Krhki dogovor u Palači naroda

U nedjelju, 24. studenoga, nakon 30-ak godina napetih odnosa, diplomati Sjedinjenih Američkih Država i Irana sjeli su za zajednički stol i potpisali privremeni sporazum o prestanku dijela sankcija Iranu i limitiranju iranskog nuklearnog programa. Za istim stolom konferencijske dvorane na drugom katu Palače naroda (Palais des Nations) našli su se i ministri vanjskih poslova Rusije, Kine, Velike Britanije, Francuske i Njemačke. “Peti dan, tri ujutro, bijeli dim”, tvitao je zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Sejed Abas Irakči netom je postignut dogovor. Kada je isto u ženevskom press-centru priopćio njegov nadređeni, ministar Muhamed Džavad Zarif, prostorijom se prolomio pljesak prisutnih iranskih novinara.

Potpisanom sporazumu unatoč, prvo neslaganje suprotstavljenih snaga dalo se iščitati već u izjavama za medije, pa je tako dio sporazuma koji kaže kako Iran ima pravo na “obostrano definiran” program obogaćivanja uranija naišao na drugačija tumačenja. Iranski ministar vanjskih poslova Zarif kaže kako je potpisanim sporazumom ozakonjeno pravo na nastavak nuklearnog programa i obogaćivanja uranija te kako će ta stavka biti dio svakog sljedećeg dogovora. Američki državni tajnik John Kerry, međutim, kaže kako sporazum ne daje Iranu pravo na to bez odobrenja međunarodne zajednice, ma kako ga neki interpretirali.

Ženevski sporazum Iranu uistinu jamči pravo na obogaćivanje uranija, ali samo do pet posto, no traži da se riješi zaliha onog obogaćenog 20 posto. Neće instalirati nove centrifuge, a i neke postojeće će ugasiti. Sporazum jamči i zatvaranje reaktora Arak, pogodnog za proizvodnju plutonija, koji može poslužiti kao alternativa obogaćenom uraniju u izradi nuklearne bombe. Promatrači Ujedinjenih nacija i Međunarodne agencije za atomsku energiju imat će pravo svakodnevno posjećivati iranske nuklearne centre. Zauzvrat će se Iranu obustaviti sankcije na zlato, automobile i petrokemiju, kao i odmrznuti sedam milijardi dolara iranskih sredstava u stranim bankama. Potpisani dokument je privremen, predviđeno je razdoblje od šest mjeseci u kojem će se obje strane pridržavati navedenih uvjeta, što bi trebalo stvoriti preduvjete za daljnje pregovore i sklapanje trajnijeg mirnodopskog rješenja.

Nakon postignuća dogovora, američka novinska agencija Associated Press objavila je kako je ženevski sporazum rezultat višemjesečnih tajnih pregovora vođenih između SAD-a i Irana u Omanu i na drugim lokacijama. Ubrzo nakon potpisivanja sporazuma, oglasio se i izraelski premijer Benjamin Netanjahu. “Danas je svijet postao puno opasnije mjesto zbog toga što je najopasniji režim na svijetu napravio značajan korak naprijed prema stvaranju najopasnijeg oružja na svijetu”, kazao je on i sporazum nazvao “povijesnom pogreškom”. Izraelski ministar industrije, trgovine i rada Naftali Benet bio je još slikovitiji: “Ako aktovka s nuklearnim oružjem za pet godina eksplodira u New Yorku ili Madridu, to će biti zbog ovog sporazuma.”

Obamina administracija svom najbližem bliskoistočnom partneru pravdala se time kako Iran pod uvjetima stroge i proširene međunarodne inspekcije i ograničenja ne može razviti nuklearnu bombu, barem ne neprimjetno od očiju Zapada. Iranci su tvrdili kako svoj nuklearni program razvijaju isključivo u mirnodopske svrhe, a sada im je obogaćivanje uranija ograničeno na pet posto, dok bi za proizvodnju nuklearnog oružja ta razina trebala doseći devedeset posto. Barack Obama, kojem je ovo posljednji mandat, u svoje naslijeđe nastoji ostaviti sporazum s Iranom, što bi bilo njegovo najvažnije vanjskopolitičko postignuće.

No da je proizraelski lobi u SAD-u iznimno jak svjedoči i najavljeni novi paket sankcija Iranu, čime američko-iranskom sporazumu opasno prijete republikanci, ali i dio demokrata. O sankcijama vezanima uz preostali iranski izvoz nafte i međunarodnu trgovinu Kongres bi trebao glasati u siječnju, a Iranci rezolutno poručuju kako bi dodatne sankcije u sljedećim mjesecima značile i obustavljanje ženevskog dogovora. Sredinom prošlog tjedna, američka Državna riznica uvela je sankcije za tvrtke i pojedince koji su pomagali razvoj iranskog nuklearnog programa. Zanimljivo je kako ta institucija nije vezana uz Kongres ili Senat, nego direktno uz ured predsjednika, pa se taj potez može protumačiti kao nastojanje Obame da pronađe balans između dijela domaće javnosti i politike, saveznika Izraela i težnje da kroz sporazum, svoje naslijeđe, ostavi mir na Bliskom istoku. U intervjuu za britanski Chatham House, vodeći globalni think tank na području međunarodnih odnosa, Zbigniew Brzezinski, veteran američke vanjske politike i savjetnik predsjednika Jimmyja Cartera, dao je podršku diplomatskom rješenju odnosa s Iranom. SAD sada ima podršku gotovo cijele međunarodne zajednice, dodatne sankcije u ovom bi trenutku u pitanje dovele cijeli sporazum, a propuštanje prilike značajno bi povećalo vjerojatnost rata. Brzezinski je blokiranje vanjskopolitičkih nastojanja predsjednika Obame koje provodi Kongres opisao riječima: “Rade to zato što je dio opozicije motiviran anti-Obaminim osjećajima, koji su u sferi iracionalnoga. Drugi dio skloniji je vanjskoj politici jedne druge zemlje, a ne same Amerike.”

Upitan od Al Jazeere kako su sankcije utjecale na Iran, ministar Zarif je odgovorio: “Kada su sankcije počele, Iran je imao manje od dvjesto centrifuga. Danas ih ima devetnaest tisuća, tako da su sankcije potpuno neuspješne.” Podršku sporazumu, kao i pravu Irana na razvoj nuklearnog programa, dao je i ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin u svom govoru pred oba doma ruskog parlamenta. U doba marginalizacije UN-a i opetovanog kršenja međunarodnog prava, čini se to kao čvršća garancija Iranu od samih potpisa na sporazumu.

Premda garancije za uspjeh i konačan mir i stabilizaciju Bliskog istoka nema, ženevski je sporazum svakako otvorio desetljećima zatvorena vrata. Nadajmo se i da je zatvorio vrata rata i intervencije u Iranu, toliko spominjanih posljednjih godina. Svako kršenje sporazuma s iranske strane moglo bi biti okidač za vojnu akciju, koju velik dio lobija i utjecajne političke scene SAD-a i Izraela i dalje priželjkuje. Diplomatskim rješenjem i konačnim dogovorom profitirali bi Iran, Bliski istok i čitava međunarodna zajednica.