Kronika

Halucinacija skupa 20.000 kuna

Povratnica Soka Relić Radaković iz Slatine mora izdvojiti dvadesetak tisuća kuna sudskih troškova i odštete za “nesigurnost, uznemirenost i strah za život” susjedi koja ju već 12 godina verbalno zlostavlja, a mirovina joj iznosi tek 1200 kuna

Da sam znala što me čeka, nikada se ne bih vratila iz izbjeglištva i zatražila povrat stanarskog prava jer ovo je pakao koji sve teže podnosim – rekla nam je na trećem katu zgrade u slatinskoj Kolodvorskoj ulici broj 18, Soka Relić Radaković.

– Otkad sam 2008. godine uselila, jasno mi je dano do znanja da nisam dobrodošla. Tražio se i najmanji povod kako bi otpočela svađa. Susjedima je smetalo što hodam po stanu u klompama, što mi se unuke igraju u dvorištu, što perem rublje kad je jeftina struja i što mi dolaze prijatelji. U tome je prednjačila susjeda Nada Škrilac koja je protiv mene na kraju podnijela kaznenu prijavu i tužila me zbog povrede časti i ugleda uvredom pa joj sada moram plaćati odštetu za duševne boli. Ono malo ljudi iz susjednih zgrada kojima nisam smetala prestalo je dolaziti kod mene jer ih je susjeda dočekivala riječima: “Šta idete kod nje, znate li šta su Srbi radili u Voćinu”….  Nikada nisam rekla da nije bilo zločina, ali nisam to ja radila, onaj tko je ubijao, zlostavljao i pljačkao neka odgovara. Nisam ja kriva što je bio rat, nisam nikome ništa nažao napravila. Ni ja, ni moj muž, ni moja djeca. To što sam otišla iz Slatine kad je počeo rat je bio moj izbor, otišli su i mnogi drugi pa su se poput mene vratili. Nisam se ogriješila, nisam nikome ništa otela, nisam ubila, vratila sam se čiste savjesti, govori Soka Relić Radaković.

Prije rata, zajedno s danas pokojnim suprugom, vodila je cvjećarnicu. Živjeli su u naselju koje su Slatinčani zvali Dedinje. Kad se zapucalo otišli su u Sombor, a 2000., godinu dana nakon suprugove smrti, Soka se vratila u Slatinu. Stan je preuzela u proljeće 2008. godine. Počela ga je opremati tek na jesen kad je u nadnicama na poljoprivrednim poljima zaradila nešto novaca. Ali tu počinju i njezini problemi sa susjedima. Prvo su prigovarali dvjema unukama kada bi se igrale u dvorištu iza zgrade, a onda su zaredali i prigovori na njezino ponašanje zbog čega je susjeda Nada Škrilac često zvala policiju. Učestali pozivi policiji prestali su kada je susjedi rečeno da će se prijave podnositi i protiv onih koji prijavljuju.

– Kćerka i unuke su tu živjele četiri godine, a onda su zbog maltretiranja i stalnog uredovanja policije morale otići. Djeca kao djeca, nekada su glasna i nikome to drugdje ne smeta. Jednom me je susjeda optužila da cijepam drva u stanu i zvala policiju. Kako ću cijepati drva, kažem ja policajcu, na novom parketu – prisjeća se naša sugovornica. No da će biti optužena za prijetnju smrću i osuđena na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca  za nešto što nije napravila, tome se nije nadala.

Prema presudi Općinskog suda u Virovitici koju je kasnije potvrdio i Županijski sud u Bjelovaru Soka Relić je kriva jer je Nadi Škrilac u nazočnosti više susjeda koji stanuju u zgradi rekla: “Tebi ću ja presuditi, kožu ću ti oguliti i sjeckati” mašući pri tome s tri prsta.

– Tog dana sam joj rekla, kao i u par navrata prije, da mene, moju djecu i unuke ostavi na miru. Ništa više! Nikada nikome u životu nisam prijetila, nikada mahala s tri prsta, baš mi je to toga. No, ona je imala svjedokinje koje su to navodno čule, a Sud mi nije povjerovao da su sve tri susjede urotile protiv mene. Imala sam i ja svjedokinju koja je bila voljna potvrditi što sam sve doživljavala i proživljavala. No imala je moždani udar i nije mogla na Sud – kazuje gospođa Soka.

Prema pravomoćnoj presudi, mora izdvojiti dvadesetak tisuća kuna sudskih troškova i odštete za “nesigurnost, uznemirenost i strah za život” Nadi Škrilac, a mirovina joj iznosi tek 1200 kuna. Poznanici Soke Relić Radaković ističu kako ona to sigurno nije napravila. Zamjenik župana Virovitičko-podravske županije Igor Pavković poznaje ju tridesetak godina. Kaže da je riječ o mirnoj, samozatajnoj ženi.

– Tko imalo poznaje Soku zna da to nije njezin vokabular, to nije osoba koja će s vama razgovarati, a kamo li se svađati, vrijeđati i prijetiti – dodaje Mladen Kulić, zamjenik predsjednika VSNM-a Virovitičko-podravske županije koji je radio u Uredu Ministarstva regionalnog razvoja pa je pitanje stambenog zbrinjavanja bilo u njegovoj nadležnosti.

– Nada Škrilac se meni obratila i rekla da je Soka ometa u korištenju stana. Govorila je kako četnike treba istjerati van i kako im ne bi trebalo davati stanove. Sasvim nedvosmisleno tvrdim da je riječ o nacionalnoj nesnošljivosti i progonu. Od osam stanara koliko živi u toj zgradi jedino je Soka Srpkinja, jedino je ona “opasnost” za ostalih sedam stanara. Ispada da manjina je ugrožava većinu. Drugi stanari moraju šutjeti jer će biti stigmatizirani kao ljudi koji štite četnike. Ovo je iščašen slučaj. Mislim da ljudi koji žele dostojanstvo sebi i drugima moraju dići glas protiv ovakvih slučajeva – kaže Kulić.

Prema riječima zamjenika župana Igora Pavkovića u Slatini je pravo na povrat stanarskog prava ostvarilo tridesetak povratnika i nigdje nisu evidentirani ni najmanji slučajevi netrpeljivosti kao u Kolodvorskoj 18. VSNM je u dva navrata je pisao policiji i drugim službama da riječ o flagrantnom obliku nacionalne isključivosti i nacionalnoj mržnji, ali nitko nije reagirao.

– Ostaje nam da kao Vijeće humanitarno pomognemo Soki da plati kaznu i odštetu pa da pokušamo naći neki zamjenski stan kako bi joj život učinili lakšim – kaže Pavković.

Goran Gazdek

Eksploatacija šume i devastacija prirodnog rariteta na Kordunu

Drvosječe u botaničkom rezervatu

Nesmiljena sječa šume narušava ravnotežu u zaštićenom cretištu Blatuša, biljnom staništu starom sto tisuća godina

Na širem području sela Blatuša kraj Vrginmosta, koje je još 1964. proglašeno posebnim botaničkim rezervatom pod zaštitom države, u posljednje vrijeme privatne šumske površine prodaju se, kupuju ili iznajmljuju bez ikakve kontrole. Novi vlasnici nemilice sijeku čitave šume, odvozeći drvnu masu bez ikakva nadzora, uništavajući lokalne puteve, ali i rijetke biljne vrste, posebno zaštićene i jedinstvene u Europi.

