Hrvatska čajanka

Eto i nas konačno na Zapadu! Ako ne po životnom standardu, onda barem po novoj desnici, pa od sada s ponosom možemo reći da smo i na neokonzervativnom polju dosegli standarde koji nam omogućuju da se kvalificiramo za euroatlantski svijet. Bježeći s Balkana, završili smo tako na – Tea Partyju…

Šalu na stranu, neokonzervativna fronta, rođena pred našim očima, nije ništa drugo doli radikalno desno krilo vladajućeg neoliberalizma. Dakle ne radi se tu, kako se to patetično zna reći, o raspravama koje razdiru tkivo hrvatskog društva, nego o običnim čarkama unutar iste obitelji. Uostalom, lako je uočiti da obje “zaraćene” politike – neoliberalni ekonomski i politički centar (tzv. liberalna kulturna ljevica tek je prirepak šire neoliberalne slike i zapravo ne igra odlučujuću ulogu) s jedne i neokonzervativna radikalna desnica s druge strane – u dobroj mjeri dijele iste vrijednosti. Najprije, to su jasni antisocijalizam, protivljenje bilo kakvoj egalitarnoj političkoj praksi i naturalizacija stava o ekonomskoj i socijalnoj nejednakosti. Također, obje su strane ustrajne u vjeri u slobodno tržište, s tom razlikom da ga neokonzervativci razumiju više u nacionalnim okvirima (“Nacionalno gospodarstvo određeno je nacionalnom kulturom i pripadajućom civilizacijom”, iz programa Hrasta, stranke koja možda ponajbolje govori o novim tendencijama na desnici). Uz to, neokonzervativno viđenje kapitalizma ponešto je populističnije, obično je protiv big businessa i rado bi da država, ako intervenira, to radi u korist malih poduzetnika (“Oslobodit ćemo hrvatskoga čovjeka, posebno malog poduzetnika, nepodnošljivog birokratskog pritiska i neizdrživih nameta”, kaže Hrast).

Uz neokonzervativizam obično se vežu povremene javne kampanje vođene protiv “prodane vlasti”. Ponekad se u tim krugovima paranoično iskazuje strah da nama upravlja neka nepoznata moć (“Državna uprava… nikada ne smije postati nevidljiva i neodgovorna sila”, također iz programa Hrasta). I inače je strah od tzv. plutokracije pažljivo njegovan na desnici. Iskazivao se u rasponu od panike zbog “odnarođenih elita”, do bizarnijih oblika u vidu storija o svjetskim urotama protiv Hrvatske i sl.

Treća bliskost neoliberalnog centra i neokonzervativaca odnosi se na stav prema socijalnoj državi. Naime, ovi prvi su za što je moguće veću uskratu socijalnih transfera svima i to po principu sine ira et studio, dok konzervativne snage zagovaraju diferenciraniji etatizam. Naime, od mjera štednje rado bi izuzele “svoje” – Crkvu, veterane i druge stradalnike rata, dijasporu, pogotovo onu u Bosni i Hercegovini, porodice s puno djece i sl.

S gore opisanih neokonzervativnih pozicija često stižu i prigovori HDZ-u, jedinoj velikoj parlamentarnoj desnoj stranci. Prigovara joj se da je izgubila izvorni Tuđmanov rezon (ni Karamarkovoj retuđmanizaciji stranke ne ide baš najbolje), da se pretvorila u trgovačko društvo, da je korumpirana i da je odavno postala mjesto nekontrolirane moći. Prigovori konzervativaca klasičnim kapitalističkim strankama, kakav je HDZ, dominantno su moralizatorske prirode i, da ne bi bilo zabune, nema tu nekog dubinskog neslaganja. Neokonzervativci bi, svakako, da se nastavi business as usual, ali uz omanji prigovor savjesti i s ponekom kozmetičkom preinakom društva vjersko-seksualnog tipa, poput izbacivanja građanskog odgoja iz škole, ubacivanja heteroseksualnog braka u Ustav i protjerivanja ćirilice s javnih mjesta.

