Kronika
Policija na tragu nelegalnim drvosječama
Policija istražuje sumnjivu sječu šume na području Blatuše, dok su na lice mjesta izašle službe za zaštitu prirode
Velike šumske površine u Blatuši, podno Petrove gore, nekontrolirano ruše već mjesec dana. Potpuno ogoljene visoravni mijenjaju mikro klimu u posebno zaštićenom botaničkom rezervatu, jedinstvenom europskom staništu rijetkih biljnih vrsta kojima ionako prijeti izumiranje.
Zvuk motornih pila uznemirio je mještane Blatuše, posebno stanovnike eko-sela, rabota je prijavljena policiji i Općini Gvozd, a članak u Novostima o nezapamćenom ekocidu pokrenuo je i djelatnike Javne ustanove za zaštitu prirodnih vrijednosti Sisačko – moslavačke županije. Oni su zajedno s policijom, izašli na mjesto događaja kako bi se uvjerili što, gdje i kako se sječe.
– Riječ je o totalnoj sječi graba i bukve, a kako su porušena i mlada stabla, čini se da ova šumska površina nije doznačena od strane Hrvatskih šuma, što prilično začuđuje jer se mlada stabla ni u kom slučaju ne bi smjela rušiti – kaže Franjo Šklempe, čuvar prirode, zaposlen u Javnoj ustanovi za zaštitu prirode.
– Naravno, postoji mogućnost da su stabla za sječu ipak bila obilježena, ali nesavjesni sjekači kljaštrili su sve od reda. Vjerujem da će sve okolnosti ispitati policija i nadležne inspekcije. Stabla se, prema svemu sudeći nekontrolirano sijeku na udaljenosti manjoj od 1000 metara od zaštićenog botaničkog rezervata, na uzvisinama, pa nema sumnje da će se to itekako nepovoljno odraziti na ovo područje. Mijenja se vodni režim jer se voda bez zadržavanja, slijeva prema zaštićenom cretu i ugrožava biljne vrste. Čitavo područje bilo je na neki način zaštićeno ovim šumama. Sada je sve na otvorenoj vjetrometini i nitko ne zna kako će se to odraziti na zaštićeno područje, ali svakako neće biti dobro. Mišljenja sam da hitno treba uspostaviti kontrolu sječe, ne samo na 11 hektara zaštićenog područja, gdje se zapravo ne smije sjeći, čak niti u široj okolici. Kako je ovdje riječ o zaštićenom području, stvar je izašla u javnost, no na Baniji i Kordunu na stotine mjesta nemilice se kljaštre šume bez ikakve kontrole, pa svi putevi vode prema Hrvatskim šumama – Šklempe.
Damir Kozmar, direktor šumarije u Vrginmostu, prilično je škrt na rječina, uz napomenu da ne smije davati izjave.
– Kada je riječ o površini koja se vodi kao šumska, vlasnik treba donijeti uredne papire o vlasništvu iz Gruntovnice i katastra. Potom izlazimo na teren, doznačujemo stabla i sječa može početi. Problem nastaje kod površina koje su nekada, prije rata, bile oranice, livade i pašnjaci. Vlasnici, koji uglavnom više nisu u Hrvatskoj, prodaju ih pa kupci imaju uredne papire. Iako su to sada šume, a ne livade i oranice, oni uopće ne dolaze k nama, ništa ne prijavljuju, već nemilice sijeku, uz devizu: “krčimo svoju livadu !” – kaže Damir Kozmar.
Nema sumnje da u neposrednoj blizini posebnog botaničkog rezervata u Blatuši cvjeta kriminal i bez ikakve kontrole pojedinci ostvaruju značajne prihode, usput ugrožavajući i staništa. Rupa u zakonu pronađena je u činjenici da se “samo krče livade i pašnjaci”, a to što na tim livadama i pašnjacima rastu stabla kvalitetnog ogrjevnog drveta koje se nemilice kljaštri, odvozi i prodaje, nikoga ne zabrinjava. No, kao i sve rupe, i ova se može začepiti. Dovoljno je, da u vrijeme sječe, policija blokira izlaze s područja i zaustavi kamione s natovarenim drvima, za koje ne postoje nikakvi papiri. Doduše, policija to i čini, no veliki je broj onih koji se “provuku”, pa bi se obruč trebalo jače stegnuti..
Sanja Kvasnička, glasnogovornica Policijske uprave Sisačko – moslavačke, kaže da su djelatnici policije izašli na teren nakon što su zaprimili dojavu o sječi šuma u Blatuši i uništavanja puta koji vodi prema eko selu. Utvrđeni su navodi dojave i radi se na kriminalističkom istraživanju u cilju eventualnog utvrđivanja kaznenog djela ili prekršaja. – kaže Sanja Kvasnička.
U trenutku zaključenja ovog broja Novosti, stanovnici eko-sela Blatuša snimili su pripadnike policije koji su očito počeli zaustavljati drvosječe.
Drago Plećko razmatra privatnu tužbu
Nekontrolirana sječa šuma u Blatuši zaprepastila je alternativca i istraživača graničnih područja Dragu Plećka koji je, prije desetak godina, upravo na ovom području, kupio kućicu sa nešto zemlje kako bi povremeno mogao uživati u iskonskoj prirodi.
– Ne mogu vjerovati na netko ruši šume neposredno kraj posebnog botaničkog rezervata koji je zaštićen. Mijenjanjem krajobraza, uništit će se stotinama tisuća godina uređen botanički i klimatski sustav, jedinstven u svijetu. Zasigurno je riječ o nezapamćenom ekocidu koji se hitno mora zaustaviti. Prijatelji iz Blatuše javljaju mi da se više ne čuje pjev ptica, da su nestale srne koje se tamo svakodnevno mogu vidjeti, a vjetrovi su u dobroj mjeri promijenili smjerove. Što se još treba dogoditi da inspekcije i policija zaustave sječu šuma u Blatuši ? – pita se Plećko koji ovih dana planira obići posječeno područje, porazgovarati s nadležnim institucijama i možda podnijeti privatnu tužbu.
Općinski načenik Branko Jovičić osobno se uvjerio u uništavanje cesta i puteva od mehanizacija za izvlačenje debala.
– Što se tiče zakonitosti ove sječe šuma, time će se pozabaviti nadležne inspekcije i policija. Obišao sam s komunalnim redarom čitavo područje i ono što smo vidjeli zaprepastilo nas je. Teški strojevi razrovali su ionako teško prohodne puteve, za čije održavanje općina Gvozd izdvaja znatna sredstva. Nadalje, lageri za posječeno drvo niču na samim putevima, a prema zakonu moraju biti od puta udaljeni najmanje tri metra. Mnogi mještani Blatuše, posebno onih dvadesetak stanovnika eko-sela, imaju velikih problema jer se na nekim dijelovima gotovo uopće ne može proći – kaže Jovičić.
