Jašarevićev poučak

Bolje da sam mislio na ženu i dijete nego na Afganistan, za koji ne znam ni gdje se nalazi na karti – rekao je, prije nego što je u drugostepenom postupku na Sudu Bosne i Hercegovine osuđen na petnaest godina zatvora zbog terorizma, Mevlid Jašarević, rođen 1988. godine u Novom Pazaru, državljanin Srbije, sada već bivši pripadnik vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči, sjevernobosanskom isturenom odjeljenju talibanskog pokreta.

Mevlid Jašarević iz sudnice i onaj Mevlid Jašarević što je napao ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu imaju isto ime, prezime, datum rođenja, matični broj, krvnu grupu…, ali jedva da sliče. Zapravo, neupućeni bi, da im se na usporedbu daju portreti današnjeg i bivšeg Mevlida Jašarevića, tek po očima mogli pogoditi da je riječ o istoj osobi. Onaj Mevlid Jašarević što je prije dvije godine i nešto dana sa tramvajske stanice pucao na zgradu nekadašnje Kasarne “Maršal Tito” u širem centru Sarajeva i ovaj što je u sudnici saslušao odluku o dugogodišnjoj kazni, dva su svijeta različita. Nekadašnji Jašarević imao je neurednu bradu, ništa ljepšu kosu, nosio dronjke i hlače do iznad članaka. Sadašnji je uredno ošišan, izbrijan, sasvim pristojan, prosječnog izgleda. Onaj bi se lako mogao prodati za, barem, vodonošu Osame bin Ladena. Ovog novog bi se lako moglo zamijeniti za kakvog sivog činovnika u bespućima bosanske administracije. I ta razlika nije ni mala ni zanemariva, niti je riječ tek o promjeni imidža izazvanoj zatvorskom dosadom.

Ma koliko njegov čin bio opasan, Mevlid Jašarević nikada nije bio ozbiljan terorista. Ovaj, tada dvadesettrogodišnjak, sam je, punih četrdeset minuta, držao ambasadu SAD-a pod rafalnom paljbom, ispalivši stotinu i pet metaka iz kalašnjikova u blindiranu zgradu i ranivši usput jednog policajca. Dvije ručne bombe, kojima je također bio naoružan, nije upotrijebio. U jesen 2011., Mevlid Jašarević je ranjen u nogu pogotkom iz snajpera, razoružan i odveden prvo u bolnicu, pa u ćeliju. Sumnja da ispod mantila nosi eksplozivnu napravu pokazala se pogrešnom. U istrazi je također otkriveno kako iza njegovog čina nije stajala nikakva organizirana grupa – pa mu je zato i smanjena prvostepena kazna, donesena u procesu u kojem je suđen i za formiranje terorističke organizacije – ali jeste ozbiljno, zapravo infantilno nerazumijevanje svijeta u kojem živi: na suđenju je Jašarević izjavio kako je na napad ponukan događajima u Afganistanu i da je njegov juriš na zgradu bio protest kojim će se, vjerovao je, “ukazati na patnje muslimana”.

Nakon ranjavanja, Mevlid Jašarević je izjavljivao kako sud i zakon BiH ne poštuje, na prva ročišta dolazio je izgledajući isto kao onog jesenjeg popodneva kada se šetkao sa automatskom puškom, a onda se, jednoga dana, obrijao i upristojio, da bi, kako rekosmo, optužnicu saslušao kao, kako se to već kaže, druga osoba. Mevlid Jašarević je, naime, shvatio da je i koliko prevaren, pa ostavljen od dojučerašnje braće sa kojom je čekao džihad i od čekanja se umorio, pa prešao na djela.

Jašarevićev slučaj, baš kao i njegova transformacija, korisni su za profiliranje – ako bude sreće i za, nazovimo ga, demobiliziranje – većine pripadnika vehabijske zajednice druge generacije u BiH. Prvu su, o čemu smo već pisali, činili dobrovoljci iz islamskih zemalja, pridruženi Armiji BiH, te njihovi bosanski suborci, vrbovani u ratu ili neposredno nakon njega, u prvim besperspektivnim godinama mira. Drugoj pripadaju rođeni kasno za rat, ali jednaki u nemanju šansi za pristojan, građanski život, često socijalno disfunkcionalni i u ne baš srdačnim i prijateljskim odnosima sa zakonom.

Iako je rođen u Srbiji, Jašarević je odrastao u Austriji, gdje je osuđivan zbog krađa. U Novi Pazar se vratio nakon, kako je govorio, prelaska u život u islamu, ali se, prema vlastitom iskazu, nije mogao snaći u rodnom gradu, iz kojeg odlazi u Gornju Maoču. Tamo je, kao i ostali stanovnici privatne države Nusreta Imamovića, poznatog po tvrdnji da samoubilački napadi nisu zabranjeni ali ih ne treba prečesto koristiti, dobivao dnevnu dozu snimaka ubijene muslimanske djece. Izoliran i indoktriniran, odlučio se za ono što će kasnije nazvati “nevjerovatno glupim, opasnim i tužnim činom”.

Mevlidova posljednja promjena i prateće kajanje nisu došli preko noći, niti je riječ o bljesku zdravog razuma: barem pola od posljednje dvije godine on je jednako vjerovao u ono zbog čega se naoružao i krenuo sam na Ameriku. S vremenom je, međutim, shvatio kako je napušten i odbačen, te da one sa kojima je donedavno živio u Maoči zanima manje od klimatskih promjena u Japanu. Njima je, zapravo, bio potrošna roba, lak za regrutiranje i manipuliranje, kao i mnogi koji još uvijek žive na isti način, samo nedovoljno strpljiv i zbog toga, u konačnici, nepotreban.

Jašarevićev slučaj je, zapravo, dokaz da se takozvani selefijski pokret u BiH nije razvio i raširio u nekakvom spontanom procesu masovnog otkrivanja izvornog islama, kako njegovi pripadnici nazivaju svoje religijsko opredjeljenje, već u organiziranoj akciji vrbovanja i kasnijeg lobotomiziranja socijalno ugroženih i besperspektivnih, odnosno osuđivanih kriminalaca ili ovisnika, kojima je ponuđena zamjena za stvarni, složeni život. Ti “novi muslimani”, što je sintagma kojom ih je opisao nekadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice Mustafa Cerić, proizvod su dakle misionarskog djelovanja i utapanja u komune, koje se na još uvijek nepoznat način financiraju. Tehnički, nema naročitih razlika između širenja ove i bilo koje druge sekte. Suštinski međutim ima i ne pokazuje je samo ovaj slučaj: sasvim suprotno, on je incident na svaki način – od napada na ambasadu u jesen 2011. do završnih riječi u procesu na Sudu BiH. Da se prije dvije godine nije odlučio na solo-džihad, Mevlid Jašarević ne bi otkrio gdje je Afganistan na karti, ali možda bi gdje je Sirija, u kojoj ratuje na desetine državljana BiH, pripremanih na način na koji je mijenjan nesretni Pazarac, dovoljno nestrpljiv da pričeka pravu priliku za isti takav rat. Naravno, ne za svoju ili nečiju slobodu, već za društveno uređenje u kojem ona ne postoji.

Koliko god je prije dvije godine bio predmet zgražanja većine bosanskih muslimana, Mevlid Jašarević danas, nakon još jedne promjene načina života, može biti pokazni primjer krivog izbora i njegovih posljedica za one što su obiteljsku tradiciju odbacili u ime učenja iz uvoza, namijenjenog proizvodnji fanatika koji ne znaju naći na karti krajeve za koje su spremni ubiti i biti ubijeni.