Mještani ovog pitoresknog kordunskog seoceta zgranuti su divljačkim kljaštrenjem desetina hektara šuma, a ponajviše je ogorčeno dvadesetak stanovnika etno-sela, članova etno udruge Ekosens, koji u zajednici s prirodom žive već desetak godina.

– Veliki strojevi i motorne pile, uništavajući sve pred sobom, došli su tik do našeg naselja, pa oko nas svakodnevno na sve strane padaju stoljetna stabla i zaštićene rijetke cretne breze – kaže Robert Šenk, jedan od osnivača etno-sela u Blatuši.

– Nije teško bilo zaključiti odmah na početku sječe da je riječ o pravom ekocidu. Ogromni strojevi ostavljaju pustoš, a ionako loši lokalni i šumski putevi postali su gotovo neprohodni. Otišli smo u policiju i u Općinu Gvozd, prijavili ove radnje i na teren su izašli policajci i komunalni redar. Već nakon nekoliko dana sječe primjetna je bila velika erozija zemljišta, humus se odronjava i nestaje. Promijenili su se smjerovi vjetrova, pa je cijeli eko sistem u opasnosti, a u svega desetak dana nestale su ptice i neke životinje s ovog područja. Zanima nas do koje mjere je sječa stabala u Blatuši legalna, jer ovo što se radi nije u interesu lokalne, državne, ali i svjetske društvene zajednice. Flora Blatuše svjetski je zaštićeni raritet – ogorčen je Robert Šenk.

Općinski načelnik Vrginmosta Branko Jovičić vrlo dobro je informiran o problemu, ali, prema svemu sudeći, niti sam ne zna kako ga riješiti.

– Sječa stabala u privatnim šumama u nadležnosti je državnih institucija, no za nas u općini Gvozd to je postao gorući problem onoga trenutka kada smo uvidjeli da sjekači šuma u Blatuši velikim strojevima uništavaju lokalne puteve, ne popravljaju ih niti održavaju, i tako nanose veliku štetu stanovništvu, ali i općini u cjelini. Za nas je riječ o gospodarskoj aktivnosti koju ne možemo niti trebamo sprečavati, ali uništavanje puteva ne možemo dozvoliti. Naime, privatnici izigravaju sve dogovore i ugovore s nama o tome kako su dužni održavati i popravljati puteve. Za borbu protiv nesavjesnih drvosječa mi imamo samo komunalnog redara, službenika koji je više puta izašao na teren, sastavio zapisnik, ali i bio maltretiran od strane šumskih radnika – objašnjava Jovičić.

Receptura kljaštrenja ogromnih šumskih površina u Blatuši vrlo je jednostavna. Vlasnik šume, koji u većini slučajeva nije u Hrvatskoj, proda ili iznajmi šumu privatniku koji se bavi eksploatacijom drveta. Novi vlasnik odlazi u Hrvatske šume s urednim papirima o kupoprodaji, Hrvatske šume šalju stručnjaka koji označi stabla za sječu i posao krene.

Sve ostalo obavlja se bez ikakve kontrole, sijeku se označena i neoznačena stabla, ogoljavaju se ogromne površine bez primisli o pošumljavanju pa ovaj dio Korduna, polako ali sigurno mijenja svoje lice i mikroklimu. Ogromne u zarade na prodaji drvne mase. Porez u slučaju drvnog biznisa u slučaju Blatuše, ne samo da se ne plaća, nego se nikada niti ne spominje.

Matija Macut, komunalni redar iz Vrgimosta, poput Don Kihota, bezuspješno vodi usamljenu borbu protiv nekontrolirane sječe, često se izlažući i opasnosti prilikom izlaska na teren, jer agresivni sjekači i njihovi šefovi, koji na ovaj način izvlače neoporezovane milijune, nisu baš oduševljeni njegovim obilascima i propitkivanjma.

– Prema Zakonu o cestama, sjekači šume moraju se javiti jedinici lokalne samouprave i tražiti odobrenje za korištenje lokalnih i nesvrstanih cesta, no rijetki to čine. Nažalost, nije samo to problem. Onaj tko izvozi drvnu masu, mora napraviti odgovarajući “lager”, no uglavnom se ogromne količine drveta istovaruju i utovaruju na samoj cesti ili uz njen rub, što nije zakonom dozvoljeno. Nadalje, nisam siguran da Hrvatske šume uvijek označuju stabla za sječu, nego se to kljaštri bez nadzora i kontrole. Ne mogu shvatiti državne inspektorate. Imam saznanja da su u više navrata pozivani, ali su se uvijek oglušivali – objašnjava Matija Macut.

  •  

Ugroženo nacionalno i svjetsko blago

Područje Blatuše posebni je, već 50 godina zaštićeni botanički rezervat. Najbolje ga poznaje profesor botanike Vladimir Peršin iz Karlovca koji pola stoljeća istražuje i proučava ovo jedinstveno mjesto u Europi, na koje je dovodio i studente botanike tridesetak godina.

– Flora u Blatuši nacionalno je blago, a sječa šuma do kraja će uništiti rijetke vrste biljaka koje itako polaku izumiru. Prije svega riječ je o cretnoj brezi iz doba Glacijala, dakle, otprije od prije stotinu tisuća godina, a Blatuša je njeno jedinstveno stanište sa cretom debljine i do 6 metara. Nadalje, velika prirodna i biološka vrijednost Blatuše je vrlo rijetka i reliktna zajednica bijele šiljkice, rijetke i nježne biljke koja se u svom tipičnom obliku zadržala jedino ovdje. Bilo kakvo narušavanje već i tako poremećene ravnoteže, uništilo bi ovu zaštićenu biljčicu kojoj prijeti izumiranje. Spašavanje bijele šiljkice prelazi okvire Hrvatske jer je riječ o svjetskom botaničkom raritetu. Sječom šuma u Blatuši, sve će zauvijek nestati. Nadalje, sječom će presušiti mnogi izvori vode zbog erozije tla, a mikro klima koja se ovdje stvarala desetinama tisuća godina, nestat će za godinu, dvije, zajedno s životinjskim svijetom. Ne mogu vjerovati da netko sječe čitave šume u Blatuši, jer sječa samo jednog ili dva stabla, već u dobroj mjeri narušava ravnotežu – zaprepašten je botaničar Peršin.

Vladimir Jurišić

Publicist i novinar Danko Plevnik o posljednjim događajima u Hrvatskoj

Josići su potrošni kao i Čondići

HDZ i njegovi sateliti stvarali su ozračje da vlast mora prihvatiti izmišljeni Stožer kao sebi ravan. To su prihvatili mediji koji još uvijek razmišljaju u ratnoj i nacionalističkoj inerciji

Kako ocijeniti aktualne događaje u Hrvatskoj (referendum o braku, ćirilica, najavljeni referendum o izmjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, skidanje dvojezičnih ploča, sprečavanje vodstva države da sudjeluje u vukovarskoj koloni, nogometni slučaj Šimunić) ?