Zagovaratelji nove desnice rado ističu da je do belaja došlo zato što je lijevo-liberalna elita bila ta koja je svojim kulturnim relativizmom i permisivnom seksualnom etikom na neki način isprovocirala nosioce tradicionalnih vrijednosti (koji su ionako seksualno inhibirani) na reakciju i tako zapravo postala pravi uzrok današnjih “nevolja s desnicom”. Otprilike tako rezonira i petodanaš Nino Raspudić kad kaže: “Ugrubo rečeno, europska politika danas je sve desnija u ekonomsko-socijalnom smislu (kresanje radnih i socijalnih prava, deregulacija, privatizacija) i sve lijevo-liberalnija u pogledu vrijednosti, do granice sekularnog fundamentalizma.” Slijedimo li tu logiku, mogli bismo reći ne samo to da više ne vrijede tradicionalni odnosi lijevo-desno (to je inače klasični desničarski trop po kojemu navodno zbrkanu politiku valja zamijeniti borbom fiksiranih i jasno definiranih identitetskih zajednica, dakle valja se ponašati zdravorazumski), nego i da je sekularni fundamentalizam sada očito naletio na žestoki protuodgovor iz tabora vjerskih fundamentalista, pa ovakva situacija ne treba čuditi. Religiozni revival ogleda se tako u mobiliziranju tradicionalnih vrijednosti, prije svega kod vjernika, i njihovom korištenju u političkom polju, s ciljem da se kriza pokuša amortizirati pomoću jedinstvene slike svijeta. Holistička vizija radikalne desnice tako bi sve moguće sumnje i neuklopljenosti sredila jednim potezom – točno bi se znalo gdje je čije mjesto: manjina, veterana, političara, homoseksualaca itd.

Mogli bismo reći da postoje dva dijela novog desnog pokreta u nas: civilni koji skrbi o obrazovanju, moralu, vjeri i kulturi, te militantni koji vrši egzercire na etnički mješovitim područjima, prije svega u Vukovaru. Budući da je o posljednjem u “Novostima” dosta pisano, pozabavimo se detaljnije prvim. Analizu civilno-obiteljskog ogranka nove desnice dala je još prije pola godine Slavica Lukić u “Jutarnjem listu”. Ona navodi da se prve akcije oko uspona tog ogranka nove desnice mogu datirati u školsku godinu 2007/2008., kad tadašnji ministar Dragan Primorac konzervativnoj udruzi Grozd daje dopusnicu da u 15 osnovnih i srednjih škola provede svoj eksperimentalni program zdravstvenog odgoja. Vrlo brzo se program pokazuje kao loš, ali udruga ne odustaje od pokušaja da svoju pedagogiju plasira u redovan školski program. Grozd je inače blizak međunarodnoj organizaciji Savez za obiteljski razvoj, koja pak ne krije bliske odnose s Katoličkom crkvom, odnosno organizacijom Opus Dei. “Božje djelo” u nas je formalno prisutno od 2003. “U deset godina postojanja, Opus Dei je u Zagrebu kupio najmanje tri nekretnine: ženski studentski dom u Kamaufovoj ulici, vilu u podsljemenskoj zoni te muški studentski dom i kulturni centar u Držićevoj ulici. U ovom posljednjem za studente se održavaju i predavanja na kojima su (…) česti gosti Vuko Brigljević i Željka Markić“, piše Slavica Lukić.

Željka Markić poznata je ne samo kao voditeljica inicijative “U ime obitelji”, koja je uspjela prikupiti skoro 750 hiljada potpisa za referendum o konstitucionalizaciji heteroseksualnog braka i izgurati taj referendum do samog kraja, nego je bila i prva predsjednica Hrasta i dopredsjednica Grozda. Već je primijećen nemali angloamerički impakt novim neokonzervativnim stremljenjima u Hrvatskoj. Neki od protagonista dolaze iz SAD-a, poput Stjepana Bartulice, povjerenika predsjednika Ive Josipovića za vjerske zajednice, dok je Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare, povratnik iz Australije, pa je, kako piše “Večernji list”, “uzore pronašao u konzervativnoj političkoj doktrini anglosaksonskog svijeta. Uopće ne bježi od usporedbi s konzervativnim pokretom čajanki u SAD-u. Uostalom, novi konzervativci imaju dobru komunikaciju s Robinom Harrisom, bivšim savjetnikom Margaret Thatcher, ali i tvorcem čileanskog gospodarskog čuda Joséom Pinerom“. Ovaj potonji je zapravo kreator privatizacije mirovinskog fonda u Čileu u doba Pinocheta, s kojom idejom je došao i do našeg predsjednika.

