekonomskim i političkim temama bavio pišući ne samo u srpskim medijima, poput “Vremena” (čiji je jedan od osnivača), NIN-a, “Naše borbe” i “Ekonomske politike”, već i u zagrebačkom (onom originalnom) “Danasu” i sarajevskoj “Nedjelji” te mnogim drugima. Autor je i brojnih knjiga, od kojih se velika većina bavi Vojvodinom: spomenimo naslove “Ima li još Vojvodine”, “Politička istorija Vojvodine”, “Kako je Novi Sad pobedio 1998. – 2008.” (koautorica Milena Putnik), te knjigu o Lazi Pačuju, legendarnom ministru srpskih financija početkom 20. stoljeća koji je, kako Boarov piše, bio nekako i lično impozantan a nepotkupljiv, kompetentan ali socijalan, načitan ali razumljiv, arogantan ali ne i uskogrud; ukratko, obavezna literatura za čitanje i za naše današnje ministre.

Početkom ovog mjeseca, Ustavni sud Srbije (USS) proglasio je neustavnim, odnosno praktički ukinuo oko 60 posto Statuta AP Vojvodine. Što je sporno po Ustavnom sudu?

U suštini, to obrazloženje upućuje na zaključak da je Ustavni sud organ nečije političke volje, volje koja je procenila da sa tom i takvom presudom ne treba uznemiravati početak pristupnih pregovora Srbije sa EU-om, ali je potrebno izvršiti pritisak na vojvođansku Vladu da demisionira, raspiše prevremene izbore i preda vlast nekoj budućoj “novoj koaliciji”, iz koje će biti izbačena dosad dominantna stranka u Vojvodini, Demokratska stranka. U okviru tog šturog saopštenja USS-a pojavila se i neka generalna ocena da nisu u saglasnosti sa Ustavom one odredbe Statuta “koje se temelje na ustavnopravno neprihvatljivom konceptu da je Statut AP Vojvodine njen konstitutivni akt”. Na stranu što se ovde konstruiše neki “neprihvatljivi koncept”, dakle obavlja se lobotomija pisaca Statuta APV-a, što je pravno-tehnički tragikomično, ključno je preciziranje da je glavni problem u “konstitutivnosti” autonomije Vojvodine, što je stara tema svađa Srbije i Vojvodine. Beograd već sto godina pokušava da ispravi istoriju i da sam “konstituiše” Vojvodinu, a Vojvodinu su pravno konstituisali sami Vojvođani i 1918. i 1945. godine, pa su zatim odlučili da kao autonomna pokrajina uđu u Srbiju. Međutim, Srbija stalno pokušava da ponovno “osnuje” Vojvodinu po obrascu svog shvatanja i države i autonomije. U nekim dodatnim objašnjenjima koja su se pojavila u srpskoj štampi kaže se da su ukinute sve odredbe koje su oslonjene na tezu da je autonomna vlast “nosilac izvršne vlasti u Vojvodini”, što navodno nije u skladu sa Ustavom Srbije iz 2006. godine. Povodom toga, svi se pitamo čega je uopšte nosilac izvršni organ APV-a, koji se po istom tom Ustavu Srbije, čak i prema mišljenju USS-a, zove “Vlada AP Vojvodine”. Naime, kakva je to vlada koja nije nosilac nikakve izvršne vlasti? Kada se u Srbiji kaže vlada – ne misli se da ona i vlada. Zato nije problem što se vojvođanska vlada zove vlada, ali nije zamišljeno da ona nečim vlada.

Zlatna kolonija Srbije

Godinama se glože tzv. autonomaši i političke snage u Beogradu. Koliko je uopće bilo autonomije i dosad, od promjena 2000. godine? U Vojvodini se stalno ističe da pokrajina uplaćuje u državni budžet ogroman novac, a da joj se ne vraća čak ni ustavno određenih sedam posto? Ove godine pokrajinska vlast nije sudjelovala ni u pripremi nacrta budžeta koji je u skupštinskoj proceduri…

Političke promene posle 5. oktobra 2000., kojima su građani Vojvodine dali velik doprinos svojim otporom Miloševićevom režimu, u suštini nisu vratile autonomiju Vojvodini. Istina, ona je delimično i samo faktički postala izvestan “politički subjekt” u Srbiji, u rangu nekog Čačka, Jagodine ili Kragujevca, ali ni približnu onakav kakav je bila pre 1988., kada je autonomija Vojvodine pomoću tzv. jogurt-revolucije praktično ugašena. Vodeće stranke DOS-a – samo su u slučaju Vojvodine postigle izvesno jedinstvo – smatrale su da Vojvodini ne treba autonomija i da je i nadalje treba tretirati kao feudalno leno državne vlasti u Beogradu (Svetozar Miletić još je negde 1860. rekao da je cela Srbija feudalno leno srpskog činovništva). Ustvari, vodeće političke stranke Srbije, navodno demokratske orijentacije, praktično su bile zahvalne Miloševiću što je ponovno osvojio Vojvodinu, kao “zlatnu koloniju” Srbije i nije im padalo na pamet da decentralizuju Srbiju, koju je Slobo teškom mukom “ujedinio” od Horgoša do Dragaša.