Ti su događaji toliko sinkronizirani i programirani da je postalo očigledno da se vuku iz jednog središta, kojega je predsjednik države Ivo Josipović detektirao u liku Tomislava Karamarka i operativne grupe unutar HDZ-a. Njihov je osnovni cilj diskreditirati Vladu, pokazati kako je nesposobna vladati za razliku od HDZ-a koji ima snage i stvoriti pobunu na splitskoj Rivi u cilju zaštite hrvatskih generala, ali ih i nakon dolaska na vlast izručiti Haagu. Nevjerojatno je to licemjerje jedne skupine građana koja sebe naziva Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara, a nema potrebe da se i službeno registrira kao udruga, što znači da je obična ad hoc poluga za destabilizaciju vlasti u Vukovaru i Hrvatskoj, pa organizira podjelu na vukovarsku i nevukovarsku kolonu, a potom sve to demantira. Najnovija poruka tog stožera je da ne želi sukob sa srpskom zajednicom u Vukovaru, a učinio je sve da se Srbi osjećaju nesigurnim građanima trećeg reda. Incident nogometaša Josipa Šimunića je čista emigrantska storija: za pozdrav “Za dom spremni”, bit će u Australiji dočekan kao heroj. Da ima karaktera priznao bi to, a ne kao sve kukavice tvrditi da mu je dom iz te sintagme ljubav, a dobro zna da je to evociranje pavelićizma. Međutim, ako u Zagrebu i u Splitu čitav stadion skandira taj pozdrav iliti nezdrav, to postaje pitanje za HNS koji bi morao prekidati utakmice.

Je li to pokušaj državnog udara i nasilne smjene legalno izabrane vlasti?

Iza toga stoji jedan svjetonazor koji se ne može pomiriti s 21. stoljećem, s papom Franjom, s gubljenjem važnosti ideologije “tradicionalizma” među mladima koji se radije okreću tehnologiji. Kao svaki kolektivizam i ovaj desničarski najviše strahuje od implozije individualizma u vlastitim redovima, koji se već dogodio lijevom kolektivizmu. Za najboljeg kuhara Hrvatske nedavno je proglašen Tomislav Karamarko, koji se ponosio svojim jelima na natjecanju. Ovaj drugi ili prvi Tomislav Karamarko po prirodi svoje naravi, čovjek je sjene ili iz sjene i nema hrabrosti izvesti državni udar, premda bi svoju mrežu mogao dignuti u tom smjeru. Josići su samo potrošne marionete kao nekad Čondići. Hrvatska vojska se očistila nacionalističkog balasta, ali nisam siguran da je to posve tako i u policiji čiji se pripadnik afirmirao u Vukovaru skidanjem dvojezične ploče. Hrvatska je u EU-u i NATO-u i svaki nasilni pokušaj svrgavanja demokratske vlasti bio bi sankcioniran.

Je li ćirilica samo povod, a cilj nešto sasvim drugo?

“Ćirilica” u Vukovaru je nakon optužbe da je Željko Sabo htio potkupiti hadezeovsku vijećnicu i prelaska predsjednika vukovarskog SDP-a na desnu stranu, krenula kao političko oruđe za stvaranje turbulentne političke atmosfere i promjene lokalne vlasti. Nakon zauzimanja Vijeća grada Vukovara krenulo se u izmjenu Statuta kojega nije priznala državna uprava. Međutim, kada se dopustio domino nacionalizma, onda je on počeo funkcionirati po cijeloj Hrvatskoj, pa su nakon toga skidane ćirilične ploče po mnogim drugim mjestima, valjda po obrnutom kršćanskom principu: “Mrzi bližnjeg svog, kao što mrziš samoga sebe!”

Je li država u svemu tome trebala žustrije reagirati?

Milanovićeva vlast drži do nacionalističkog super ega kao i Račanova, premda se Milanović u ovom slučaju pokazao uvjerljivijim. U SAD-u ima tisuće veteranskih udruženja, ali kada je neko od njih bilo iz dana u dan na CNN-u kao da se radi o legitimnoj i legalnoj Obaminoj konkurenciji? HDZ i njegovi sateliti stvarali su ozračje da vlast mora prihvatiti taj izmišljeni Stožer kao sebi ravan. To su prihvatili mediji koji još uvijek razmišljaju u ratnoj i nacionalističkoj inerciji i Vlada je politički razumnije reagirala tek nakon što je nekoliko puta bila javno osramoćena.

Kako se sve to odražava na razinu ljudskih prava u RH, a posebno na srpsku zajednicu koja je ovdje dijelom bila meta, a dijelom i kolateralna žrtva?

Srpska je zajednica to doživjela kao val verbalnog nasilja i intenziviranog antisrpstva, ali ovoga puta ona nije napadnuta primarno, nego sekundarno. U Hrvatskoj se konsenzus većine postiže uglavnom na pitanjima smanjivanja prava manjine. Danas su to bili Srbi, sutra će biti homoseksualci, prekosutra će to biti žene kojima će se referendumom htjeti zabraniti pobačaj. To je potpuno logično ponašanje za društvo koje nestaje u kontinuiranoj političkoj, ekonomskoj i moralnoj korupciji. Međutim, živimo u dobu međunarodnih standarda ljudskih prava i vlast u rukama ima sve zakonske norme da ne dopusti njihovo reduciranje, čijoj se degradaciji suprotstavlja čak i Vladimir Šeks.

M. Cimeša

Slava VSNM-a i Srpske pravoslavne crkvene opštine Darda

HDZ-ovac osudio skidanje ploče

Načelnik Darde Anto Vukoja bio je oštar prema onima koji su skinuli natpis sa zgrade VSNM-a 

VSNM opštine Darda i Srpska pravoslavna crkvena opština Darda proslavili su 22. novembra krsnu i hramovnu slavu Sv.Arhangela Mihaila. Za razliku od prethodnih godina u kojima se slava proslavljala u službenim prostorijama veća, ovogodišnja je po prvi put proslavljena u znatno većem, ali ne i u potpuno obnovljenom domu, koji se nalazi u sklopu pravoslavne crkve Sv. Arhangela Mihaila.

Osim što je proslavljena u obnovljenom domu, koji je vraćen pravoslavnoj crkvenoj opštini, slava je zanimljiva i po tome što se proslava sa desetogodišnjicom od osnivanja VSNM-a i jubileja 1700. godina slobode hrišćanstva. Proslava slave započela je kako to i dolikuje u crkvi, gde je služena svečana liturgija te posvećeni slavski kolač i koljivo, a potom su se domaćini, uzvanici, i gosti okupili u domu. Uvažene goste pozdravio je Spasoja Banac, predsednik veća, koji je prisutne goste u svom izlaganju upoznao sa ostvarenim, ali i neostvarenim aktivnostima u tekućoj godini. Jedna od aktivnosti s kojom se bavilo veće je i heraldika: veće je izradilo svoj (ne)službeni grb, a kao uzor poslužio im je grb pokrajine Vojvodina iz kojeg je posuđen simbol jagnjeta. U svom izlaganju Banac se osvrnuo i na nedavni događaj u kojem je sa zgrade u kojoj se nalaze službene prostorije veća, skinuta ploča sa dvojezičnim natpisom.

