I ovce i novce

Mjesec i pol dana držao je iritantni ovan Gregor liturgiju ljubavi i povoljnih tarifa, od sredine novembra izrugivao se osjećajima vjernika, cijelu zimu ključao je bijes gledatelja i korisnika: napokon, nekoliko dana uoči Božića, gnjev pravednih pretočen je u otvoreno pismo predsjednika udruge Vigilare Vice J. Batarela. “Radi zaštite dostojanstva svih građana ove zemlje, bilo vjernika ili ljudi dobre volje koji, općenito, drže do blagdana Božića, pozivamo Vas da povučete ovu blasfemičnu TV reklamu i objavite ispriku”, poručio je upravi Tele2, pa zaprijetio: “Ako se ne odazovete na našu molbu, tj. na glas javnosti u čije ime progovaramo, zbog ove diskriminacije uporabit ćemo svu svoju snagu i infrastrukturu po cijeloj Hrvatskoj u ovo Božićno vrijeme te pozvati na javni masovni bojkot Vaših usluga.”

Prosvjedna nota do trenutka nastanka ovoga teksta nije omela kampanju – Tele2 šuti, Gregor i dalje spokojno pjeva – ali je barem prvo u nizu logičnih pitanja vješto preduhitreno. Zbunjuje li nas, naime, kako je to udruga čije ime znači “budan” uspjela prespavati mjesec i pol svakodnevnih frekventnih emitiranja reklamne blasfemije koja i zadrtim ateistima odavno ide na živce, odgovor se krije u specifičnoj božićnoj nadraženosti vjerskih osjećaja. Sumnjičaviji promatrač pretpostavio bi, doduše, da je pravi razlog takvog tempiranja taktičko podgrijavanje uzavrelih referendumskih strasti, što prosvjed smješta u žanr manje uvjerljivih građanskih inicijativa – nešto poput božićne hajke za malu djecu – ali takva nagađanja čak i nisu nužna da bismo ustanovili očito: udruga vjernika bori se protiv korporacijske instrumentalizacije Božića tako što Božić i sama instrumentalizira. Još zanimljivije od njenoga pravodobnog kašnjenja, međutim, pitanje je mete napada: zašto Vigilare provocira marketinška parodija crkvenog bogoslužja, ali mu recimo ne smetaju svođenje obitelji na osnovnu potrošačku ćeliju društva, pretvaranje Božića u blagdan za opijanje s frendovima ili darivanje skupih gedžeta najbližima u spotovima Konzuma, Ožujskog ili T-Mobajla? Gregorijanski reklamni koral, doduše, poigrava se crkvenom ikonografijom izravnije, ali zastupnici kršćanskih vrijednosti trebali bi, valjda, podjednako pozorno bdjeti i nad ostalim vidovima komercijalizirane desakralizacije Isusova rođenja. Razlog zbog kojeg to ne čine demarkira i demaskira limit brige za narod u čije ime navodno govori nova hrvatska desnica.

Nakon njenoga referendumskog trijumfa, naime, ključno je postalo pitanje dugoročnog kanaliziranja jednokratne masovne mobilizacije; namjeravaju li se sustavno politički pozicionirati, novi konzervativci prvenstveno moraju artikulirati stav spram ekonomske politike. Nema sumnje, naravno, da borci za obiteljske vrijednosti spadaju u ono što je Hrvoje Tutek na portalu Indeks nazvao “sasvim desnim krilom nacionalne buržoazije”, a Rade Dragojević u ovom tjedniku “radikalno desnim krilom vladajućeg neoliberalizma”. Inklinacija deregulacijskim, antietatističkim ekonomskim modelima njihovih angloameričkih uzora, poput Ti Partija, u kontekstu hrvatske političke pragmatike traži pritom prilagođavanje refleksnom opozicijskom zagovoru socijalnih prava: tamo gdje svaka vlast servilno servisira imperative kapitala na štetu svojih građana, oporba ih po inerciji brani. Rješenje paradoksa vlastite političke ideologije i prakse nova desnica ne traži, međutim, samo u očekivanom zagovoru malog i srednjeg poduzetništva, nego ga zamišlja kudikamo ambicioznije. U gospodarskom programu stranke Hrast, primjerice, nasuprot “kolonijalno-podaničkog modela financijskoga gospodarstva” promovira se “suradnički model tehnološkoga gospodarstva”, umjesto jeftine prekarne radne snage zapošljavanje domaćih stručnjaka na dobro plaćenim poslovima, umjesto privatizacijske rasprodaje ulaganje u informatizacijsku i telekomunikacijsku tehnologiju… Zato bi mali božićni reklamni egzorcizam udruge Vigilare – prvi “antikapitalistički” istup novih konzervativaca – mogao predstavljati i nešto više od usputnog medijskog napinjanja mišića sve snažnije desnice. Jer je i reklama s Gregorom nešto više od usputne ikonografske provokacije: ona utjelovljuje sve ono protiv čega se desničarski program “nacionalkapitalizma” zalaže. Velika korporacija kojoj smo prepustili visokoprofitnu telekomunikacijsku industriju, ponudivši joj i potplaćenu radnu snagu lako zamjenjivih prodavača i teleoperatera; tvrtka vođena sumnjivim interesima “stranog kapitala”; marketinška franšiza koja se snima u Švedskoj da bi je domaće reklamne agencije tek minimalno prilagođavale lokalnom tržištu; adaptacija koju, naposljetku, potpisuju Bruketa i Žinić, dizajneri imidža vladajućeg SDP-a…

Ako nam afera oko crnog ovna uistinu signalizira smjer ekonomske politike nove desnice, onda je jasno da ona stari sistem ne namjerava ozbiljnije dovoditi u pitanje. Kao što je kritiku stranog korporativizma kamuflirala vjerskim sentimentom, tako će i druge ekonomske probleme maskirati ćudorednom brigom. Kao što je ne uzbuđuje masovna komercijalizacija Božića, tako joj neće smetati ni kapital koji se prilagodi svjetonazorskoj normi. Kao što je pokazala već u prvom koraku, komplicirane probleme radništva radije će žrtvovati popularnijim pravima potrošača. Jer ona, naposljetku, ionako želi sasvim isto što i korporacija koju napada: i poslušne ovce i njihove novce.