Kobna treća dionica

Zadie Smith: London, NW (s engleskoga prevela Marina Horkić; V.B.Z., Zagreb, 2013)

Opus Zadie Smith od samoga početka nastaje pod znakom visokih očekivanja. Nakon što je, krajem devedesetih, tada posve anonimna studentica književnosti dobila solidan predujam za samo nekoliko araka svoga prvog rukopisa, trebalo je opravdati najave; nakon što su “Bijeli zubi” (2000) proglašeni jednim od najvažnijih angloameričkih romana posljednjih desetljeća, valjalo se nositi s iznenadnom slavom i poslovičnim “prokletstvom druge knjige”; nakon što je “Skupljač autograma” (2003) podbacio, pa “O ljepoti” (2008) donekle popravio dojam, preskakanje sjene vlastitog debitantskog uspjeha ostalo je nekom vrste medijske obaveze; nakon svega, ništa čudno što je i “London, NW”, njezin četvrti roman, prošle godine najavljivan kao “novi naslov autorice Bijelih zubi“…

Baš je pitanje uspjeha, inače, jedno od njegovih problemskih žarišta. Tekst koji pretendira na neku vrstu svjedočanstva, komentara i dekonstrukcije sadašnjeg trenutka zapadnjačkog, kapitalističkog, multikulturalnog društva razapetog nepomirljivim klasnim, rasnim i rodnim antagonizmima, takvo pitanje teško da bi, uostalom, i mogao zaobići. Okosnica razbarušene naracije odnos je nekadašnjih školskih prijateljica, Leah i Keishe. Prvi dio postmodernistički raspršenim kaleidoskopom postupaka – u rasponu od struje svijesti nešto nižeg narativnog napona pa do neobaveznih neoavangardističkih grafičkih eksperimenata – pripovijeda o Leahinoj svakodnevici, poslu i braku. Njezin muž, francusko-nigerijski imigrant Michel, odlučan je da se radom i(li) amaterski naivnim internetskim financijskim špekulacijama uspne uz famozne “društvene ljestve” sve do prostranije okućnice, skupljeg auta i sličnih signala konfekcijskog uspjeha. Drugi dio konstrukcijski je iščašen, kao da strši iz zrcalno organizirane strukture romana: pratimo jedan dan bivšeg alkosa i dilera Felixa, podjednako determiniranog da preskoči prečku ili dvije na putu prema gore. Jedine ljestve uz koje će se uspeti, međutim, vode ga na krov zapuštene stare zgrade, gdje se, među otpacima i razbijenim bocama, na brzinu ševi s nekadašnjom ljubavnicom Annie, jednim od pamtljivijih sporednih likova romana. Nedugo zatim, nakon usputnog sukoba s dvojicom sitnih lopova u podzemnoj željeznici, Felixov dan završava neočekivano i tragično…

Treći je dio najduži i najambiciozniji: kronološkim nizom proznih fragmenata Zadie Smith širi perspektivu, rasteže pripovjedno vrijeme i sklapa narativni puzzle životne priče Leahine prijateljice Keishe. Od početka usmjerena dvama snažnim vektorima žudnje – potrebom da se oslobodi nametnutih klasno-rasnih okvira i pulsirajućom seksualnom željom – ta priča Keishi donosi dobrostojećeg muža, dvoje djece, luksuznu kuću i profinjeni društveni milje, ali je pritom zarobljuje stereotipnom ispraznošću srednjoklasnih rituala i “lažnom” egzistencijom (ona čak mijenja ime u Nathalie). Izlaz iz novih identitetskih ograničenja pronalazi zato u uzbudljivom eskapizmu skrivenih seksualnih avantura…

Upravo na ovoj, trećoj dionici, dojam o romanu se nepopravljivo ruši. Ako su prethodne dvije diskretno ušivale vremenski komprimirane životne epizode u imaginarnu mapu grada, onda kombinacija širokog životnog luka i naglašene pripovjedne distance spram lika Keishe/Nathalie tu ravnotežu remeti bez jasnoga motiva i razloga, nudeći zauzvrat uglavnom neopravdanu ekstenzivnost i čitalački zamor. Iako je u svojim uvodnim dijelovima narativno zanimljiv, iako precizno i nenametljivo naznačuje socijalni kontekst priče, a etičke probleme tretira mekom pripovjednom rukom, mjeren onim uobičajeno visokim očekivanjima spomenutim na početku teksta, “London, NW” na kraju dijeli sudbinu većine svojih likova: nije daleko od uspjeha, ali ipak podbacuje.