– Siguran sam da je veće od velike većine mještana ove općine prepoznato kao ustanova koja prije svega radi u interesu srpske zajednice, ali i u interesu općine u celini. Mišljenja sam da je skidanje ploče samo loš pokušaj da se naruše ti dobri odnosi, i to neće imati neki značajniji efekt, jer je činjenica da smo se mi u našem djelovanju držali jedino Ustava i zakona RH, ni manje ni više od toga, rekao je Banac.

Prisutne  je pozdravio i Anto Vukoje, načelnik opštine Darda, koji se također osvrnuo na incident.

– Ja mogu samo reći, ploču smo stavili prvi put, i stavit ćemo je opet. Ploča je stajala sedam godina. I prije i sada ploča nam nije remetila dobre odnose, mi ćemo i dalje raditi, surađivati, i živjeti zajedno. To je čin nekakve pijane lude, to ne može biti normalan čovjek. Potenciranje sukoba oko ćirilice ili latinice je samo bacanje prašine ljudima u oči kako se ne bi govorilo o pravim problemima, a problemi su koliko je nezaposlenih, sirotinje, i niz drugih, bio je slikovit Vukoje.

Zoran Popović

  •  

Srpski aforističari zabavili publiku u gradu na Vuki

Smeh u tmurnom Vukovaru

Srpski i domaći autori kratke forme razveselili su prisutne na “Prosvjetinoj” večeri aforizama

Vukovarski pododbor Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” organizovao je “Veče aforizama”. Učestvovali su poznati aforističari iz Srbije Aleksandar Čotrić i Vitomir Teofilović te vukovarski pisci aforizama Milan Marinković i Saša Jovičić Eks. Srpski aforističar Aleksandar Čotrić pohvalio je vukovarsku publiku s kojom se upoznao još 2006. godine kada je s aforističarima iz Beograda učestvovao na večeri aforizama u Generalnom konzulatu Srbije u Vukovaru.

– Vukovarska publika je vrlo zahvalna za nastupe aforističara. Razume ovu kratku formu,  razume duhovitost i ima senzibilitet za satirične žaoke. Ovde se uvek osećamo kao svoji među svojima i uvek dobijemo jedan podsticaj od ljudi koji dođu da nas slušaju, kaže Čotrić  ističući da danas srpska aforistika zauzima sam evropski vrh.

– Mnogi nam iz celog sveta priznaju da se danas najkvalitetniji aforizmi pišu upravo u Srbiji, kaže Čotrić koji je na vukovarskoj večeri aforizama prvi put predstavio svoju novu knjigu “Dobre vibracije”, izašlu iz štampe pre mesec dana, a koja se bavi muško-ženskim odnosima.

– To su aforizmi koji su vanvremenski, nisu angažovani, nisu dnevni, već govore o večnim odnosima između žena i muškaraca, o braku, udvaranju, ljubavi, o svemu tome lepom i možda manje lepom što se ponekad dešava u tim odnosima, pojašnjava aforističar.

– Mi smo startovali u tzv. Titovo vreme kada je bio jednopartijski sistem i kada je bilo opasno pisati, kada smo morali aluzijom i između redova da kažemo svoj kritički stav. Ali su tada i čitaoci na to navikli, umeli su da uhvate te nijanse i bili smo jako poštovani, čitani i uvažavani. Za razliku od nekada kada su knjige zabranjivane, pa je bilo i oštrih kazni čak i zatvora, sada imamo obratnu situaciju da možemo da kažemo sve, ali se nažalost malo šta sluša. Jednostavno, manje je čitalaca, manje pažnje i potrebe da se čuje, a to nije dobro. Bilo bi malo manje haosa kad bismo bili svesniji toga da trebamo da slušamo pametne, mudre i duhovite reči, a ne da svako misli da sve zna. Svi mi mislimo da znamo sve, a onda se nedovoljno poštuju pravi autoriteti, smatra Vitomir Teofilović, književnik i aforističar iz Beograda.

– Ovo je prvo sretanje s aforizmima i verujemo da će naša publika ponovo poželeti susret sa nekim od aforističara, kaže Milenko Živković, predsednik vukovarske “Prosvjete” koja će do kraja godina organizovati još dva programa. Prvi je književno veče posvećeno pesniku Đorđu Radišiću koje priprema književnik Borivoj Čalić, a drugi program biće posvećen tamburaškoj muzici i muzičkoj legendi ovog prostora Živojinu Žiki Jergiću.

D. Bošnjak

  •  

Mirjana Galo, vijećnica u Istarskoj županiji i potpredsjednica SDSS

Neravnopravni i u Istri

Srbi u Puli i Istri nisu ravnopravni građani, ukoliko nisu članovi ili dodvorice IDS-a 

Kakav je položaj srpske manjine na području Pule i Istarske županije?

Obzirom da su Srbi u gradu Puli sa 6,01 posto najbrojnija manjinska zajednica, a na području Istre su sa 3,46 posto na drugom mjestu, odmah iza Talijana, smatram da su drastično podzastupljeni u državnim i javnim službama, u lokalnim predstavničkim i izvršnim tijelima. Rukovodstva Grada Pule i Istarske županije ne poštuju niti provode Ustavni zakon. Kod preustroja javnih službi zbog racionalizacije poslovanja, prve otkaze u službama u gradu Puli dobile su dvije Srpkinje. Očekujemo odgovor na upit vijećnika SDSS-a upućenog gradonačelniku Pule o točnom broju zaposlenih Srba u gradskoj upravi i svim poduzećima u gradskom vlasništvu. Zanimaju nas broj i kriterij dodjele učeničkih stipendija, kriterij dodjele socijalnih stanova, a naročito učešće grada u stambenom zbrinjavanju sugrađana koji su bili izbačeni iz stanova početkom 90-ih.

Koliko su prisutne i koliko rade srpske institucije i organizacije?

Kad se pogleda u registar izgleda da tih institucija ima dosta. Kad pogledate u njihove aktivnosti, uočite program od tri dana srpske kulture tokom kalendarske godine i doček pravoslavne nove godine kao centralne manifestacije. Lokalna zajednica s lakoćom podržava takvu razinu aktivnosti, gdje zadovoljava sitne interese podobnih. Srbi u Puli i Istri žive u getu, dijelom i svojom neangažiranošću, a dijelom zbog svojih dosadašnjih predstavnika u lokalnoj vlasti. Tako je jedina korist od prostora koji je grad Pula dao manjinskom vijeću, da jednom tjedno dolazi pravna savjetnica koju je angažirao SNV-. Činjenica je da u proteklih 20 godina Srbi jedini nemaju mjesto za tradicionalne kulturne potrebe i aktivnosti. “Prosvjeta” postoji samo u Umagu, ali koliko sam upoznata, nema aktivnosti. Da ne spominjem da najveća manjinska zajednica u gradu Puli nema folklor, zbor i knjižnicu. SDSS je uz neviđenu opstrukciju pojedinaca iz srpskih redova, prvi put u povijesti ušao u Skupštinu Istarske županije i u Gradsko vijeće Pule, gdje je vijećnik SDSS-a ujedno i predstavnik srpske zajednice. Postoji interes za uključenje u rad stranke, ali je izuzetno teško organizirati aktivnosti ukoliko ne raspolažete prostorom. Nažalost Pula i Županija se već pet godina oglušuju na naše zahtjeve za dodjelu prostora. Mi smo jedina stranka koja je parlamentarna i ima vijećnike u Puli i Županiji, a koja nije dobila prostor.