Vladimir Jurišić
Glišo Kolundžić u ratu ostao bez dvije kuće
Nema pravde ni u Štrazburu
Situacija za nas koji smo mijenjali kuće nije dobra. Sad sam opet podnio tužbu u Novom Sadu da pokušam doći makar do kuće u Vojvodini, kaže Glišo Kolundžić koji je ostao i bez kuće u Zadru
Niti nakon dvadeset godina sudovanja i preko 2.000 utrošenih eura za advokate i troškove parničenja, Glišo Kolundžić daleko je od ulaska u vlasništvo svoje kuće u Zadru, ali i kuće u Novom Sadu koju je dobio zamjenom.
S obzirom na pogrešna krvna zrnca, Kolundžić je 1991. u Zadru nezakonito otpušten iz poduzeća u kome je radio, a nedugo zatim opljačkana mu je i paljevinom oštećena kuća, za što je saznao dok je bio u izbjeglištvu u Vojvodini. Takoreći pod prisilom ju je 1992. odlučio zamijeniti s Marijanom Čalušićem, Hrvatom iz Petrovaradina, a nakon nekog vremena saznao je da novosadska kuća, manja i lošija, zapravo nije u Čalušićevom, već u društvenom vlasništvu.
Nakon nekoliko godina počeo je Kolundžićev hod po (sudskim) mukama. Kolundžić je tražio da se zbog prevare od strane Čalušića, ali i samih okolnosti sklapanja, poništi ugovor o zamjeni kuća. Sud u Novom Sadu u aprilu 1998. donio je presudu u Kolundžićevu korist. Međutim, Općinski sud u Zadru naredne godine odbio je priznati odluku suda u Novom Sadu pod obrazloženjem da sud u tadašnjoj Jugoslaviji nije nadležan odlučivati o nekretninama u Hrvatskoj, što je nadležnost hrvatskih sudova. Obrazloženje se moglo prihvatiti da isti taj sud, 2006. u drugom slučaju nije prihvatio suda u Šidu koja se također odnosila na ugovor o zamjeni nekretnina iz ratnih godina, istina s drugim protagonistima i u korist podnosioca prijedloga hrvatske nacionalnosti.
– U Kolundžićevom slučaju vidljiva je pravna nedosljednost zadarskog suda prema odlukama sudova drugih zemalja, s obzirom da u istim okolnostima Sud neke presude prihvaća, a neke ne, smatra voditeljica pravnog odjela u SNV-u Tatjana Vukobratović Spasojević.
Inače, do danas je oko vraćanja kuće u Zadru u posjed Kolundžić prošao sve sudske instance u Hrvatskoj i na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, ali bezuspješno.
– Sud u Štrazburu početkom prošle godine je odbio tužbu i obavijestio me o odbijanju bez nekih većih obrazloženja, kaže Kolundžić i dodaje koji ključnom činjenicom navodi onu “da je na tom sudu 30 sudaca iz Hrvatske i da ovakve materijale dobivaju u ruke”.
– Situacija za nas koji smo mijenjali kuće nije dobra. Sad sam opet podnio tužbu u Novom Sadu da pokušam doći makar do kuće u Vojvodini, s tim da ću pisati pismo i povjerenici EU za pravosuđe Vivijen Reding, ako to ima smisla, kaže Kolundžić..
Ovo nije prvi put da se dopisuje s Evropom. Pisao je on svojevremeno i Doris Pak koja je tada bila član evropske delegacije koja se bavila procesom pristupanjem zemalja jugoistoka Evrope Uniji. Uz fraze žaljenja i molbu da uzme u obzir da je pravosuđe u Hrvatskoj u procesu transformacije u cilju povećanja efikasnosti, u odgovoru Packove koji mu je upućen u novembru 2009. stajalo je da mu je predmet upućen u Ministarstvo pravosuđa koje je trebalo ustanoviti u kom mu je stadiju rješavanje slučaja. Od toga, kako su pokazali daljnji događaji, nije imao nikakve koristi. Glišo Kolundžić nije usamljen.
– Ima na stotine slučajeva da su Srbi prilikom razmjene kuća izgubili i jednu i drugu. Na obali i u zaleđu ima mnogo takvih slučajeva, samo što se ljudi ne javljaju jer misle da je to gotova priča. Problem je i što su mnogi građani srpske nacionalnosti mijenjali nekretnine s ogromnom razlikom u vrijednosti. U mom slučaju razlika u vrijednosti je najmanje 15 puta u korist zadarske nekretnine. Za kuću u Zadru s dva trosobna stana i mini fiskulturnom dvoranom, dobio sam nekakvu “nabijaču” koja nije čak ni vlasništvo onog s kojim sam se mijenjao, kaže Kolundžić. Bilo kome se obraćao, svuda je nailazio na gluhe uši.
– Državni predstavnici nisu bili voljni da mu saslušaju i nisu ništa učinili. Nudio sam priču i hrvatskim medijima, ali o tome nitko od njih nije htio pisati, osim medija Srba u Hrvatskoj, rekao je Kolundžić, koji sada živi u Kakmi, odakle je porijeklom.
Hrvatska odbija Aneks G
Glišo Kolundžić i mnogi Srbi koji su zakonskim manipulacijama hrvatske države ili samovolje njenih vlasti ostali bez imovine i stanarskih prava, smatraju da bi njihovi problemi bili riješeni primjenom Aneksa G ugovora u pitanju sukcesije zemalja nasljednica bivše SFRJ kojeg se Hrvatska jedina ne pridržava.
– Primjenom aneksa G dobio bih kuću. Išao sam na zamjenu pod prisilom, kuća mi je devastirana, a sve to se uklapa u Aneks koji predviđa da svi imaju pravo na vlasništvo koje su imali na dan 31. decembra 1990. No Hrvatska, njeni nadležni sudovi i DORH odbijaju primjenu ugovora o pitanjima sukcesije (Aneks G), kaže Kolundžić.
U Srpskom demokratskom forumu također problem vide u neprimjeni, ne samo Ugovora o sukcesiji, nego i evropskih standarda.
– Etnička diskriminacija u hrvatskom pravosuđu na djelu je u sudskim presudama o razvrgnuću ugovora sklopljenih tokom Domovinskog rata, nedavno je izjavio predsjednik Upravnog odbora SDF-a Veljko Džakula.
– Hrvatska je do ulaska u EU govorila da prihvaća sve, a sada odbija prihvatiti svoje preuzete obaveze, što znači da ne poštuje obveze kao potpisnica međunarodnog sporazuma o pitanju sukcesije odnosno aneks G kojim se smatraju ništavnim svi ugovori o zamjeni nekretnina sklopljeni u ratu, rekao je Džakula.
S druge strane, Hrvatska šuti o tome hoće li primjenjivati Aneks G, osim što je utvrdila da stanarska prava koja su također spomenuta u Aneksu G, više ne postoje. Zbog toga se za oko 30.000 bivših nosilaca stanarskih prava traže rješenja putem stambenog zbrinjavanja.
Nenad Jovanović
Radovan Malić, predsjednik pododbora SKD “Prosvjete” u Viškovu
Uzorno Viškovo
Prije tri godine prilikom osnivanja, imali smo 20 članova, da bi danas Prosvjetin Pododbor Viškovo brojao 200 članova
Koliko Srba otprilike živi na području općine Viškovo?
