Egzekutori, obiteljski ljudi
Christopher R. Browning: Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland (HarperCollins Publishers, 1992)
Suočeni s masovnim strijeljanjima židovskog stanovništva u Poljskoj 1942., rezervisti policijskog bataljuna 101 trebali su učiniti samo jednu stvar – leći u rov sa svojim žrtvama; dvojica policajaca tražila su od kapetana SS-a da ih, kao muževe i roditelje, poštedi ubijanja bespomoćnih muškaraca, žena i djece, a kapetan im je odgovorio da se mogu pridružiti Židovima ako ne žele izvršiti naredbu. Oni to nisu učinili, nitko od rezervista hamburškog bataljuna nije to učinio; ni tada ni poslije, među gotovo pet stotina pripadnika bataljuna nije se našao nitko tko bi otkazao poslušnost i pridružio se bespomoćnima.
Rezervisti bataljuna 101 strijeljali su za holokausta 38.000 Židova, a 45.000 njih deportirali prema Treblinki. Između deset i 20 posto pripadnika bataljuna izravno je sudjelovalo u ubijanjima: likvidirajući stare i nepokretne koji nisu bili u stanju napustiti kuću, strijeljajući u šumarcima i nad otvorenim jamama majke s djecom, loveći i ubijajući odbjegle Židove… Holokaust je priča, zaključuje povjesničar Christopher R. Browning, s premalo heroja a previše počinitelja i žrtava.
U svojem historiografskom klasiku, Browning analizira strukturu bataljuna 101; sredovječni obiteljski ljudi iz radničke i niže srednje klase nisu se uklapali u sliku nacističkih ubojica. Vjerojatno je među njima bilo nemalo onih koji su prije dolaska nacista na vlast glasali za komuniste i socijaldemokrate ili pripadali njihovom članstvu. Hamburg je bio poznat kao nenacistički grad, a oni sami dolazili su iz klasa obilježenih antinacističkom političkom kulturom. U svakom slučaju, bataljun 101 nije bio postrojba posebno izabranih egzekutora, kao što je to bio slučaj s Einsatzgruppen, koje su operirale u SSSR-u; prije bi se moglo kazati da u bataljunu nije bilo nikakvog materijala za stvaranje masovnih ubojica. No godine 1942. rezervisti su se našli u Poljskoj gdje su, u nedostatku ljudstva, angažirani u “konačnom rješenju” židovskog pitanja. I u tome su gotovo bespogovorno sudjelovali.
Pitanje kako su tzv. obični građani mogli postati počinitelji najvećeg zločina u povijesti čovječanstva središnje je pitanje “Običnih muškaraca”, a Browning odgovor na njega ne nalazi u specifičnom njemačkom antisemitizmu, nego nudi multikauzalno objašnjenje motivacije (zbog čega je svojevremeno žestoku polemizirao s Danielom Goldhagenom). Pritom naglašava važnost konformizma, pritisak nadređenih, prepuštanje autoritetu i legitimizirajuće kapacitete vlasti. Tu su i kombinacija rata i rasizma, godine antisemitske propagande koja je pojačana polarizirajućim efektima rata; uopće, ratni sukob koji je, kao takav, omogućio nacistima pokretanje rasnog rata. Ta kombinacija situacijskih faktora i ideološkog preklapanja bila je, prema Browningu, dovoljna da od “običnih muškaraca” stvori voljne egzekutore.
Za Goldhagena, ta je multikauzalnost obična “šoping-lista”, no Browning ne vidi problem u njemstvu samom po sebi i specifičnom njemačkom antisemitizmu: prema njemu, bilo bi utješno kada bi se moglo reći da neka društva imaju dugoročnu određenost spram genocida i da zloćudni režimi samo moraju osloboditi tu energiju. To bi uvelike pojednostavilo pitanje zla i njegova rješavanja. Prema Browningu, to je pitanje mnogo šire. Temeljni je problem objasniti zašto obični ljudi – uobličeni kulturom koja ima vlastite specifičnosti, ali je svejedno unutar matice zapadne, kršćanske i prosvjetiteljske tradicije – pod određenim okolnostima spremno sudjeluju u najekstremnijem genocidu. “Obični muškarci” zastrašujuća su potraga za tim odgovorom. Holokaust je priča s premalo bijelih vitezova i zaštitnika slabijih. Priča u kojoj se na one jake gledalo kao na “slabe” i u kojoj su oni slabi, spremni da izvrše svaku naredbu, postali “jaki”. Nažalost, priča u kojoj svatko može biti žrtva i svatko može biti ubojica.