Koliko su Srbi ravnopravni građani u županiji?

Srbi u Puli i Istri nisu ravnopravni građani, ukoliko nisu članovi ili dodvorice IDS-a. U Istri nije nigdje organizirana nastava po modelu C, ne postoji njegovanje srpskog jezika i kulture, nema dvojezičnosti osim za talijansku zajednicu, nema pravoslavnog vjeronauka. Jedino što funkcionira je dobivanje dokumenata na ćirilici i latinici ukoliko to zatražite.

Postoji li ratno naslijeđe u županiji?

Velik broj familija tražio je stambeno zbrinjavanje, ali puno njih još uvijek nije dobilo stanove na korištenje, a velik dio onih koji su stambeno zbrinuti, od strane države Hrvatske su  dobili odbijenicu za državljanstvo uz obrazloženje “da su opasni po Ustavni poredak RH”.

Kakav je odnos Srba i IDS-a kao vladajuće stranke i koliko je točna tvrdnja o Istri otvorenoj za “druge i drugačije”?

Ukoliko Srbi ništa ne traže, već samo podržavaju bezrezervno IDS i to putem medija, njihov odnos je dobar, netko od njihovih članova porodice dobit će posao i novac za projekte koje čak ne trebaju ni odraditi. Za ostale koji imaju svoje mišljenje i ne dodvoravaju se nikome, IDS sigurno nije otvoren i ne mogu napredovati.

Koliko se cijela priča oko Vukovara i ćirilice odražava na Istru?

Priča oko Vukovara se nije značajnije odrazila u Istri, ali moram istaknuti dobru suradnju SDSS-a i načelnika PU Istarske i pažnju koju policija pridaje tom problemu.

Nenad Jovanović

  •  

Manipulacija i vandalizam

Nakon Dana sjećanja u Vukovaru, kada je godišnjica tragedije obilježena izražavanjem netolerancije i podjelom, u Saboru je Milorad Pupovac pozvao zastupnike da odaju počast žrtvama minutom šutnje – za sve one koji su stradali od nečovječnosti i bezumlja.

Usred jedne od rasprava, Pupovac je zatražio i da bi pročitao tekst dopisnice uvredljivog sadržaja i govora mržnje koju je primio Nedžad Hodžić, zastupnik nacionalnih manjina.

– U posljednje vrijeme sužava se prostor za normalno djelovanje zastupnika nacionalnih manjina. U našoj politici i javnosti ovakvo što smatra se normalnim, navikli smo na ovu vrstu fašističkih poruka koje mogu završiti zlom, kao što su završavale 90-ih, pa mi je dužnost pročitati je u cijelosti, rekao je Pupovac.

Nedžad Hodžić je naveo da se ne boji prijetnji na osobnoj razini, ali kontekst u kojem se sve ovo događa u Hrvatskoj nije dobar, pa je stoga zamolio da se učini sve što je moguće hrvatsko društvo ozdravi od veoma opake bolesti koja može eskalirati s velikim posljedicama.

Da su uvrede upućene predstavniku nacionalnih manjina Hodžiću odraz stanja u društvu složio se i predstavnik talijanske manjine Furio Radin.

– Situacija u Vukovaru je eskalirala. Vukovarci nisu ekstremni ljudi, a oni građani Hrvatske koji rade vandalske činove u Vukovaru su manipulirani. Dokaz da je riječ o jednom projektu, a ne o izrazu emocija, jest skupljanje potpisa za referendum da se smanji razina dvojezičnosti svim manjinama u Hrvatskoj – istaknuo je Radin.

  •  

Manje zločina mržnje

Klub SDSS-a raspravljao je o Izvještaju Ministarstva unutarnjih poslova za 2012. godinu. Lani je prijavljeno 12 kaznenih djela motiviranih mržnjom, a godinu ranije 57. Od ukupnog broja prijavljenih kaznenih djela razriješeno je 10 kaznenih, koja su najčešće bila motivirana nacionalnom, etničkom, rasnom i vjerskom pripadnošću. Lani je prijavljeno i 16 kaznenih djela ratnih zločina, što je 30 posto manje prijava nego 2011. godine.

– Posebno upozoravamo na nedovoljnu zastupljenost broja zaposlenih pripadnika srpske nacionalne manjine u MUP-u. Prema podacima MUP-a iz 2012., zaposlenih Srba ima svega 2,86 posto što je značajan pad broja u odnosu na 2008. godinu kad ih je bilo 3,13 posto. Zabrinjava što su Srbi drastično podzastupljeni po policijskim upravama i postajama  u povratničkim sredinama. Na primjer, 0,30 posto ih je u PU Zadarskoj, 0,80 posto u PU Požeško-slavonskoj, 1,27 posto u PU Ličko-senjskoj, 1,63 posto u PU Virovitičko-podravskoj, 1,81 posto u PU Karlovačkoj i 1,97 posto u PU Sisačko moslavačkoj – rekao je Mile Horvat. U vezi ostvarivanja prava na stalni boravak povratnika koji se vraćaju u RH prema Programu stambenog zbrinjavanja, nakon donošenja novog Zakona o strancima (1. januara 2012.), velik broj korisnika ni nakon godinu dana nema riješen zahtjev za stalni boravak. Na područjima povratka zabilježeno je nekoliko incidenata na nacionalnoj osnovi (govori mržnje), a zabilježeno je i 50 slučajeva nasilja nad povratnicima.

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora raspravljao je o prijedlogu nevladinih udruga – Kontra, Rišpet i Ženske mreže Hrvatske, vezanih za ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja o ustavnoj definiciji braka. U raspravi su pojedini članovi Odbora naveli da je Sabor o ovom pitanju već odlučio te da su i na ovoj sjednici protiv ovog prijedloga, kao što su bili i kod glasanja na sjednici Sabora. Polovica članova Odbora iznijela su suprotna mišljenja prema kojima definicija braka nikako ne bi trebala biti u Ustavu RH, jer se već nalazi u Obiteljskom zakonu, a njeno unošenje u Ustav sprečava se unaprijed jednom dijelu manjinske populacije ostvarivanje jednakih prava. No, s obzirom da ovaj prijedlog nevladinih udruga nije dobio potrebnu većinu, Odbor nije zauzeo stajalište o predloženoj inicijativi.

Mirna Jasić

Sto godina nogometa u Glini (1913-2013)

Glinski “Gešk” s Oberstarije

Ljubav prema nogometnoj lopti i klubu dijelili su svi Glinjani. Krasili su ih sloga, zajedništvo i lokal-patriotizam 

Malo je nogometnih klubova na ovim prostorima doživjelo ovako duboku starost poput glinskog, a još je manje onih koji su u klubu proveli punih pedeset godina kao autor ovog teksta, najprije kao igrač, potom trener, pa predsjednik kluba, a nakon “Oluje” promatrač s tribina.