Na području Općine Viškovo živi 14.445 stanovnika. Najmlađa je općina u Hrvatskooj jer je ukupna prosječna starost stanovnika 35 godina. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, građana srpske nacionalnosti bilo je 4,70 posto, dok danas pripadnika srpske nacionalne manjine ima 844 ili 5,84 posto. Vidljivo je da je u godinama između dva popisa stanovništva broj porastao. Većina stanovnika u općini je zaposlena, postoje brojni obrti i privatne firme, tako da je jedna od najrazvijenijih u Hrvatskoj.
Koliko Viškovo ima koristi od blizine Rijeke?
Područje općine Viškovo smješteno je 10-ak kilometara sjeverozapadno od Rijeke s kojom je dobro prometno povezano. Linije prigradskog prijevoza voze svaki sat, a za godinu i pol, kad završi izgradnja cesta, bit ćemo spojeni na autoput. S obzirom da su u Viškovu smještene sve javne službe, kao i da ima dosta trgovina, sve se može obaviti u mjestu, pa u Rijeku treba ići samo ako treba rješavati neke poslove iz domene županije, dozvole i slično.
Osim Rijeke, blizu smo Opatije i graničnog prijelaza sa Slovenijom, tako da imamo sve pogodnosti življenja u malom mjestu što ovaj kraj čini sve privlačnijim.
Koliki je interes građana Viškova za učešće u radu pododbora “Prosvjete” ili za praćenje aktivnosti pododbora?
Interes se najbolje vidi u broju članova. Prije tri godine prilikom osnivanja, imali smo 20 članova, da bi danas pododbor brojao 200 članova. Naš rad je otvoren i javan, a surađujemo sa svim društvima sličnoga karaktera, kako s pododborima “Prosvjete” iz Krnjaka, Korenice, Petrinje, Vrginmosta, Okučana, Malog Gradca, Siska, Udbine, Borova i Osijeka, tako i s KUD-om “Banija” iz Blinje, MKD “Ilindenom”, KUD-om “Sevdalije” Maticom Slovačkom i KD Rusina i Ukrajinaca. Suradnja postoji i s KUD-ovima iz Slovenije – SPD-om “Nikola Tesla” iz Postojne i SKUD-om “Kočevje”, a otvoreni smo za svaku novu suradnju. Naše aktivnosti su zabilježene u biltenu “Naša riječ” koji izlazi dva puta godišnje.
Treba reći i da s centralom “Prosvjete” imamo dobru suradnju. Uvijek su na raspolaganju za savjet i pomoć, a jedino nam je žao što čelni ljudi “Prosvjete” nisu još bili u mogućnosti prisustvovati našim manifestacijama, za što se nadamo da će se desiti u budućnosti.
Kolika je podrška općinskih i županijskih vlasti i kakva je suradnja sa srpskim vijećima, kao i drugim srpskim organizacijama u općini i županiji?
Suradnja s Općinom Viškovo je izuzetno dobra, od financiranja do prisustva našim brojnim manifestacijama, a imamo i dobru suradnju sa županijom. Treba reći da imamo i dobru suradnju s vijećima srpske nacionalne manjine u riječkom prstenu, pa smo s VSNM-om Viškova organizirali putovanja za članove u Trst gdje smo obišli srpsku i grčku pravoslavnu crkvu za koje mnogi nisu ni znali, Smiljan gdje smo obišli Teslinu rodnu kuću, Crnu goru, Gomirje i manastir Krka. Rezultati dobre suradnje vidljivi su u organiziranju zajedničkih programa. Jedan od njih je i humanitarni koncert održan u februaru ove godine na kome je bilo skoro 600 ljudi, a s koga su sva prikupljena sredstva namijenjena za liječenje dječaka Deana Doknića.
Kakva je suradnja “Prosvjete” sa Srpskom pravoslavnom crkvom?
Srpska pravoslavna crkva u Rijeci sa svoja dva veličanstvena hrama, sv. Nikole i sv. Georgija, približava se 300- toj godini postojanja. Suradnja sa SPC-om u Rijeci je dobra, a sveštenici prisustvuju našim manifestacijama i uvijek su dobro došli.
Nenad Jovanović
Opet burno o Šimuniću
Povodom skandiranja “Za dom spremni” nogometaša Josipa Šimunića na utakmici Hrvatska – Island, tematsku sjednicu o netoleranciji i ksenofobiji na nogometnih utakmicama održao je saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Na njoj je oštro osuđeno svako iskazivanje netolerancije i ksenofobije na sportskim terenima te pozivanje na veličanje totalitarnih režima. Također, pozvan je Hrvatski nogometni savez da preuzme odgovornost za propuste i utvrdi odgovornost sportaša, kao i HRT da pravovremeno reagira na iskazivanje nesnošljivosti u sportskim prijenosima.
Vladimir Iveta, tajnik HNS-a, naveo je da je ova organizacija osudila ponašanje Šimunića, koji je pod istragom FIFA-e. Istaknuo je – više me brine nekoliko hiljada ljudi koji su Šimuniću odgovarali s tribina. Ustvrdiio je da se s takvim fašističkim skandiranjem, HNS godinama bori te da redovito kažnjava klubove čiji navijači rade te prekršaje.
I dok je Goran Radman, ravnatelj HRT-a, naveo kako ispad nije bio prikazan u televizijskom prijenosu, demantirao ga je Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, kazavši da se tokom prijenosa jasno čulo skandiranje publike “Ajmo, ustaše”.
– Pripadnici manjina, kao građani i domoljubi tražimo da se nađu i sankcioniraju krivci. Molim da se to počne rješavati u ime Židova, Srba i Roma koje je “za dom spremni” spremio na jedno drugo mjesto – zatražio je Tolnauer.
SDSS-ov zastupnik Dragan Crnogorac prozvao je HNS te podsjetio kako policija u Šimunićevom činu nije našla elemente kaznenog djela, (kaznio ga je DORH) kao niti uvidjela promicanje ustaške ideologije u slučaju Malonogometnog kluba “Ustanik” iz Splita koji ima logotip sa slovom “U”.
Premalo za besplatnu pravnu pomoć
Na saborskoj raspravi o konačnom Prijedlogu zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, Mile Horvat je istakao da je riječ o pomoći siromašnoj populaciji u procesu povratka, s neriješenim imovinsko pravnim statusom i drugim problemima.
– Besplatna pravna pomoć kao vrlo bitan segment pravosudnog sustava dosad je bila prilično zapostavljena. No u novom zakonskom prijedlogu proširen je krug korisnika pomoći, vodilo se računa prvenstveno o ciljanim skupinama. Bitno je što se sada pojednostavljuje i procedura za dobivanje pomoći. Također, smanjuje se imovinski cenzus za ostvarivanje tog prava što je iznimno dobro, dakle cenzus sada čini proračunska osnovica po članu domaćinstva od 3326 kuna, kao i neka druga imovina u vrijednosti od 60 proračunskih osnovica – kaže Horvat.
