Historijski materijalizam

Put razvoja teorijske misli u nas je obilježilo i svojevremeno rastakanje, najprije dijalektičkog a onda i historijskog materijalizma, u okvirima raznih pravaca marksizma, sve dok i taj okvir u cjelini nije doveden u pitanje. Ono što je uslijedilo bilo je ne samo teorijsko napuštanje, već i praktično uništavanje infrastrukture u kojoj bi neki budući marksizmi mogli biti mogući. Pa ipak se oni, uglavnom na margini i protiv vladajuće logike institucija, ponovno rađaju.

U općoj regresiji izgubilo se i izučavanje međusobne povezanosti društvenih pojava i oblika u kojima se ta povezanost događa. Tako je postalo moguće da se nešto tako složeno kao što je fenomen društvenog života, koji se sastoji iz mnoštva raznovrsnih elemenata, pod pritiskom vanjskih događanja nekima udaljenima, ali i nekima bliskima marksizmu, sve više svede na reduciranje društvenosti na ekonomske djelatnosti i odnose među ljudima u tim djelatnostima. Prihvatimo li tezu da je na djelu neka logika klatna, koja baca istraživače tako da u fokus svoga interesa postave čas krajnje idealističke, a onda opet krajnje “materijalističke” predmete izučavanja (recimo razlika između pravljenja država i njihovog opstanka ili od književnosti do knjigovodstva), nije čudo što se događaju takvi transferi, ali i takve zamjerke na transferima interesa u stručnim i općim javnostima. U medijima, koji nikada nisu bili autonomno polje proizvodnje ideoloških aparata, kao što je to primjerice znanost, već su tim autonomnim poljima pridodati, to se vidi na krajnje vulgaran način, u onom sada već konstantnom praktičnom predbacivanju zašto se neki ljudi bave time čime se bave, a ne nečim drugim.

Izgleda, nešto nedostaje i to nedostaje hitno. Jasno je da pritom mediji ne misle primarno na teoriju, već na praktično propadanje ekonomije, uglavnom shvaćene u okviru jedne državne zajednice, koja se kao takva treba spasiti. No uspješne ekonomije nema bez dobre ekonomske teorije. A što se kod nas desilo s političkom ekonomijom? Reći da je ona u ovdašnjim obrazovnim institucijama marginalizirana od strane izučavanja menadžmenta, upravljanja “ljudskim resursima” i razvijanja drugih, sličnih nemisaonih vještina i tehnika, a na račun istinske teorije, bilo bi samo eufemističko opisivanje njenog realnog kraha. Tako smo iz jedne situacije povoljne konjunkture za teoriju – koju je s jedne strane socijalizam omogućavao, a ona povratno omogućavala njega – stigli u drugu, antiteorijsku krajnost, u kojoj kapitalistička “zemlja znanja”, sada i pod firmom stezanja proračunskih troškova, usklađuje proizvodnju teorije s “tržišnim potrebama” za nekritičkom i nestvaralačkom “izvršnom inteligencijom”, kao nekoj vrsti teorijskog pandana izvršavanju lohn poslova – “oplemenjivanju robe u vlasništvu inozemne osobe”. Iz jednog obilja u kojem se činilo da je kritika političke ekonomije u svojoj biti već završena, probudili smo se u svijetu u kojem je za nas i sama politička ekonomija iščezla iz fokusa proučavanja. A historijski materijalizam – o kojem se danas odavde idu slušati predavanja ili govoriti na istoimenoj marksističkoj konferenciji u London, jer domaće nema – počeo je i kao kritika političke ekonomije. Ali nije na tome stao! Kao pokušaj zasnivanja jedne znanosti povijesti, možemo ga shvatiti i šire od svakog marksizma. No ako su marksizmi ujedno i teorije i indikacije radikalne alternative, kako o tome piše Darko Suvin, onda i historijski materijalizam spada u taj horizont. Ali indicirati radikalnu alternativu nije moguće ako taj potpuno drugačiji horizont stalno ne proizvodimo i pomoću teorijske prakse. A to je oduvijek bio zadatak svake prave teorije. Ona mora ujedno uspostaviti kako nove teorijske probleme, tako i stajalište s kojeg je uopće moguće te probleme postaviti. Napredne društvene snage – pisali su o tome u uvodu časopisnom tematu posvećenom historijskom materijalizmu slovenski sociolozi Rastko Močnik i Marko Kržan – ne mogu ni postojati ako im ne prethodi historijsko-materijalistički izrađeno uputstvo za političku akciju. Vrijedi naravno i obrnuto: takvu materijalističku teoriju, kao uputstvo za političku akciju, nije moguće postaviti ako u društvu već ne postoje skupine koje se mogu (ali i ne moraju!) prepoznati kao politički adresati te teorije. Riječima klasika: “Egzistencija revolucionarnih misli u nekom određenom razdoblju već pretpostavlja egzistenciju revolucionarne klase” (Marx, Engels).