Izgradnja pruge Sisak-Karlovac na početku 20. stoljeća omogućila je bogatim glinskim trgovcima i obrtnicima da svoju djecu šalju na školovanje u veće gradove. Tako su ti đaci, po predaji, već 1909. godine za vrijeme ljetnih školskih praznika donijeli prvu nogometnu loptu u Glinu. Prva javna nogometna utakmica upriličena je u ljeto 1912. kada je glinski đak Trgovačke akademije na Sušaku Josip Mrgan doveo u Glinu petnaestak svojih školskih prijatelja da Glinjanima pokažu čari ove nove igre. Nažalost, bez zapisanog rezultata i dana odigravanja. Vjerojatno je tek sljedećeg ljeta došlo do osnivanja Ferijalnog glinskog kluba Banovac jer u zagrebačkim Novostima od 12. kolovoza 1913. godine, neimenovani dopisnik iz Gline javlja da je 3. augusta te godine domaći Banovac ugostio Odjel Hrvatskog sokola iz Siska i izgubio utakmicu rezultatom 4:1. Pretvaranje Ferijalnog u stalni klub spriječio je nažalost Prvi svjetski rat.

Raspadom Austro-Ugarske i stvaranjem Kraljevine SHS, ponovno se javio interes za nogometom. Ključnu ulogu u obnovi nogometa u Glini opet je imao Josip Mrgan koji je 1920. okupio glinske školarce i studente i osnovao klub, sada pod novim imenom – Glinski športski klub. Prva zapisana utakmica novog kluba odigrana je u Petrinji, gdje je domaći Slaven pobijedio goste iz Gline 2:1. Zbog relativno malo prvenstvenih utakmica, GŠK često igra prijateljske utakmice, pogotovo ljeti kada za njih nastupaju i Glinjani koji su članovi tada velikih zagrebačkih klubova – braća Dušan i Branko Zinaja (HAŠK), kasnije reprezentativci Kraljevine SHS. Međutim, zbog financijskih problema i nemogućnosti plaćanja godišnjih članarina Savezu, GŠK jedva preživljava.

Promjena nastupa 1932. godine kada u Glinu doseljava trgovac iz Siska Hinko Kraüssel, inače veliki zaljubljenik u nogomet. Pišu se nova Pravila kluba, ali zadržava staro ime Glinski športski klub koje Glinjani izgovaraju kao “Gešk”. Braća Božo i Teodor Metikoš predlažu za klupsku plavo-crvenu boju, a grb po uzoru na beogradsku Jugoslaviju. Sve se to dešava 1933. kada se pred novom Upravom pojavljuje problem igrališta, jer postojeće pod Pogledićem nije odgovaralo zbog malih dimenzija. Općinska uprava izlazi ususret molbi GŠK-a i dodjeljuje mu zemljište zvano Oberstarija koje će se preurediti u nogometno igralište i svečano otvoriti u proljeće 1939. kada gostuje zagrebački HAŠK pobjedom nad Glinjanima 4:2.

Nigdje u ovom tekstu autor ne navodi nacionalnu ni vjersku pripadnost kluba – igrača i uprave, ali je iz nje vidljivo da ljubav prema lopti i klubu dijele Hrvati zajedno sa Srbima, Židovima i ostalima i da ih je krasila sloga, zajedništvo i lokal-patriotizam. Svi su građani navijali za svoj “Gešk”. Nažalost, ova mikro idila nije dugo trajala. Došao je rat i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije i u Glini više ništa nije bilo kao prije.

Glinski advokat dr. Mirko Puk postaje ministar u Vladi Ante Pavelića i uz pomoć svojih pristalica provodi u djelo plan o uništenju glinskih Srba. U noći 12. na 13. maja 1941. ubijeni su doslovce svi glinski Srbi stariji od 16 godina, prema jednom kompetentnom izvještaju “373 pravoslavca muškoga roda”. Među stradalima našlo se i 11 igrača GŠK-a. Spasio se jedino Nikica Samardžija. Tragična je spoznaja da je njihovom stradanju značajno pridonio i Josip Misson, predsjednik GŠK-a, tada istaknuti pripadnik lokalne ustaške organizacije. Njegovi naknadni pokušaji da oživi klub, nisu dali rezultate.

Nakon završetka rata, bivši igrači i funkcionari GŠK-a već početkom 1946. sazivaju Osnivačku skupštinu novog fiskulturnog društva i daju mu ime Banovac, preuzevši sva obilježja predratnog GŠK-a. Sve do sezone 1953/54 Banovac se takmiči u Karlovačkom podsavezu, a potom u Sisačkom. Klub u tom razdoblju igra promjenjivo u oskudnim uvjetima, pa su dobrovoljni prilozi i klupske zabave bile jedini izvor prihoda kluba.

Uprava kluba je pokrenula i izdavanje sportskog lista Banovac koji je kao godišnjak izlazio u razdoblju od 1955. do 1966. Iako je na svim poljima društvenog razvoja Gline vidljiv njen napredak, sve je manje onih koji su zainteresirani za život i rad lokalnog nogometnog kluba, pa se on 1968. gasi, a igrači Banovca prelaze u susjedne petrinjske i sisačke klubove.

Klub je obnovio svoj rad sredinom 1969. ali pod novim imenom Banija. Unatoč promjeni imena klub se i dalje takmiči na Oberstariji, preuzimajući GŠK-ovu i Banovčevu plavo-crvenu boju. Prvenstvene nastupe Banija započinje u Karlovačkom podsavezu i iz godine u godinu postiže sve zapaženije rezultate. Nakon neuspješnog pokušaja 1972. godine, naredne 1973. Banija ulazi u Zagrebačku nogometnu zonu, pobjedom nad Kemičarom iz Zagreba (1:1 i 4:0), što tada predstavlja najveći uspjeh u povijesti kluba.

Krajem 1970-ih gradi se novi stadion i počinje novi uspon glinskog nogometa. U sezoni 1980/81. Banija osvaja prvenstvo i ulazi u Zagrebačku nogometnu regiju, čime ponavlja uspjeh generacije iz 1973. godine. Već naredne sezone 1981/82. Banija zauzima 2. mjesto iza čakovečke Sloge, a ispred bivših i sadašnjih hrvatskih prvoligaša: Segeste, Karlovca, MTČ-a, Slavena iz Koprivnice, Jugokeramike iz Zaprešića, Trešnjevke i Radnika iz Velike Gorice. Taj plasman omogućio je Baniji kvalifikacije za ulazak u jedinstvenu Hrvatsku nogometnu ligu u kojoj gubi od Splita rezultatom 2:0. Nažalost, nakon 1982. dolazi do postupne stagnacije glinskog nogometa.

Nogomet je zamro u svim dijelovima Hrvatske obuhvaćenima ratom 1991. godine. Tek u jesen 1992. na području RSK Krajine, organizirana su prvenstva u pet regionalnih liga tako da su prvaci tih liga na završnom turniru u Glini od 1. do 6. kolovoza 1993. dobili sveukupnog pobjednika. Prvak je postala Banija, ispred Šparte iz Belog Manastira i Dinare iz Knina. Sljedeće 1994. g. prva je Šparta ispred Banije i Dinare, dok se prvenstvo 1995. nije završilo zbog poznatih događaja.