Pritom dodaje – kako bi ovaj zakon postao životno provodljiv, ključna je stvar osigurati za njega ozbiljna proračunska sredstva u proračunu te kako je utopistički postavljena stvar da je moguće taj društveni problem riješiti sa samo namijenjenih milion kuna.
U 2012. godini zaprimljeno je 27 posto više zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć nego godinu prije, dok je 2009. godine u tu svrhu zaprimljeno 84 posto više zahtjeva nego prethodnih godina. U državnom proračunu lani je bilo predviđeno za tu pomoć oko 2,2 miliona kuna, a rebalansom su smanjena na 1,2 miliona.
– Novina u zakonu je i što se uvodi sustav projektnog financiranja, u čemu vidimo šansu da se riješi problem nedovoljne pokrivenosti područja sa ovom vrstom pomoći, naročito na područjima od posebne državne skrbi No, smatramo da bi to trebalo biti posebno definirano u financijskom dijelu zakona. Isto tako, mislimo da je potrebno da se krug korisnika pomoći treba proširiti i na strance pod supsidijarnom i privremenom zaštitom odnosno na one koji još uvijek nemaju reguliran status državljana RH, a ovdje žive i imaju obitelji. Najčešće je riječ o pripadnicima romske nacionalne manjine – kaže Horvat. Ističe i problem osoba koje su zbog administrativnih propusta matičnih ureda brisani iz hrvatskog državljanstva, a nemaju niti jedno drugo državljanstvo, te kako i njima treba omogućiti besplatnu pravnu pomoć.
Mirna Jasić
“Mali princ na istoku” Hrvatske primio polaznike
Otvoren vrtić u Jagodnjaku
U vrtiću boravi petnaestak mališana, a u planu su dve mešovite starosne grupe sa ukupno pedeset polaznika
Dečiji vrtić u Jagodnjaku primio je svoje prve “stanovnike” koji će u toj ustanovi kroz igru i zabavu napraviti prve korake u samostalni svet.
Vrtić u Jagodnjaku je deseti po redu koji deluje u sastavu dečijeg vrtića Mali princ. U dogovoru sa opštinskim čelnicima vrtić je počeo s radom 2. decembra, i u ovom trenutku u njemu boravi petnaestak mališana, a u planu je da u vrtiću borave dve mešovite starosne grupe sa ukupno pedeset polaznika. Do izgradnje vrtića, opština je financirala pripremnu, predškolsku nastavu za šestogodišnjake.
Vrtić veličine 250 četvornih metara, čija je izgradnja koštala milion kuna, financirali su Ministarstvo regionalnog razvoja i gospodarstva i Opština Jagodnjak a izvođač svih radova, bila je lokalna komunalna firma. Vrtić se nalazi u starom zdanju zgrade iz daleke 1897. godine, u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, a koju je opština dobila u zakup na trideset godina. Nekada je tamo bila smeštena srpska narodna škola o čemu svedoči natpis na ulaznim vratima. U povodu službenog početka rada vrtića upriličen je zabavni program u kojem su učestvovali mališani, a prisutnim roditeljima, većnicima opštine, i gostima obratili su se Marijana Karpati, direktorica vrtića i Anđelko Balaban, načelnik opštine.
– Osobito mi je zadovoljstvo raditi u ovoj općini jer sam već na početku naše suradnje primijetila da kod čelnih ljudi postoji izrazit senzibilitet i osjećaj prema predškolskom odgoju. Ono što posebno želim naglasiti jeste da ćemo mi uvažavajući sve važeće pedagoške standarde, i poštivajući zakon o predškolskom odgoju, izrazito poštivati želje, volju, i potrebe djece, i to će nam biti na prvom mjestu, rekla je Karpati.
Ne skrivajući zadovoljstvo zbog početka rada vrtića, načelnik Balaban rekao je kako je presretan što se nakon tri godine i puno truda projekt adaptacije zgrade u dečiji vrtić priveo kraju.
– Konačno smo doživjeli da djeca zaplešu i zaigraju u ovim prostorijama. Koliko god je vrtić važan za djecu, važan i za nas odrasle jer otvara jednu novu mogućnost, a to je da roditelji mogu imati više vremena za pronalaženje posla što je do sada bilo problematično. Otvaranje vrtića doživljavam i kao jedan od simbola našeg opstanka na ovim prostorima, a ta bi činjenica mogla privući i investitore, zaključio je Balaban.
Poštivajući načelo vrtića “sretno dete – zadovoljni roditelji” direktorica Karpati istoga dana sazvala je sastanak s roditeljima. Vrtićki program po kojem radi ustanova Mali princ roditelje će koštati 450 kuna, a olakšavajuća je okolnost da će svi do sada prijavljeni, ali i oni koji to nisu a planiraju, u prva tri meseca imati popust od 50%.
Zainteresovani roditelji decu za boravak u ustanovi mogu prijaviti na brojeve telefona 745-066 ili 098/253-671, a sve ostale informacije mogu se dobiti na brojeve telefona 351-379 ili 098/253-671.
Zoran Popović
Promocija “Romana o Londonu” u izdanju Prosvjete d.o.o.
Crnjanski ponovo u knjižarama
Knjigu je Prosvjeta izdala na latinici s obzirom da mlade generacije ne znaju ćirilicu jer je nisu upoznali
“Roman o Londonu” prvo je djelo Miloša Crnjanskog koje je u Hrvatskoj izdano nakon 90-.ih godina, rečeno je na promociji ovog djela, jednog od onih koji su oblježili književnost druge polovine prošlog vijeka.
“Roman o Londonu” zasnovan na ličnom iskustvu samog Crnjanskog koji se u domovinu vraća tek 1965., prati život bračnog para ruskih emigranata u Londonu u godinama posle Drugog svetskog rata, koji jedva sastavlja kraj sa krajem u velegradu čiji ih zagrljaj guši. O romanu, na promociji u organizaciji Centralne Biblioteke Srba, zagrebačkoj publici govorili su književnik Drago Kekanović i urednici Rade Dragojević i Čedomir Višnjić.
Rekavši da govori o knjizi koju voli i poštuje, Višnjić je naglasio je da “to djelo, iako tužne tematike, donosi radost stvaralaštva i čitanja”. Podsjetio je i na točke iz životne stvaralačke biografije Crnjanskog i njegovo porijeklo.
Književnik Kekanović naglasio je da je knjiga štampana na latinici s obzirom da mlade generacije ne znaju ćirilicu jer je nisu upoznali. Podsjetio je i da je o tom djelu pisao i u Srpskom glasniku koji je SKD “Prosvjeta” izdavala u prvim godinama svoga obnovljenog rada u prvoj polovini 90-ih, a časopis je bio osnova za daljnje izdavačke poduhvate Srba u Hrvatskoj. Govorio je o godinama koje Crnjanski prije Prvog svjetskog rata proveo u Rijeci u koju se vratio kao bolesni vojnik s fronta, kao i o boravku u Zagrebu za vrijeme raspada Austro Ugarske i osnivanja nove južnoslavenske države. Govorio je i o dugo dogovaranom, a nikad ostvarenom intervjuu s Crnjanskim za Studentski list 1971. godine.