Inače, Vojvodina, koja je privredno propala posle 25 godina “jedinstva u Srbiji”, sa oko 24 odsto stanovništva danas producira oko 27 odsto BDP-a Srbije, a fiskalna disciplina je u APV-u dvostruko veća nego u drugim delovima Srbije. Iz te dve okolnosti može se izvući zaključak da ona u prikupljanju budžetskih prihoda Srbije učestvuje sa najmanje 35 odsto, a verovatno i više (smatram sa oko 40 odsto), dok joj je Ustavom Srbije načelno određeno da ima “vojvođanski budžet” u visini od sedam odsto budžeta Srbije. Skupština Vojvodine pritom autonomno odlučuje samo o trećini sopstvenog budžeta, pošto dve trećine tog budžeta čine “transferna sredstva”, to jest namena tih para određena je republičkim zakonima. Ali joj se ne uplaćuje ni tih sedam odsto, jer je osnovica tog procenta umanjena nekom zakonskom gimnastikom. Preciznije rečeno, kako Srbija već duže od decenije ima i rashode koji se direktno ne finansiraju iz poreskih prihoda nego od “prodaje finansijske imovine države” (kako se zamumuljeno zove pozajmljivanje države na finansijskom tržištu), Vojvodini je po tom osnovu u proteklih sedam godina ukraden jedan čitav njen godišnji budžet – a i ona vraća i vraćaće ono što država uzajmljuje. Dakle jednim zakonskim trikom, u okviru tradicionalne “prevarantske filozofije” koja krasi vlast u Srbiji već dvesta godina, a koje ni demokratska Srbija ne može da se oslobodi, Vojvodina je zakinuta mimo i tog inače centralistički uređenog Ustava iz 2006. godine.

Ustavna sutkinja koja je bila izvjestiteljica u “slučaju vojvođanskog Statuta” kao članica Demokratske stranke Srbije sudjelovala je u pisanju inicijative za ukidanje autonomije Vojvodine. Konstatirali ste ovih dana da je “verovatno i najbolje znala hermeneutički smisao Ustava Srbije iz 2006. godine: da u Srbiji autonomne pokrajine ne smeju biti autonomne i da organi autonomije ne smeju imati nikakve autonomne nadležnosti i ovlašćenja, osim da sprovode ono što im se iz centra države naredi”.

Napisao sam doista to i objavio na sajtu Peščanika, jer za moju tvrdnju postoje hiljade dokaza. Pre svega, u Srbiji uporno traje jedno bezočno “nerazumevanje” samog instituta autonomije, iako Beograd nikada nije oskudevao u vrsnim pravnicima. Na primer, mada je u Ustavu Srbije iz 2006. zapisano da je republička vlast “ograničena pravom na pokrajinsku autonomiju i lokalnu samoupravu”, ceo je Ustav u drugim odredbama izrazito i neograničeno centralistički. Centralna vlast zapravo ničim nije ograničena, jer ona obim autonomije i lokalne samouprave određuje tako što samo “poverava” određene nadležnosti pokrajinama i opštinama – svojim zakonima. Dakle ono što se “poverava” republičkim zakonima, može se i povući novim zakonima, to jest centralnom političkom voljom, što obesmišljava samu instituciju autonomije. Ustav tu nikoga ne štiti, to jest centralna vlast zapravo ničim nije ograničena, a svaka autonomija je u suštini ispražnjena. Takav Ustav pisali su 2006. narodnjak Vojislav Koštunica, Tomislav Nikolić, faktički vođa radikala i tada Šešeljev zamenik, i Boris Tadić, vođa demokrata. Tadić je tada isključivo vodio računa da dobije priliku za dva nova mandata na funkciji predsednika Srbije, što mu, kao što vidimo, nije uspelo – ali je Ustav po volji srpske desnice ostao centralistički, sve pod izgovorom “očuvanja Kosova”. Sada, kada će se taj Ustav morati menjati radi ubacivanja “integrativne klauzule” zbog eventualnog ulaska u EU i regulisanja odnosa sa Kosovom, sve se poteže kako bi se unapred sprečilo ozbiljnije regulisanje autonomija. Jedno od rešenja da se zamagli napuštanje autonomije Kosova je da se autonomije ukinu, to jest da se ukine autonomija Vojvodine.