Jasno je u kakvom je škripcu proizvodnja teorije, ne od danas ali danas, kada su obrazovne institucije zahvaćene reideologizacijom i idejnim stezanjem, a u ime ekonomskog posebno. A radikalna teorija nemoguća je bez revolucionarnih institucija ili barem alternativnih ustanova! Pa kada recimo Filozofski fakultet u Zagrebu trenutno sigurno nije jedna takva ustanova, nije čudo što se, izvan oficijelnog pogona, osnivaju institucije poput Centra za radničke studije i sl. Kada se u obrazovnim institucijama razvija razdrobljena znanstvena praksa, unutar koje teorija jedva da je i moguća (regresivne “nove” podjele na medijske, kulturne, rodne, sportske itd. “studije”), nije čudo što se unutar njih neki novi marksizmi ne mogu plodonosno razvijati. Od suptilne kritike političke ekonomije, njemačkog klasičnog idealizma i francuskog socijalističkog utopizma (uzmemo li ozbiljno ovu poznatu doskočicu o tri izvora marksizma) današnje generacije đaka i studenata “spašene” su tako da ne uče ništa ni o političkoj ekonomiji, ni o njemačkom klasičnom idealizmu, ni o francuskim utopistima. Pa onda na kakvo tlo da padne onih nekoliko rečenica, koje do njih dopru, o kritici? A kamoli o kritici svega postojećeg, koja se izučavala baš na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je to uglavnom uspješno, čast iznimkama, “zaboravio”.

Bilo kako bilo, historijski materijalizam sam si proizvodi svoj predmet teorijske spoznaje. Tako je bilo nekada, kada su “naši” bili na vlasti, a tako je, barem kao zadatak za entuzijaste, ostalo i danas, kada su na vlasti “njihovi”. Koncepti historijskog materijalizma zato nisu ni ekonomski, ni politički, ni ideološki (“kulturni”), već oni pojašnjavaju zašto se u kapitalističkoj društvenoj formaciji neposrednim sudionicama i sudionicima oni pokazuju kao da proistječu iz autonomnih sfera ekonomije, politike ili ideologije. Oni pojašnjavaju kako je taj privid konstitutivni dio samih tih procesa i kako bez takvih iluzija neke prakse ne bi bile ni moguće. A ne bi bile moguće upravo one prakse koje osiguravaju obnavljanje kapitalističkog načina proizvodnje, čuvaju ga u njegovom dominantnom položaju, s kojeg je on sposoban određivati cjelokupnu društvenu formaciju. Otuda i ono vulgarno, jer teorijski nemoćno, predbacivanje u medijima zašto se neki ljudi bave time čime se bave, a ne nečim drugim. Prvi korak u smjeru historijskog materijalizma poduzeo bi onaj reporter koji bi zaključio kako se najveći broj ljudi u vladajućim strukturama ne bavi spašavanjem nacionalne ekonomije zato što su zabavljeni održavanjem postojeće.