– Nekoliko dana prije nego što smo trebali razgovarati, u redakciju je upala ekipa koju je vodio sadašnji “veliki borac za ljudska prava” Ivan Zvonimir Čićak i sve nas istjerala, rekao je Kekanović.
N. Jovanović
Rezultati referenduma na područjima gdje živi srpska manjina
Manjine prihvatile različitost
Srbi se nisu identificirali s nacionalističkom simbolikom i geslom “naša zemlja se opire stranim utjecajima”- Srđan Dvornik
Rezultati referenduma o definiranju braka kao zajednice muškarce i žene, iako je na njega izišlo tek 37 posto birača, pokazali su da je u mnogim sredinama izvan Istre i Primorja gdje su ljudi očekivano glasali “protiv”, a gdje ima više glasača srpske nacionalnosti, zabilježen veći postotak glasova “protiv”.
Rekorderi su mještani Negoslavaca u Vukovarsko-sremskoj županiji gdje je 75 posto izašlih na referendum glasalo “protiv”. Većina stanovnika bila je “protiv” i u susjednim općinama Borovu (67,86%), Markušici (57,36%) i Trpinji (51,94%).
U Šibensko-kninskoj županiji, protiv su bili stanovnici Civljana (63,64%) i Ervenika (50,82%), u Ličko-senjskoj Vrhovina (55,94), a u Osječko-baranjskoj Jagodnjaka (49,50% što je bilo ipak više od 48,51% koji su bili za).
Što se Karlovačke županije tiče, osim Karlovca, najmanju podršku inicijativa Željke Markić i ekipe dobila je u Krnjaku gdje je “za” glasalo 57,40%, značajno manje nego recimo u Slunju ili Saborskom (više od 90 posto). Korelaciju glasanja Srba i glasanja “protiv” komentira politički analitičar i nevladin aktivist Srđan Dvornik.
– Tri motiva su mobilizirala ljude da podrže referendumski prijedlog; prvi je konzervativno-tradicionalni gdje Srbi i Hrvati nisu bolji ni gori jedni od drugih, a drugi je inat prema vlasti koja je svojim postupcima proizvela referendum u kanal za izražavanje nezadovoljstva ili antipatije prema vlasti, što važi za Srbe i za Hrvate. Treća stvar je klerikalni nacionalizam izmiješan s katoličanstvom u kojem je brak shvaćen na tradicionalni način kao stup kolektivnog identiteta. U tom nacionalizmu Srbi ne participiraju i naravno da je među njima bilo manje pristaša ovakvog rješenja, rekao je Dvornik.
– One koji nisu izašli, pa ni one koji su glasali “protiv” nije motivirala nacionalistička strana priče u kojoj je brak simbol kolektivnog identiteta kojeg kod nas nema bez etničke komponente. Ljudi su pretežno shvaćali da to nije njihova igra. Činjenica je da Srbi nisu vidjeli razloga da se identificiraju s onim što je prešutno postavljeno kao stvar nacionalističke simbolike i gesla “naša zemlja se opire stranim utjecajima”, rekao je Dvornik.
Njemu smeta što su “sve vjerske zajednice osim Židova i luterana zapjevali u istom horu s Katoličkom crkvom i podržale referendum o braku”.
– Oni rade u korist svoje štete jer se boje da ne ostanu po strani. Ako se itko u Hrvatskoj osim Srba mora bojati da ostane po strani, to su Židovi. Unatoč tome što su Srbi glavna meta hrvatskog šovinizma, Židova je zbog stradanja u NDH tako malo, fragilna su zajednica i nose strah u genima, ali su se svejedno izjasnili protiv, rekao je Dvornik.
– Koalicija “Građani glasaju protiv”, motivirala je određeni broj ljudi. Ipak, velik broj ljudi tek je uoči samog referenduma primijetio da postoji organizirani otpor referendumu i splet grupa koje su nosioci otpora, rekao je Dvornik.
Marina Škrabalo iz GONG-a kao članice koalicije “Građani glasaju protiv”, izjavila je da su “protiv” bile pretežno one regije koje su razvijenije i otvorenije kao što su Istra, Primorje i sjeverna Hrvatska, kao i urbane sredine gdje ljudi više prate medije.
– To su regije koje imaju veće šanse za razvoj i koje su otvorene multikulturalne sredine. Također, tamo gdje je više Srba, Talijana, Mađara… bolje se prihvaća različitost u pogledu seksualne orijentacije, rekla je Marina Škrabalo.
N. Jovanović
Projekt karlovačke ženske grupe Korak
Samozapošljavanje u poljoprivredi
Obučavanje će se provoditi za uzgoj ljekovitog bilja, sirarstvo, mljekarstvo i pčelarstvo
“Nove vještine za jednake mogućnosti” naziv je projekta koji će se provoditi na području Karlovačke županije, a pomagao bi ženama sa ruralnog područja, pripadnicama nacionalnih manjina, da se lakše zaposle odnosno samozaposle u poljoprivredi.
Projekt provode Ženska grupa Korak, a surađuju Grad Karlovac, Zavod za zapošljavanje, učilište Apis iz Velike Gorice i karlovački Odbor za ljudska prava. Projekt će trajati 18 mjeseci i vrijedan je 192 hiljade eura, od čega su 150 hiljada bespovratna sredstva Evropske unije dok ostatak daju provodilac i partneri na projektu. Ukupno će biti uključeno 60 žena, pripadnica nacionalnih manjina s područja Karlovca, Vojnića, Krnjaka, Slunja, Ogulina i Plaškog. Prema riječima predsjednice Koraka Mirjane Duduković u prvom dijelu će s polaznicama kroz individualne i grupne radionice raditi trenerice za zapošljavanje dok će se u drugom polaznice obučavati u učilištu Apis.
Obučavanje će se provoditi za uzgoj ljekovitog bilja, sirarstvo, mljekarstvo, pčelarstvo i proizvodnju proizvoda od meda. Program počinje početkom 2014. godine. Prijave se primaju do kraja ove godine u područnom uredu Zavoda za zapošljavanje u Karlovcu i njegovim ispostavama na terenu. Radi se o verificiranim programima s teorijskim i praktičnim dijelom u trajanju od 120 sati – provodit će se na tri lokacije u grupama od po 20 polaznica. Prema riječima Nikoline Capan iz karlovačkog Odbora za ljudska prava, Odbor će polaznicama pružati pravnu pomoć.
M. C.
S Kazalištem Virovitica u Zaječaru na Danima Zorana Radmilovića
Virovitičanima nagrada “Zoranov brk”
Uspjeh virovitičke predstave “Mačka na vrućem limenom krovu” na Danima Zorana Radmilovića, učvrstio je prijateljstvo sa zaječarskim pozorištem
PIŠE: Goran Gazdek
Dugotrajnim pljeskom predstavi Kazališta Virovitica “Mačka na vrućem limenom krovu” i ovacijama virovitičkom glumcu Antunu Vrbenskom, nakon što mu je za ulogu Velikog tate Pollita uručena nagrada “Zoranov brk”, zaječarska publika je potvrdila opravdanost uvrštavanja ovog komada u program prestižnog kazališnog festivala Dani Zorana Radmilovića.