Tvrdi autonomaši nemaju prođu

Također, pitate zašto Ustavni sud nije ukinuo cijelu Vojvodinu i njenu autonomiju – odgovor na to vidite u navodnoj politici evropskih integracija Srbije i njenoj težnji da osigura nekakvu realnu autonomiju za zajednicu srpskih općina na Kosovu.

Zanimljivo je da dosad ni Milošević, a ni spomenuta trojka ustavotvoraca – Koštunica, Nikolić i Tadić – nikada nisu javno išli na institucionalno ukidanje autonomnih pokrajina, to jest njihovih fasada. Značaj “prividnih autonomija” je u tome što bez institucije (tobožnje) autonomije nije bilo moguće “konstruisati” Srbiju sa Kosovom, Vojvodinom, a u budućnosti sa Republikom Srpskom i Crnom Gorom, u svom sastavu. Zato ni najogorčeniji zagovornici centralizma u Srbiji i dalje ne izlaze na čistac sa idejom institucionalno zaokružene nacionalne države “organskog karaktera”, već to ostavljaju za neka bolja vremena. Tu je i interes Srbije za evropske pare, to jest evropske integracije kao ekonomski spas. Tako da imate jednu šizofrenu situaciju: upravo oni koji su za Srbiju čvrstog “integriteta i suvereniteta” sada vode Srbiju u EU, jer nemaju drugog izlaza. Pitanje je samo dokle će izdržati da vode politiku suprotnu svojim temeljnim opredeljenjima.

Kako tumačite mlake reakcije vojvođanskih političara na odluku Ustavnog suda? Jesu li se autonomaši umorili od neprestanih optužbi da žele odcijepiti Vojvodinu od Srbije?

Vojvodina odavno nema sreće sa svojim političarima – ili su ljudi konfekcijskog formata ili su potkupljivi, bolje reći suviše prilagodljivi, što jedno s drugim obično ide. Pritom su međusobno žestoki konkurenti, jer toliko malo privilegija i vlasti može da se deli, pa nema dosta za sve i svakog. Mogu slobodno reći da nisu ni naročito popularni među većinom ljudi u samoj Vojvodini. Istina, ideja autonomije Vojvodine je “teška” za političare, jer se oko nje teško mogu okupiti ljudi na sve spremni – ona je civilna po svom karakteru i ne može da posluži za dizanje naroda na noge. Ideja koja uključuje različite nacionalnosti, koja igra na kulturne specifičnosti i koja izbegava da sukobljava starosedeoce i “dođoše”, a istovremeno je najviše raširena među brojno dominantnim Srbima (70 odsto stanovništva Vojvodine) koji načelno žele da ostanu u okvirima “matične Srbije”, to jest ne vuče ih nikakav “separatizam” – nije ideja za koju su ljudi spremni da stradaju i da se žrtvuju, pa otuda u Vojvodini i nemaju prođu tvrdi autonomaši i zagovornici neke vojvođanske državnosti. Uopšte uzev, i vojvođanski birači su kao i svi drugi birači u Srbiji, priklanjaju se najmoćnijim političarima, a takvi ne stanuju u Vojvodini, već u Beogradu. Tačnije rečeno, ni birači u Vojvodini nisu otporni na političku i nacionalističku propagandu kojom su zasipani već četvrt veka, a nisu ni suviše izdržljivi, pa odustaju od one ideje koja dugo ne uspeva i ima sve manje šansi da uspe, jer se sukobljava sa interesima jačih i brojnijih.

Konkretnije mogu reći da mlakost reakcije vojvođanskih političara na odluke Ustavnog suda potiče od toga što oni znaju da nemaju odlučnu podršku sopstvenog biračkog tela, posle promene najmoćnijih u Beogradu nakon prošlogodišnjih izbora. Na tu mlakost ima verovatno uticaja i izvestan strah da će na kraju svi biti pohapšeni ukoliko se hrabrije budu oduprli najnovijem političkom cunamiju Aleksandra Vučića i njegovih naprednjaka, pošto ih već duže od godinu i po dana kriminalizuju putem “centralnih tabloida”, a u njima se prikazuju i kao “nacionalni izdajnici”, kao i u svoj drugoj profašističkoj štampi u Beogradu. A kada dospete u apsanu ili, još gore, kada vas se odreknu “crkva, nacija i akademija” u Srbiji, nije više važno ni da li ste “pravi Srbin” sa “autonomističkom manom” (ma šta to značilo), ni da li ste krali ili niste krali – ima tu već nešto da se nađe. I Novak Đoković bi izgubio popularnost kada bi ga demonizovali svi mediji Srbije duže od godinu dana.