Glinjani koji su napustili Glinu 1991. godine, osjetivši se ugroženima, te našli svoj privremeni dom van Gline, osnovali su u Selima pokraj Siska 1993. nogometni klub pod starim imenom Banovac. Nakon 1996. klub se takmiči u Županijskoj nogometnoj ligi Sisak-Kutina, no bez značajnijeg uspjeha. Klupske prostorije danas krase slike i pehari ovog novog Banovca, dok bogate glinske klupske povijesti nema ni u tragovima. Stogodišnjicu postojanja klub ove godine nije dostojno obilježio.

Nogometni klub u Glini bez obzira na promjenu imena, kroz povijest se uvijek legitimirao kao gradski i građanski, bez nacionalnih i ideoloških oznaka. Nažalost, zadnjih 22 godine to više nije slučaj.

Milan Mrkalj

Folklorna manifestacija pododbora “Prosvjete”

Prelo u Viškovu

Bolje da nestane selo nego običaji da se zaborave, kaže predsjednik pododbora Prosvjete Viškovo Radovan Malić 

Na trećem po redu Narodnom prelu koje je organizirao pododbor “Prosvjete” u Viškovu, prigradskom naselju Rijeke, skupilo se oko 300 ljudi, što pokazuje interes za manjinski identitet i održavanje tradicije. U prvom dijelu manifestacije zainteresirani su mogli pogledati ručne radove članica “prosvjete” i Makedonskog kulturnog društva (MKD) Ilinden iz Rijeke, kao i izložbu kiparskih radova Rajka Sroka i slika Slavice Nimčević.

Kulturno- umjetnički program počeo sa zdravicom koju je održao član pododbora Miloš Bijelić, nakon čega su slijedile pjesme i igre u izvođenju muške i ženske pjevačke sekcije “Prosvjete”, “Ilindena” i Kulturnog društva Rusina i Ukrajinaca iz Rijeke, a publika je uživala i u šalama Milana Dujakovića.

– Cilj pododbora je da prelo postane tradicija društva i da sačuvamo od zaborava, jer se ne kaže džabe “bolje da nestane selo nego običaji da se zaborave”, rekao je predsjednik pododbora Radovan Malić. U prepunoj dvorani bili su i konzulica u Srbije u Rijeci Mirjana Milenković, općinski rukovodioci, predstavnici manjinskih vijeća županije Opatije i Viškova.

– Kroz svoje brojne aktivnosti  kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija, pododbor je usmjeren na njegovanje nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta  kod građana srpske nacionalnosti, istakao je Malić, dodavši da Pododbor u nešto više od tri godine rada ima 200 članova. Muška i ženska pjevačka sekcija imali su brojne nastupe “kod kuće” i u brojnim sredinama – Kočevju, Vrginmostu,  Okučanima i dva puta Malom Gradcu na Kolačijadi u martu i 11. Susretima na Baniji u julu.

Osim za pravoslavnu Novu godinu, Dan žena, Dan Općine Viškovo, 13. aprila i praznik Matejinu 21. septembra, Pododbor je krajem oktobra organizirao Prvi susret pjesnika srpske nacionalne u Hrvatskoj. Izdali su dva broja biltena “Naša riječ”, a do kraja godine će i treći, kako najavljuje Malić, dodajući da je pododbor u suradnji s općinskim VSNM organizirao putovanja u Smiljan, Crnu goru, Gomirje, manastir Krku i na humanitarni koncert “Nada za Deana”.

N. Jovanović

  •  

Predavanje povodom 200-godišnjice rođenja Petra II Petrovića Njegoša

O vladaru i vladiki

Njegoš je počeo književno djelovati u vrijeme kad su knjiga i književnost postali srž identiteta nacije 

Govoreći o Njegošu, govorimo o djelu koje u deset vijekova srpske književnosti nema premca, rekao je profesor beogradskog filološkog fakulteta Dušan Ivanić na predavanju koje je povodom obilježavanja 200-godišnjice rođenja vladara i vladike Petra II Petrovića Njegoša održao u punoj dvorani “Prosvjete” u Zagrebu, a koje je bilo obogaćeno čitanjem stihova iz “Gorskog vijenca”.

U predavanju u kome je analizirao Njegoševa djela, ističući originalnost dvostiha, Ivanić se pozabavio i Njegoševom ličnošću.

– Što bi bio Rade Petrović da nije otišao u manastir, da nije naslijedio svog strica Petra I Petrovića i da nije bilo tada poznatog pisca Sime Milutinovića Sarajlije da ga podučava? Bio bi guslar i skupljač narodnih pjesama za koje danas nitko ne bi pokazivao interes, rekao je Ivanić, podsjetivši da je Njegoš počeo književno djelovati u vrijeme kad su knjiga i književnost postali srž identiteta nacije zbog pisanja Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Lukijana Mušickog. Ivanić je naglasio da je centralna ideologija Njegoša ideologija nepokornosti i da je Njegoš pjesnik borbe za slobodu. U diskusiji u koju su se uključili i brojni slušaoci predavanja, čulo se da o Njegoševoj veličini i neprevaziđenosti govori i činjenica da su Njeoševa sabrana djela u Crnoj Gori prije nekoliko godina štampana u 18.000 primjeraka.

Na početku predavanja koje su organizirali VSNM grada Zagreba i  Središnja biblioteka Srba. predsjednik “Prosvjete” Čedomir Višnjić podsjetio podsjetio je na godišnjicu Njegoševog rođenja, 1. novembra 1813. po julijanskom kalendaru,

Nenad Jovanović

Promocija knjige “Bolman je bio Bolman” u Belom Manastiru

Malo selo s velikom knjigom

Neki dijelovi knjige pisani su ćirilicom, neki latinicom, u skladu s tim da Bolmanci koriste oba pisma 

Nakon što je prije mjesec dana u prepunom bolmanskom Domu kulture održana prva promocija knjige “Bolman je bio Bolman”, prošlog petka ista knjiga promovirana je i u Belom Manastiru, u također prepunoj Velikoj vijećnici. Belomanastirska promocija, koju je povodom crkvene slave Aranđelova organizovao lokalni pododbor SKD-a “Prosvjeta”, nije bila repriza bolmanske, nego se odvijala po potpuno drugačijem scenariju.

U promociji su, uz autore Jovana M. Nedića, Vidoju Bijelića i Jovana S. Nedića, učestvovali osječki liječnik i historiograf mr. Milorad Mišković, belomanastirski naivni slikar i etnograf Milan Dvornić, mlada vokalna solistica Aleksandra Vukadinović iz Popovca te Bolmanci Jovan Vilić kao voditelj i Željko Nedić kao pripovjedač. Željko Nedić je za promociju izradio maketu bolmanskog centra kakav je bilo prije Drugog svjetskog rata, s Hramom svetih apostola Petra i Pavla u središtu.

U holu Velike vijećnice bolmanska ženska organizacija “Zlatna žena” priredila je izložbu svojih rukotvorina, zajedno s malom izložbom od dvije slike pod naslovom “Iz bolmanskog Pariza” slikara Andrije Bošnjaka iz Branjinog Vrha. Slike su nastale 1998. godine kad je slikar potražio inspiraciju u bolmanskom Parizu, kad već nije mogao u onom pravom, velikom, francuskom.