Da je predstava naišla na izuzetan prijem kod publike, najbolje svjedoči i srednja ocjena 3,92 kojom su gledatelji ocijenili virovitički ansambl. Najbolja predstava na Danima, “Sveti Georgije ubiva aždahu” beogradskog Ateljea 212, ocijenjena je srednjom ocjenom 4,82.
– Kada bi sva pozorišta imala ovakve predstave, ne bi bilo straha za kvalitet festivala. Iako smo očekivali dobru predstavu jer svi su ovde pričali o virovitičkom pozorištu i svi smo jedva su čekali da dođu, više smo nego ugodno iznenađeni. Predstava, žargonski rečeno, sve vrijeme “vozi”. Svi su bili toliko dobri da je bilo teško odlučiti kome dodijeliti nagradu, izjavio je nakon predstave Miljan Gogić, novi upravnik Pozorišta Timočke krajine Zoran Radmilović. U obrazloženju nagrade “Zoranov brk” Antunu Vrbenskom, posebno je istaknut scenski govor i dominantna sugestivnost.
– Već 3 godine sam u mirovini, a profesionalno sam radio 45 godina i još 8 godina kao amater. I moj otac je kao glumac proveo 60 godina na pozornici. Kazalište je moja druga kuća jer sam tamo uz oca išao od malena i provodio puno vremena, objasnio je Vrbenski i skromno dodao: “Presretan sam što sam dobio nagradu, ali to nije samo moja zasluga, za to je zaslužen cijeli ansambl”.
Upravo se Tona, kako ga svi u Virovitici zovu, najbrže snašao kada se kolegica prilikom predaja nagrade na pozornici zahvalila “kazalištu iz Vršca”. “Lapsus!”, uzviknuo je Vrbenski svojim baritonom, “vjerojatno zato što sutra putujemo u Vršac” i tako još jednom dobio aplauz na otvorenoj sceni. Kazalište Virovitica na Festivalu Zorana Radmilovića prvi put je nastupilo prošle godine s predstavom “Kvech” kada je nagrađen Enes Vejzović. Uslijedilo je gostovanje Pozorišta Timočke krajine na virovitičkom Virkasu 2013. s “Karolinom Nojber” .
– Saradnja s Kazalištem Virovitica je pravi potez. U estetskom ali i organizacionom smislu. Razmeniti iskustva, ne samo sagledati šta se igra na drugim scenama nego i kako se to radi -. je opšti stav u zaječarskom pozorištu i među građanima Zaječara. Procjenjujem to na osnovu reakcija gledalaca nakon reportaže koju smo objavili po dolasku iz Virovitice u februaru ove godine, kaže Davor Marušić dugogodišnji novinar, urednik i osnivač lokalne zaječarske televizije, a danas referent za propagandu ili kako bi se to moderno reklo PR u zaječarskom pozorištu.
Nije Kazalište Virovitica na ovogodišnjem festivalu bilo jedina veza s Hrvatskom. Dvije večeri prije izvedena je “Svečana večera u pogrebnom poduzeću” Narodnog pozorišta iz Užica, hrvatskog autora Ive Brešana. Publiku je fascinirao govor Dalmatinske zagore. Novinare je zanimalo kako su glumci tako uspješno svladali dijalekt Dalmacije. Odgovorio je glumac Vladimir Kurćubić koji je za bravurozno tumačenje uloge Murine nagrađen.
– Kao dete sam gledao “Malo misto” i “Velo misto”, a najzaslužniji je Goran Golo, reditelj i profesor na akademiji u Hrvatskoj. On je radio s nama dijalekt i zaslužan je što smo to uspeli da pretočimo našoj publici, kazao je Kurćubić.
Za sve predstave na festivalu tražila se karta više. Cijeli grad odisao je festivalskom atmosferom i sve bilo u znaku jedne od najznačajnijih pozorišnih smotri u Srbiji. Ove godine prostrijet je crveni tepih ispred kazališne zgrade, postavljen je video zid na kojem su se mogle gledati predstave i van kazališta, a svjetlosni topovi dali su dimenziju glamura koji je ranijih godina nedostajala.
– Festival je bio dobar, videli smo dobre predstave, a ceo doživljaj upotpunio je bogat popratni program od izložbi i koncerata do predstavljanja knjiga i stručnih časopisa, kaže nam gledateljica Mirjana koja je posebno izdvojila promociju druge knjige glumca Žarka Lauševića.
Za festivalske događaje vladao je veliki medijski interes. Sve dnevne novine u Srbiji svakodnevno su donosile festivalske vijesti, a svoje kamere su na poprištu imale televizije s nacionalnim i lokalnim frekvencijama. Odmah po dolasku u Zaječar, glumica Marina Lazarević odvela je ravnatelja Kazališta Virovitica Mirana Hajoša te glumce Anu Majhenić i Mladena Kovačića u studio Best TV-a. Televizija ima regionalnu frekvenciju, a vidi se u cijeloj istočnoj Srbiji i u sistemu kablovskih mreža gdje ima dva programa. Voditeljicu Jelenu Jeremijić zanimalo je sve pa su Miran, Ana i Mladen upoznali gledatelje s predstavom, kazalištem, Viroviticom i suradnjom dvaju teatara.
Pozorište u Zaječaru osnovano je 2. februara 1947. godine kao Oblasno narodno pozorište kada je odigrana prva premijerna predstava, “Žita cvetaju” Jurija Mokreva. Imalo je tada samo 2 profesionalca, a odigrano je 7 premijera i 82 reprize, koje je videlo više od 20 tisuća gledatelja.
– Pozorište bilo je sresko, opštinsko i gradsko, zatim narodno pozorište Zaječar-Bor i Pozorište Timočke krajine. Prilikom proslave 45. rođendana dobilo je ime po Zoranu Radmiloviću (1933 – 85.), velikanu srpskog glumišta koji je ovde rođen, upoznaje nas PR-ovac Marušić. Godine 1965. godine Zaječar je bio i domaćin prvih “Susreta profesionalnih pozorišta Srbije Joakim Vujić”, a Festival Dani Zorana Radmilovića, smotra najboljih pozorišnih ostvarenja u sezoni, nastao je 1992. godine.
Zaječar je grad i sjedište istoimene općine u istočnoj Srbiji s približno 50 tisuća stanovnika. Prvi put se spominje 1466. godine u turskom defteruu vezanom za stanovništvo vidinskoga pašaluka. Sjedište je Zaječarskog okruga i Eparhije timočke Srpske pravoslavne Crkve, koja se prostire na cjelokupnoj teritoriji Zaječarskog i Borskog okruga. U bivšoj Jugoslaviji bio je poznat po tvornici kristala koja danas više ne radi i po Zaječarskoj gitarijadi na koju su stanovnici ovog grada vrlo ponosni.
