Djedovi su znali bolje

The Strypes: Snapshot (Virgin/EMI, 2013)

The Strypes su tinejdžeri iz Irske koji su prije albuma “Snapshot” snimili dva EP-ja na kojima su svirali obrade starih bluzera. Na “Young Gifted And Blue” otprašili su Boa Diddleyja, Billyja Boyja Arnolda i još nekolicinu izložaka iz muzeja voštanih figura te se svojim gombavim nabijanjem najavili kao nastavljači smjera koji su sredinom 1960-ih utrli izvođači poput Animalsa ili Yardbirdsa. Kada ih već spomenusmo, The Strypes su Animalsi bez Burdona ili Yardbirdsi bez Claptona, odnosno Becka, što će reći kako njihovom soundu “nužno nešto fali”, no nisu za odbacivanje. Njih, na koncu, za odbacivanje nije posebno ni briga, jer su u ona dva-tri intervjua jasno dali do znanja kako ih uopće ne zanima što o njihovoj glazbi misli itko stariji od osamnaest.

Starijima ne preostaje ništa drugo nego da se sjećaju. Da se primjerice sjete kompilacija “Nuggets”, na kojima su objavljivani garažni bandovi šezdesetih, s kojima The Strypes upadaju u konverzaciju. To je taj zvuk, sve do usnjaka, pa je teško ne pomisliti kako su momci opljačkali tavane svojih djedova i došli na ničeansku revolucionarnu ideju vječnog vraćanja istog, ovaj put u formi otočkog ritma i bluza kao glazbene formule koja najbolje izražava angst pohađača katoličkih liceja, iznerviranih popovskim objašnjenjima masturbacije kao poroka koji suši kičmu. Sada ćete vidjeti što je prava masturbacija, kao da su pomislili i onda revitalizirali sve viđene mitove pop-svijeta: prezir prema sredovječnima, odijela stilizirana po uzusima sredine prošlog stoljeća i tako dalje.

Ima možda u njihovom recikliranju i zanimljivih momenata kritike generacije vlastitih očeva sredstvima generacije vlastitih djedova: nakon razuzdanih i revoluciji sklonih šezdesetaša, došla je generacija orijentirana na uspjeh, a plamene vatre – koje ovi momci osjećaju u venama – došle su na glas kao nepouzdane kada je riječ o situiranju na društvenoj ljestvici. Ovdje nisu na djelu očevi i sinovi, nego djedovi i unuci. Djed je izgleda znao bolje, što posebno dolazi do izražaja u pjesmama koje zvuče kao da ih je otprašio koji od djedova glavom i bradom, recimo “Angel Eyes”, gdje se nakratko pojavi duh ključne otočke gitare šezdesetih, nepredvidljivog Jeffa Becka, ono kada uštogljeni britanski službenik odjednom postaje Indijanac, kako je Beck zvučao barem polovicu svoje svadljive i višesmjerne karijere.          Dečki su vrlo energični, a dosad objavljene kritike uglavnom su korile producenta albuma Chrisa Thomasa, koji sa stabla nije sišao jučer jer je radio s gomilom starih kuka popa, čak i s Beatlesima. To je trebalo biti to jer su nakane The Strypesa baš tu negdje, usred pradavnina i ujedno zlatnog doba popa, ali Thomas izgleda nije ono što je bio – sada je stariji od osamnaest i nema isti osjećaj za vatru, bit će da joj danas pristupa u vatrostalnom odijelu.

Problem rock glazbe i na ovom se albumu pojavljuje u obliku problema forme. Ono što je Claptonu i ekipi bilo naslijeđe afroameričkih glazbenika i što su svirali sa sviješću da sviraju stvari iz druge ruke, upućujući publikum na pravu stvar, a ona je bila uhvaćena na pločama starih bluzera, ovdje se pojavljuje u obliku fige u džepu, jer ovi mladci rezolutno odbijaju sve što ima veze sa starošću. Blues je zbilja loše prošao u bjelačkim rukama, prevalio je put od glazbe iskusnih, preko one namijenjene tragačima za iskustvom, do zvučne kulise za crtane filmove. Što ne znači da bi The Strypes bili loša opcija za koncert, dapače.