Stjepan Bartulica posebno se angažirao oko školskog sistema. Na tu temu jednom je prilikom kazao: “Slažem se s kardinalom Bozanićem da država ne može biti gospodar javnih škola. Te se škole financiraju iz poreza koje plaćamo svi mi i stoga bi roditelji morali imati utjecaj na to što se u njima predaje. Ne može isključivo Jovanović, zato što se sada nalazi u ministarskoj fotelji, upravljati školama.” To je doslovno preuzeto stajalište američkih neokonzervativaca koji primat u određivanju školske politike daju roditeljima i vijećima roditelja, a protive se prevelikom utjecaju samog nastavničkog kadra, za koji tradicionalno smatraju da je pod utjecajem kulturne ljevice. Batarelo, pozicionirajući sebe i svoje, kaže da je “važno u demokraciji imati i drugu stranu, naročito kada ta druga strana ima ogromnu većinu, koja je do sada bila šutljiva”, dodajući da se zbog nasilnog uvođenja spolnog odgoja stvorila kritična masa koja je pokrenula “šutljivu Hrvatsku”. “Šutljiva Hrvatska” ovdje je očito u ulozi nosioca “zdrave pameti”, čija je funkcija da korigira politike dezorijentiranih elita.

Prvak američkog neokonzervativizma Irving Kristol daje sukus nezadovoljstva radikalne desnice liberalnim elitama i njihovom politikom koja, objedinjujući moralni relativizam i trgovačku etiku, završava, po njemu, u nihilizmu. Pa kaže: “Neprijatelj liberalnog kapitalizma danas nije toliko socijalizam, koliko bi to trebao biti nihilizam. Samo liberalni kapitalizam ne vidi u nihilizmu svog zakletog neprijatelja, već u njemu vidi još jednu sjajnu poslovnu priliku.” Čak je i papa Franjo nedavno “osudio nesputani kapitalizam kao novu tiraniju”.

Kako će nova hrvatska desnica svoje stavove pomiriti sa zahtjevima globalnog tržišnog i sekularnog kapitalizma, ostaje da se vidi. Jednadžba koja objedinjuje vjeru i slobodno tržište zapravo već postoji, ali se čini da je veći problem kako izmisliti onu koja će sravniti “narodni kapitalizam” sa svjetskim tržištem i globalnom podjelom rada.

Što se krije iza parole “ni lijevo ni desno”

Oni koji su nasjeli na priču o tzv. neviđenom raskolu u hrvatskom društvu i kidanju nacionalnog tkiva nude svoja rješenja. Zbog (opravdanog) nepovjerenja u političke elite često se otpisuje kompletna politička klasa, što se nerijetko pretvara u resantiman spram politike u cjelini. U tom je smislu indikativna Facebook inicijativa Hameda Bangoure, koja ide upravo za tim da se svi političari koji su djelovali od 1990. do danas podvrgnu svojevrsnoj lustraciji, dakle da se cijela politička scena resetira i da se krene od nule. U njegovom dramatičnom apelu, između ostalog, piše: “Pokrećemo peticiju kojom nam je cilj skupiti minimalno 400.000 virtualnih potpisa kojima ćemo svim političkim elitama dati do znanja da se ne radi više o politici, već o statusu političara. Dosta je bilo sa karijernim političarima i foteljašima! Želimo promjene i barem osnovnu higijenu kako bi budući, sposobni i pošteni, prije svega građani, a ne podobni političari, mogli ponuditi barem malo nade izmučenom, pokradenom i podijeljenom narodu!”

Još jedan akter političke scene djeluje u manje-više istom okviru: inicijativa za osnivanje nove stranka pod imenom Nacionalni forum, a pod vodstvom Nikice Gabrića, možda na najbolji način oličava tip političkog “ninizma”, ni lijevo ni desno. Utemeljitelj stranke na osnivačkom je sastanku zagrebačkog ogranka prije nekoliko dana kazao: “Nacionalni forum neće se baviti ni lijevim ni desnim, niti ćemo se baviti svjetonazorskim podjelama.” Sociolog Rastko Močnik o toj je politici napisao sljedeće: “Kod izborne lozinke ni lijevo ni desno odmah se pomisli na klasičnu studiju o francuskom fašizmu Ni droite, ni gauche, čiji je naslov lozinka pod kojom je nastupala fašistička ideologija u Francuskoj. S tim je geslom 2011. pobijedio sadašnji gradonačelnik Ljubljane, a u kampanji se reklamirao sličnim riječima: Nećemo govoriti o ideologijama, već ćemo provoditi svoj program. Tu bismo praksu mogli nazvati realistička tehnokratska ne-politika. Sama o sebi razglašava kako se ne bavi ideologijom, da se tu ne radi o politici, već da rješava probleme, upravlja društvom, inzistirajući na uvažavanju odluka stručnjaka. Ta ideologija je liberalna, na nultom je stupnju i zato je uglavnom nevidljiva. Stil te politike je autoritaran, iako deklarativno nepopulistički; narodu ne laskaju, već ga preziru.”