U Zaječarskom i Borskom okrugu posluje oko 1.600 tvrtki i oko 6.000 obrtničkih radnji. Privreda je nadprosječno izvozno orijentirana u relacijama Srbije, pa u kontinuitetu ostvaruje suficit u robnoj razmjeni sa inozemstvom. U 2012. godini ukupan izvoz iznosio je 413 miliona dolara i ostvaren je suficit od 69 miliona dolara. No prosječna plača u Zaječaru manja je od državnog prosjeka za 5 do 6 tisuća dinara i iznosi približno 40 tisuća dinara dok je na evidenciji zaječarske Filijale Nacionalne službe zapošljavanja bez posla nešto više od 15 tisuća osoba, najviše u Zaječaru, čak 7.800. Među njima je najviše mladih.
Unatoč tome grad živi. Ulice navečer vrve od šetača, kafane su uglavnom pune. Svi će ovdje kazati da Zaječar važi za grad rokenrola i piva. Pije se uglavnom Zaječarsko pivo i svi ga drže brendom ovog kraja.
– Jesenas je Zaječarska pivovara proslavila 118 rođendan. Pivo je zadržalo staru flašu i mnogi ga hvale, iako mislim da je bilo puno bolje kad nije bilo masovne proizvodnje i kada se obraćala pažnja na kvalitet, kaže nam Ranko, kelner s bogatim iskustvom trenutno zaposlen u hotelu u Gamzigradskoj Banji, 11 kilometara zapadno od Zaječara. To “nekada” odnosi se na vrijeme prije devedesetih godina prošlog stoljeća. Ponos Zaječara je od 2004. do 2008. bio u vlasništvu turske kompanije Efes. Kupili su pivovaru od malih dioničara, a onda ju prodali Heinekenu. Nizozemci su u proširivanje kapaciteta i kvalitetu piva investirali 10 milijuna eura i dodatno uložili u reklamu na nacionalnim televizijama pa je proizvodnja s 290 hiljada hektolitara povećana na 450 hiljada hektolitara. Malo lokalno pivo zbog toga postupno postaje nacionalni brend koji se može popiti širom Srbije. Iz Heinekena su obećali pomoći obnovu kazališne zgrade.
– Što se rokenrola tiče, Zaječar je dom možda ne najveće, ali svakako najstarije manifestacije ovog tipa u Evropi, a po mojim ličnim istraživanjima i svetu, kaže nam novinarka i vlasnica portala “GiZa magazin” Milena Mima Ilić. Gitarijada je ove godine proslavila 47. rođendan, a od već afirmiranih imena iz Hrvatske nastupili su Parni valjak i Elemental.
– Gitarijada je ugostila velika svetska imena, a posle dugo vremena, za takmičarski deo manifestacije prijavili su se i učestvovali mladi bendovi sa teritorije bivše Jugoslavije. Groznica Gitarijade ume da ponese, jer u njoj osetite rokenrol entuzijazam, a svojevrsni bunt dolazi do izražaja. U Rock kampu pronađete ljude sa svih strana koji ispred razapetih šatora sviraju dobru staru muziku. Celoj toj atmosferi doprinose i motoristi u svom bajkerskom kamp na moto susretu koji se održava uporedo s Gitarijadom, kazuje Mima i zaključuje: “Gitarijada je velika stvar, ne samo za Zaječar, već i za Srbiju, pa i šire, ali i neverovatno bitna stvar za rokenrol”.
No, domaćini su virovitički glumcima ipak ponudili nešto tradicionalno: dvije harmonike, bajs i klarinet uz gastronomske specijalitete jugoistočne Srbije. Prije toga još fotografija za uspomenu kraj biste uzora Zorana Radmilovića, otkrivene vrlo brzo poslije smrti velikog glumca. Sutradan su pošli put Vršca s istom predstavom, na drugi festival. Ali o tome drugom
Glumio pet dana prije smrti
Zaječarci su posebno ponosni na Zorana Radmilovića – rođenog u ovom gradu 11. svibnja 1933. godine u porodici predratnog sudije i poslijeratnog advokata. Opisuju ga kao čovjeka velike nježnosti i duboke tajne čije su glumačke bravure postale inspiracija mnogim mladim glumcima. Osnovnu i srednju školu završio je u Zaječaru, a studirao je prvo na Arhitektonskom i Filološkom fakultetu pa tek kasnije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Karijeru je započeo u Beogradskom dramskom pozorištu. Proslavila ga je naslovna uloga u “Kralju Ibiju” na sceni Ateljea 212. Radovana trećeg je igrao 20 godina, sve do smrti 21. srpnja 1985. godine. Kralja Ibija igrao širom Jugoslavije i daskama mnogih svjetskih pozornica, a zadnjeg Radovana odigrao je krajnjim naporima, pet dana prije nego što su ga odveli u bolnicu iz koje se nije vratio. Igrao je u mnogim televizijskim serijama i dvadesetak igranih filmova, a publika ga posebno pamti po ulozi Bili Pitona u klasiku “Maratonci trče počasni krug”.
Uspješna teatarska sezona u gradu na četiri rijeke
Renesansa karlovačkog kazališta
Ove godine bit će ukupno realizirano više od 380 programa koje će pratiti više od 80 hiljada gledalaca
Godina na izmaku bila je vrlo uspješna za centralnu ustanovu kulture u Karlovcu Zorin dom. Nju posljednju godinu dana vodi Srećko Šestan, dugogodišnji radnik u kulturi i bivši pomoćnik ministra kulture Bože za kazalište.
– Ove godine je bilo realizirano sve onako kako smo zamislili. Kada smo razgovarali za Novosti prije godinu dana, rekao sam da Gradsko kazalište Zorin dom vidim kao centralnu ustanovu u kulturi grada Karlovca i Karlovačke županije. Svojim aktivnostima to smo uspjeli i postići. Osim naših osnovnih aktivnosti, a to su Dramski i Baletni studio, Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora i dječji zbor Zorica, uspostavili smo vlastitu produkciju tako već sada imamo 12 naslova na repertoaru, za djecu i za odrasle, kaže Šestan.
Do kraja polusezone bilo je realizirano 209 programa, a ako se tome dodaju ljetne predstave, tri jesenska mjeseca i preostali mjesec do kraja godine, bit će realizirano više od 380 programa koje će pratiti više od 80 hiljada gledalaca. U prosjeku je to više od jedne aktivnosti dnevno. Nakon 50 godina Karlovac je dobio dva profesionalna glumca, Peđu Gvozdića i Giullia Settima. Potonji je rođeni Tršćanin koji je sa Karlovčaninom Gvozdićem završio osječku Dramsku akademiju. Dvojica glumaca su sada oslonac rada na profesionalnoj produkciji i to ne samo za djecu nego za odrasle i lutkarske predstave. Lutkarski studio bi radom trebao početi iduće školske godine. Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora obilježilo je 155. rođendan svečanim koncertom i okruglim stolom o zborskom pjevanju jučer, danas i sutra. U Zoridn domu imaju i program gostovanja u okolnim mjestima.