Uz brojne posjetioce i goste iz Belog Manastira, Baranje, Bijelog Brda, Osijeka i Pečuja, na promociju su bili i belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš, njegovi pomoćnici Predrag Stojanović i Marko Bogatić, predsjednica Gradskog vijeća Grada Belog Manastira Jadranka Sabljak te načelnik Općine Jagodnjak Anđelko Balaban.

Knjiga, ukratko rečeno, ima tri glavna dijela: “Iz historije sela i Crkvene opštine” (258 str.), “Bolman je bio Bolman – Sjećanja Vidoje Bijelića” (68 str.) i “Ledari” (200 str.), s opisom bolmanskih običaja i mentaliteta. A o kakvoj se knjizi radi, pokazuju i impresivni brojčani podaci. Sa čak 758 stranica spada u najopširnije knjige o malim mjestima kakvo je Bolman. U njoj se nalazi oko 350 fotografija, a da bi se opisalo šta je na tim fotografijama, trebalo je 26 stranica. Poglavlje “Mali rječnik bolmanskog divana” ima 68 stranica s 800 odrednica. Za bibliografiju je trebalo 11, a za sadržaj čak 18 stranica. Knjiga ima i “Opšti registar pojmova” na 28 stranica s 1000 stavaka, iako su u taj registar uvrštavana samo za knjigu važnija imena i nazivi. Da je izrađen potpuni registar pojmova, knjiga bi bila opširnija za najmanje pedesetak stranica. Štampana je u 300 primjeraka, a njeno objavljivanje financirala je Općina Jagodnjak.

Neki dijelovi knjige pisani su ćirilicom, neki latinicom, u skladu s tim da Bolmanci koriste oba pisma. Veći dio knjige pisan je, naravno, književnim jezikom i to ijekavskim izgovorom jer tako izvorno govore Bolmanci i ostali baranjski Raci, kako su nekad zvali baranjske Srbe starosjedioce. Dijelovi knjige pisani su i živopisnim bolmanskim divanom jer je jedan od ciljeva bio da se sačuvaju stare riječi i nekadašnje bolmanske “pripovijetke” u što autentičnijem obliku.

– Ako ova knjiga pomogne da svima nama Bolman ostane trajno u mislima i sjećanjima, ogroman trud uložen u njenu pripremu neće biti uzaludan – kažu autori.

J. N.

  •  

Pjesnički performans u biblioteci Srba

Desanki u čast 

Prisjećajući se najznačajnije srpske pjesnikinje Desanke Maksimović Dramski studio EHO i Središnja biblioteka Srba u Hrvatskoj, upriličili su poetski performans  na kome je osmoro srednjoškolaca i studenata pod motom “Za one sasvim drukčije od mene i za one sa mnom istovetne” recitiralo njene pjesme.Voditeljica Svetlana Patafta podsjetila je prisutne na bogat Desankin opus.

Nakon recitala, publici se obratio i Branko Pejnović koji je tokom 80-ih bio domaćin slavnoj pjesnikinji prilikom njenih čestih dolazaka u Zagreb.

– Organizirao sam njen odlazak po školama gdje je bila vrlo dobro prihvaćana, kao i dolazak na brojne književne manifestacije, rekao je Pejnović i dodao da je pjesnikinja 1987. posljednji put bila u Zagrebu.

– Djeca su je primala s isto toliko simpatija kao i pjesnike iz Hrvatske, rekao je Pejnović koga veseli postupni povratak srpskih pjesnika  u Zagreb.

N. J.

Stogodnjak (191)

29. 11. – 6. 12. 1913: upravo se navršilo 65 godina otkako je car i kralj Franjo Josip stupio na prijestolje. U slavu te godišnjice u svim crkvama u Zagrebu služile su se svečane službe božje kojima su prisustvovali predstavnici gradske i državne vlasti. Tim povodom ni u jednoj školi nije bilo nastave.

* u zagrebačkoj srpskoj pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja 30. studenoga je Amvrosije Pavlović služio parastos za blagopokojnoga mitropolita patrijarha srpskog Lukijana Bogdanovića. Službi je prisustvovao veliki broj pravoslavnih vjernika s cijeloga područja zagrebačke županije.

* velika grupa zagrebačkih studenata htjela je pred zgradom rektorata održati svoju godišnju skupštinu. Međutim, policija je skupštinu zabranila jer nije bila propisano prijavljena. Na to su studenti krenuli ulicama prema Ilici, protestirajući protiv postupka policije, pjevajući pritom hrvatske, srpske i slovenske pjesme. U isto vrijeme i pravaška je omladina održala svoj proti-skup. Oko 8 sati navečer policija je demonstrante rastjerala i pritom jednog studenta uhapsila.

* na dvorskom području ponovno hara difterija. Tim povodom novine objavljuju potresno svjedočanstvo jednog mještana sela Draškovac, gdje je ova zarazna bolest uzela najviše maha. “Danas je umro još jedan divan đačić. Žao mi ga je kao brata, tako je bio čestit, pouzdan. Nije više kod nas, da ljudi ne bi zvali doktora. O, zvali bi ga i te kako, ali ga nema. Zato je umrlo to djetešce, sa očima kao različak. Bolovalo je samo 24 sata. Otac je bio spreman dati sav novac, da bi mu doveo doktora. Ali njega nema. Znate li gdje je Žirovac, a gdje Dvor, a tek Draškovac. Ovo je kao neko prokletstvo. Već treću godinu hara dobrac, šarlah, srdobolja, difterija, crveni vjetar i sva moguća čuda. Tražimo da nam zemlja pošalje više doktora, kao što se u Srbiji radi…”

* strašna obiteljska tragedija odigrala se u selu Boboti. Tamošnja Leposava Stojanović, koja je živjela u kući zajedno sa svoje troje djece – sinom i dvije kćeri – u nastupu nervnog rastrojstva sa sjekirom u ruci je krenula u horor-obilazak svoga imanja. Najprije je pobila sve kokoši, ispekla sve bundeve, a zatim navalila na djecu. Sina starog 11 godina odmah je ubila, a djevojčicama, od dvije i četiri godine – polomila noge, skinula ih do gola, a krvave haljine pospremila u ormar. Tko zna što bi se na kraju dogodilo s djevojčicama da slučajno nije naišao jedan susjed i spasio ih od poludjele majke.

* iz Kragujevca u Zagreb stiže ovaj oglas: “Kraljevski srpski artiljerijski major, zdrav, lijep, 35 godina, rado bi se oženio djevojkom iz Hrvatske. Dotična mora biti zdrava i razvijena, dobre naravi i valjana domaćica sa pristojnim mirazom, razumije se. Samo ozbiljne ponude treba slati na Dragoljuba Živkovića, Vojno-tehnički zavod u Kragujevcu (Srbija).”

* iz štampe je izišla nova metodika za pravoslavni nauk vjere za osnovne i srednje škole, autora Aleksandra Živkovića iz Osijeka. Udžbenik je odobrila Mitropolija karlovačka, ali knjiga se ne može dobiti u slobodnoj prodaji, već samo uz posebnu narudžbu kod autora, po cijeni od 4 krune.

Đorđe Ličina