– Na terenu Karlovačke županije, Sisačko-moslavačke i Primorsko-goranske županije odigrali smo više od 30 predstava ili u prosjeku svaki drugi tjedan jednu. Bili smo odlično primljeni i posjetili smo dosta škola jer smo igrali uglavnom za osnovnoškolce. Bili smo u Vojniću, Vrginmostu, Topuskom, Glini, Krnjaku, Ogulinu, Čabru. Našu ideju: “svako dijete četiri puta godišnje na predstavi” nastavit ćemo i u sljedećoj godini uz želju da odigramo još više predstava, barem jednu tjedno u prosjeku. Inače, od početka ove godine smo počevši sa Osijekom obišli cijelu Hrvatsku, od istoka do zapada i od sjevera do juga. Djeca iz Duge Rese i Ozlja dolazila su nama i upoznavali smo ih s kazalištem. Iduće godine ćemo više raditi na mobilnijim predstavama kako bi obišli što više mjesta, kaže Šestan.
Karlovački kazalištarci su sudjelovali i na brojnim relevantnim festivalima. Bili su u Bakuu u Azerbejdžanu, a Gvozdić i Settimo su nagrađeni na ovogodišnjem PIF-u za najbolju animaciju i glumu. Dok se karlovačko Gradsko vijeće muči sa nadzornim odborima gradskih firmi, dok se vode žestoki dijalozi sa SDP-ovom opozicijom, Zorin dom se u tom kontekstu nije spominjao jer njegovo kulturno vijeće kvalitetno obavlja svoj posao. Za financiranje od grada kazalište dobije 3,8 miliona kuna, dok sami zarade oko 1,8 miliona.
Ne jednom sam rekao da je kazalište otvoreno svim građanima Karlovca i županije. Kada je srpska zajednica u pitanju, u zadnjem ovogodišnjem i prvom mjesecu iduće godine će biti četiri predstave. To su dvije dramske grupe zagrebačkog pododbora Prosvjete pod vodstvom Svetlane Patafte, program za pravoslavnog Svetog Nikolu sa podjelom poklon paketa djeci i Svetosavska akademija. Svoje programe kod nas su održavali i Bošnjaci, a otvorenost za sve pripadnike manjina ostaje i dalje, zaključuje Šestan.
Krležini suradnici iz Karlovca
Od ostalih kulturnih zbivanja u Karlovcu izdvajamo projekt Udruženja za razvoj građanske i političke kulture Polka. Udruženje se uključilo u obilježavanje 120. godišnjice rođenja Miroslava Krleže. Osmišljen je program pod naslovom “Krleža u Karlovcu”. Povezanost Krleže i Karlovca bit će prikazana predstavljanjem tzv. tri karlovačka dečka koji su aktivno surađivali s Krležom. To su profesor književnosti i pisac Stanko Lasić, likovni umjetnik Josip Vaništa i historičar Slavko Goldstein. Program je započeo u karlovačkom Gradskom muzeju muzičko-scenskim nastupom glumca Željka Vukmirice i njegovog Militargarenzmusik banda koji su u jazz maniri prezentirali Balade Petrice Kerempuha.
– Tribina “Krleža u Karlovcu” održat će se 10. prosinca, u Gradskoj knjižnici. U siječnju i veljači za karlovačke kulturne radnike i članove Saveza samostalnih sindikata Hrvatske bit će organiziran posjet Muzeju grada Zagreba, stalnom postavu Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu. Projektne aktivnosti Krleža u Karlovcu namijenjene su što širem krugu građana Karlovca, kazao je Marin Bakić, predsjednik Polke.
Milan Cimeša
Stogodnjak (193)
6. 12. – 13. 12. 1913: ukinut je dotadašnji 20-mjesečni komesarijat, kojim je praktički bio suspendiran ustav, i raspisani su izbori za Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Time je uspostavljena mogućnost ustavnog djelovanja u državi, koje je toliko puta posljednjih godina, bilo onemogućeno. Tim povodom novine koja podržavaju hrvatsko-srpsku koaliciju pišu: “Narod hrvatski i srpski ima da 16. decembra izabere sebi zakonodavno tijelo koje će biti pozvano da rješava osobito važne zadatke narodne politike, gospodarstva i prosvjete, i da vrši nadzor nad provođenjem zakona u zemlji. Izbori za sabor imaju se obaviti na osnovi zakona o zaštiti čistoće i slobode izbora, te će prema tome uglavnom stajati samo do izbornika, kakav će biti novi hrvatski sabor. Nakon tolikih bezuspješnih pokušaja da se stvori saborska većina nasilnim sredstvima odozgo, treba da iz ovih izbora izađe sabor jak, snažan predstavnik narodne volje, mudar promicatelj i zaštitnik narodnih interesa, a odlučan branič narodnih prava…
Pozivamo vas, izbornici, da hrvatsko-srpskoj koaliciji dadete na ovim izborima većinu. Njen je politički pravac i način njena djelovanja dosada donosio takvih rezultata, kakvih kraljevina Hrvatska već mnogo desetgodišta nije imala, a ti su rezultati postizavani protiv progona sa strane nenarodnih vladavina i protiv zapreka sa strane nekih domaćih sinova i gotovo svih domaćih stranaka…”
Kandidati koalicije na izbornim listama u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom su Vasa Muačević (Vojnić), Bude Budisavljević (Vrginmost), Nikola Ercegovac (Glina), Dušan Peleš (Kostajnica), Đuro Miščević (Gračac), Petar Krajinović (Srb), Pajo Obradović (Udbina), Bogdan Medaković (Plaški), Valerijan Pribićević (Slunj)…
* iz Beča stiže vijest: “Naš prijatelj Miloš Stratimirović, advokat, preselio je početkom ovog mjeseca svoju advokatsku kancelariju u novi stan u Postgasse 6. Svi znate tko je g. Stratimirović. Za vrijeme Fridjungova procesa on se najspremnije stavio na dispoziciju hrvatsko-srpskoj koaliciji, pa je na raspravi fungirao uz dra. Harpnera kao zastupnik koalicije. Stoga mi i ovom prilikom upozorujemo našu publiku koja ima advokatskog posla u Beču. Obratite se na našeg prijatelja i Srbina Miloša Stratimirovića!”
* nezapamćena strava u Boboti! U kući Paje Stojanovića njegova je nervno rastrojena žena Leposava najprije poklala sve kokoši u dvorištu, a zatim ih ispekla sa svim bundevama koje je našla u vrtu. Potom je sjekirom prebile noge svojim dvjema kćerima, starim dvije i četiri godine. Onda je nožem ubila 11-godišnjeg sina. Zatim je kuću oprala od krvi, a mališana spremila za pokop. Na kraju je pozvala selo na – karmine! Sve to njezin muž nije mogao spriječiti, jer se nalazio hiljadama kilometara daleko – u Americi! I tko zna što je ta žena-monstrum još bila spremna učiniti da netko nije pozvao oružnike i spriječio je u daljnjem smrtonosnom pohodu.
* doista neobična nesreća dogodila se na Savi kod Zemuna. Dereglija Milana Jankovića, trgovca iz Beograda, sudarila se kod sela Zabrežje s njemačkim parobrodom. Novine navode da je u sudaru stradalo – 45 ugojenih svinja, vrijednih 6000 kruna! “Od svinja je spašeno samo pet komada, dok od ljudi nije stradao nitko”, pišu novine.
Đorđe Ličina